Minimalac za Guinnessa

Izet Fazlinović, najlegendarniji lik kreiran na našim prostorima posljednjih desetljeća, želio je pojesti 571 feferon kako bi prestigao Venezuelanca Huerta Frederica Moralesa i ušao u Guinnessovu knjigu rekorda. Za takav pothvat popularnog sarajevskog umirovljenika kojeg je savršeno odglumio Mustafa Nadarević motivirala je nagrada od 40.000 dolara, ali je zakleti komunist zbog feferona zaradio samo ispumpavanje želuca i jedva ostao živ.

Sa sličnim motivima Novu godinu dočekalo je i čelništvo Vlade Federacije BiH, koje je 30. prosinca 2024. kratkim priopćenjem obavijestilo cjelokupnu javnost da podiže minimalnu plaću u ovom BiH entitetu za nevjerojatnih 62 posto, sa 619 KM (oko 316 eura) na oko 1000 KM (511 eura).

Dok su ostali Sarajlije putovali na more, planine ili u neku od europskih metropola kako bi dočekali novo ljeto, potpisnik ovih redova blijedo je gledao u monitor razmišljajući što je motiviralo Nermina Nikšića, Vojina Mijatovića i Tonija Kraljevića na ovakvu pogibeljnu vratolomiju.

U pitanju je strašan pad rejtinga, nema što drugo, pomislio sam. Prvo je nastao kaos s katastrofalnim poplavama koje su u dobroj mjeri direktno pred vladu izbacile ljudske žrtve, infrastrukturni debakl i opću pomutnju. Četiri mjeseca trajala je sanacija ključnog željezničkog koridora koji od Sarajeva preko Mostara vodi do mora i luke Ploče. Vlada, kao i manje-više sve naše, radi bez neke strategije baveći se sama sobom, gdje se zadovoljavanje forme predstavlja kao ozbiljan uspjeh.

Ekonomska politika ne postoji, a kada se pojavi, onda je kontradiktorna. Posebno se to vidjelo kod forsiranja zakonskog rješenja s neradnom nedjeljom, izrazito konzervativne politike koju je prvi put u povijesti progurala jedna liberalna stranka, što je još jedan bosanskohercegovački fenomen. Neradna nedjelja pokazala se kao priličan promašaj, nakon sedam dana javile su se lokalne sredine i tražile izuzeća. Ubrzo su svi od nje odustali, a posebno oni koji su to i inicirali – maloprodajni lanci.

„Teško da je to pad rejtinga, nitko to ovdje i ne mjeri do tri mjeseca prije izbora. Može biti samo da su došli stranci i uperili pištolj u čelo“, rekao mi je kolega iz jednog mainstream medija. „Ne vjerujem, pa vidio si odgovor Vijeća stranih investitora, brza i oštra kritika“, replicirao sam. Razina dijaloga između vlasti i uvijek odlučne poslovne zajednice dosegla je najnižu razinu ikad, pogotovo kada im je premijer Nikšić odgovorio da „idu u banana države pa plaćaju radnike po nekoliko stotina eura“.

Ovaj put sam se uvjerio da je treći siječanj uvijek pametniji od 30. prosinca kada su u pitanju odluke vlasti i minimalaca. Trebalo mi je pet dana, desetak razgovora i barem četrdesetak kartica napisanog i objavljenog teksta da dođem na zelenu granu. „Kakav rejting, kakvi stranci, trice i kučine, za ovako nešto postoji samo jedan razlog – lova“, znakovito mi je naznačio prijatelj i insajder za sve teme sa slične adrese.

Treba zatvoriti budžet za 2025. i fali para. Došao je netko i sjetio se najave povećanja minimalne plaće na 1000 KM i tu će Vlada dobiti dodatnu milijardu, glasilo je obrazloženje. Nisam kupio priču na prvu loptu, uzvratio sam da se sredstva za mirovinsko ili zdravstveno osiguranje mogu trošiti samo u tu svrhu. Nisam bio sam u pravu, insajder je imao odgovor i na to. Samo je PIO fond 2024. u minusu pola milijarde. To je trezorski sustav, sad će samo vratiti tih posuđenih 500 milijuna.

Pola sata kasnije, novinarka koja je radila na ovoj temi obavijestila me da naš model učinaka ove odluke pokazuje gotovo milijardu maraka više u iznosu doprinosa koji će poslovni sektor morati uplatiti u sustav, i to samo za one plaće na koje se odluka direktno odnosi, odnosno one koje su prije 1. siječnja bile ispod 1000 KM. Insajder je bio u pravu.

Odluku su naravno podržali i sindikati, velik dio javnosti ju je doživio kao konačno dobar potez, ali ju je stručna javnost pokopala. Najbolje bi bilo da Vlada povuče uredbu, glasila je najumjerenija stručna kritika. Oni s manje smirenosti, a više sklonosti ironiji, pitali su se zašto ne pet tisuća – bolje i to nego tisuću KM. Jer je i jedno i drugo jednako smisleno.

Vlada je svoje pozicije branila radničkim pravima i borbom protiv poslodavaca koji radnike drže na minimalcu, a ostatak plaće isplaćuju u famoznoj koverti. Navedeni su i primjeri tvrtki čiji direktor ima plaću od 635 KM i godišnju dobit od 75 milijuna.

Te iste tvrtke uglavnom su šutjele. Osim cehovskih udruženja i Vijeća stranih investitora malo tko se oglasio. Ta šutnja je znakovita jer najbolje oslikava stanje na tržištu. Kada smo zamolili za komentar jednog od najvećih bh. poslodavaca, dobili smo samo jednu rečenicu odgovora: „Nismo u mogućnosti komentirati.“ Možete li zamisliti sličnu odluku vlasti u SAD-u ili Njemačkoj, a da Walmart ili Lidl ostanu nijemi!?

Novogodišnje povećanje minimalne plaće osim visine imalo je i druge posebnosti. Prva je bila neočekivana. Povećanje minimalca za 62 posto podrazumijevalo bi ozbiljne izračune, strateške pripreme, najave i široku javnu raspravu. Ovdje je sve izostalo. Svaka vlast bi to epohalno najavljivala i onda od te slave živjela barem do kraja tog mandata.

Sve ranije najave ozbiljnijeg povećanja minimalne plaće podrazumijevale su donošenje reformskih fiskalnih zakona koji bi promjenom metodologije djelomično ublažili udar na kompanije, a donijeli bi i smanjenje stopa poreza i doprinosa. Obveze na rad u FBiH su rekordne u regiji i iznose preko 70 posto.

Donošenje reformskih fiskalnih zakona koji bi smanjili opterećenje rada, na koje poslodavci pozivaju, na koje se čeka godinama, a koji su odavno doneseni u drugom entitetu, najvjerojatnije je izostalo zbog straha od predviđenog manjka u proračunu koji bi nove snižene stope generirale. Već u prvoj godini taj deficit približio bi se velikim 900 milijuna KM, a trebale bi najmanje dvije i pol godine da se u sustavu „lova obrne“ i izravna bilanca u proračunu.