Granice Balkana i tko su uopće Balkanci?

Južnoslavenskim narodima danas je vrlo važan balkanski identitet, a on nije mogao postojati prije njihova doseljavanja na ove prostore. Kako je nastao Balkan? Zašto svi Balkanci žele biti dijelom Europe?

Na društvenim mrežama, posebice onima usmjerenima ponajviše na političku stvarnost, poput Twittera, povremeno se objavljuju karte europskih makroregija. Ispod tih se karata, dakako, redaju komentari nezadovoljnih stanovnika spomenutih regija, pri čemu uglavnom nije riječ o Balkancima. Prosječnog Poljaka najviše će uvrijediti ako ga netko smjesti u isti koordinatni sustav s Rusom. Prisjetimo se da se prije pada Berlinskog zida sve unutar sovjetskog tabora, uključujući Istočnu Njemačku, smatralo Istokom. Zapad ima svoju gradaciju triju istoka: istok – europski, Srednji istok – islamski, koji mi s europskog istoka zovemo Bliski istok i Daleki istok – azijski.

Prije svega, možemo zaključiti da svaka makroregija u središte svijeta postavlja upravo sebe. Mi za Kinu nismo Istok, već Zapad. Arabija sebe ne smatra ni Bliskim ni Srednjim istokom. U posljednje vrijeme intelektualci iz Srednje Azije uporno traže da se u ruskom jeziku – jeziku bivšeg carstva unutar kojeg su bili zarobljeni, njihova regija zove Središnja Azija, jer su oni sada samostalni i u središu, a ne u sredini između nekih drugih sila. Zapažamo i činjenicu da su granice makroregije često proizvoljne i podložne različitim tumačenjima i promjenama.

Gdje su granice Balkana? Južnoslavenskim narodima danas je balkanski identitet vrlo važan, a nije mogao postojati prije njihova doseljavanja na ove prostore. U ranom srednjem vijeku Balkan je bio najrazvijeniji dio današnje Europe, a danas je pretposljednji, tek ispred kavkaske regije. I sâm je pojam Balkan turskoga porijekla i nije postojao u helenskom svijetu koji je nekada bio središtem mlade europske civilizacije. U proteklih se nekoliko stoljeća za Balkan vežu i pozitivna i negativna shvaćanja – u toj je regiji nastao politički termin balkanizacija – cjepkanje država zbog međuetničkih razmirica, ali to područje ima i određeni šarm, jer predstavlja vrata Orijenta – Europa u Aziji i Azija u Europi. No sve to vrijedi tek sa stajališta vanjskog promatrača, uglavnom zapadnjačkog.

A kako sami sebe vidimo mi, Balkanci? Slovenski filozof Slavoj Žižek pokušao je šaljivo odgovoriti na to pitanje: "Slovenci će vam reći da granica Balkana počinje na granici s Hrvatskom, to je granica. Ako pitate Hrvata gdje je Balkan, reći će vam da su Hrvati katolici i da pripadaju Srednjoj Europi, a da su Balkan Beograd, Srbija i pravoslavna vjera. Ako pitate Srbina, on će vam pak reći da je pravi Balkan tamo negdje, Sarajevo, Kosovo." Žižek zapravo opisuje bijeg od slike Balkana u oku zapadnjačkog, vanjskog promatrača.

Još jedan poznati mislilac, Edward Said, proveo je sličnu znanstvenu analizu, ali s Bliskim istokom, a zapadnjačko gledište nazvao je orijentalizmom. Orijentalizam je kolonijalni pogled na svijet iz perspektive samog kolonista. U našem slučaju, to je način na koji nebalkanac doživljava Balkan. Takav egocentrizam nije svojstven samo Zapadu. Kako Kina gleda na svijet izvan svoje civilizacije? Kako indijski nacionalist, koji glasa za premijera Narendru Modija, vidi neindijski svijet? Kako iranski imam, odan režimu ajatolaha, propovijeda o Zapadu? Kako ruski neofašisti poput Aleksandra Dugina govore o Europi? Sličan poriv imaju i balkanski autohtonisti kada tvrde da je upravo njihov narod najstariji na svijetu. U tom smislu, također treba izbjegavati zamku samoveličanja, izmišljanja kojekakvih posebnih, superiornih civilizacija na ovom skučenom i siromašnom prostoru.

Kada pojedini hrvatski gradonačelnici zabranjuju koncerte turbofolka u svojim gradovima, pokazuju da su žrtve orijentalizma, jer im od silne popularne glazbe vrlo sumnjive umjetničke kvalitete, uši para baš ona koja prelazi granice zamišljene Europe, podsjeća na Orijent, Aziju, tamu. Iz nekog razloga blues rock, koji potječe iz krvi i znoja porobljenih afričkih crnaca, ne vrijeđa njihova tankoćutna osjetila. A to znači bijeg od sebe da bi se zadovoljio imaginarni drugi. Imaginarni jer Zapad više ne promiče ni kolonijalnu matricu razmišljanja, niti kolonijalne ekonomske i političke odnose. Kulturni rasizam i osjećaj nadmoći na Zapadu ostaci su napuštenog sustava, a ne suština sadašnjega. Drugim riječima, nemamo se kome dodvoravati, Zapad treba racionalne partnere koji razumiju ustroj suvremenog svijeta. Ako smo ekonomski slabije razvijeni od Zapada – a jesmo, ako smo politički zaostali u eri nacionalizma – a jesmo, to ne znači da nam je suđeno ostati izvan Zapada, izvan Europe, kojoj pripadamo. Upravo nam ideja Europe može postati podjednako izlaz iz orijentalizma, ali i pogrešnog nastojanja da se smatramo najvećima od najvećih.

Ideja Europe, koja se može smatrati relativno novom u povijesti ideja, ima za cilj izbrisati Zapad i Istok, srušiti političke i ekonomske zidove, ali i smjestiti sve dijelove Europe u jedno zajedničko središte. Utoliko je europska ideja veća i snažnija od bivše jugoslavenske, njemačke ili talijanske nacionalne ideje, koje su se razvijale u drugoj polovici 19. stoljeća. Europska je ideja potentnija jer pripada svima nama Europljanima podjednako, nema Beograda, Berlina ili Rima koji bi bili centri uzora. Bruxelles je tek administrativno sjedište Europe, a sama Belgija podijeljena je na dva dijela – valonski i flamanski. I nema straha od "belgizacije" Europe i Europljana, dok je bilo straha od srbizacije, germanizacije i talijanizacije. To je zato što europska ideja nije nacionalna, ona je ujedinjujuća i ujedno iznadnacionalna. Svi smo zajedno Europljani, a pojedinačno smo Srbi, Hrvati, Nijemci, Mađari… Ne postoji jedan nacionalni jezik, jedna nacionalna vjera, jedna nacionalna kultura, jedno nacionalno središte, ali može postojati osjećaj povezanosti, ujednačena politička i gospodarska strategija te vanjska politika.

Na Balkanu se, kako tvrdi američki politički mislilac Samuel Huntington, krajem prošlog stoljeća nije dogodio krvavi sukob civilizacija, već sraz frojdovskog narcizma malih razlika. Od ovog problema može nas spasiti samo ideja Europe koja negira orijentalizam i nudi nam mjesto među jednakima u Europi. U ujedinjenoj Europi Balkan će zakopati ratnu sjekiru i konačno početi napredovati. Biti Balkanac bit će pitanje regionalnog ponosa.