Bijeg depozitara pokrenuo domino-efekt na bankarskom tržištu

Bankarski potres počeo je sredinom ožujka. Američka banka Silicon Valley Bank (SVB) našla se u problemima i to samo nekoliko dana nakon što ju je američki poslovni časopis Forbes svrstao na 20. mjesto najuspješnijih banaka u SAD-u. U trenutku pisanja članka matična tvrtka banke SVB Financial Group podnijela je prijedlog za pokretanje stečajnog postupka (tzv. Chapter 11), a još prije toga američke su vlasti donijele odluku o osiguranju kontrolirane likvidacije SVB-a, kao i New York Signature Banka, pri čemu su od države pokriveni svi depoziti klijenata u obje banke.

Prvi problemi SVB-a s odljevom depozita počeli su već u drugom tromjesečju prošle godine, a eskalirali su kada su klijenti banke, među kojima su dominirale startup i scaleup tvrtke, kojima je pristup svježem kapitalu postajao sve teži, svoje poslovanje počele financirati iz novčanih rezervi na bankovnim računima. Situaciju je dodatno zakomplicirao nagli rast kamatnih stopa na financijskom tržištu, zbog pooštravanja monetarne politike središnje banke SAD-a, što je s jedne strane povećalo troškove financiranja banke, a s druge strane negativno utjecalo na ulaganja u državne obveznice u portfelju banke. Stoga je banka bila prisiljena prodati 21 milijardu dolara vrijednosnih papira kako bi pokrila odljeve, generirajući gubitak od 1,8 milijardi dolara. Također je najavila da će izdati novih dionica u vrijednosti od 2,25 milijardi dolara kako bi ojačala svoj kapital. Plan se izjalovio, a sve je to prestrašilo klijente banke koji su užurbano počeli podizati novac sa svojih računa. Dan prije gašenja poslovanja klijenti su podnijeli naloge za povlačenje čak 42 milijarde dolara. 

Propast SVB-a bila je relativno brza, zbog čega su se mnogi investitori diljem svijeta pitali što će se sljedeće dogoditi. Neki su se već prisjećali propale američke banke Lehman Brothers, koja je bila okidač jedne od najtežih financijskih i gospodarskih kriza modernog doba. 

Strahujući da bi se problemi odljeva depozita iz SVB-a i Signature Banka mogli preliti na druge zajmodavce, američki financijski regulatori brzo su djelovali kako bi zaštitili pologe klijenata i ojačali povjerenje u bankarski sustav. 

Ulje na vatru dolila je bonitetna agencija Moody's, koja je najavila potencijalno smanjenje kreditnog rejtinga šest manjih banaka u SAD-u - First Republic, Western Alliance, Intrust Financial, UMB, Zions Bancorp i Comerica. Ubrzo nakon toga, First Republic, koja cilja na bogatu klijentelu, dobila je injekciju likvidnosti pet velikih američkih banaka - JPMorgan Chasea, Bank of America, Wells Fargo, Citigroup i Truist. 

Pao je i Credit Suisse

Kako bankarski problemi preko bare utječu na europske banke? Europski povjerenik za gospodarstvo Paolo Gentiloni smirivao je situaciju uz poruku da kolaps SVB-a ne predstavlja ozbiljnu prijetnju Europi. No ubrzo nakon toga mediji su bili puni vijesti o problemima švicarske banke Credit Suisse koju, zanimljivo, vodi čovjek s prezimenom notorne američke banke – Axel Lehmann. Zabilježila je gubitak od preko sedam milijardi eura, a bori se i s brojnim skandalima i traženjem "oprosta" za svoje grijehe. Da je Credit Suisse "too big to fail" pokazao je potez švicarske središnje banke, koja je izdvojila 50 milijardi švicarskih franaka za likvidnosnu potporu posrnulom financijskom divu.  Razrješenje bankarske krize bilo je brzo. Praktički tijekom vikenda švicarska banka UBS preuzela je Credit Suisse za dobre tri milijarde eura, odnosno 3,3 milijarde dolara. Brzo preuzimanje omogućila je iznenadna promjena švicarskog zakonodavstva. 

Dakle, može se ponoviti priča s Cipra, kada su banke zapale u probleme, gdje smo prvo imali bank run, pa bank in - pretvaranje štednje u dionice. 

Sjećanje na Cipar još živi

Problemi u bankarskom sustavu bude neugodna sjećanja na financijsku krizu i dužničku krizu eura. Tada su se i ciparske banke našle u krizi, a strah i neizvjesnost oko svoje imovine prije više od deset godina iskusio je i Anton Jukić. On se 2012. godine zbog obveza na poslu preselio iz Danske na Cipar i počeo graditi novi život. 

Anton Jukić koji je prije 10 godina na vlastitoj koži iskusio bank run

"Kad smo s kolegama otvorili račune u drugoj najvećoj ciparskoj banci Laiki, iznenadile su nas nelogično visoke kamate na bankovne depozite", prisjeća se Jukić, koji je gotovo cijelo desetljeće radio na različitim rukovodećim pozicijama u danskoj investicijskoj banci Saxo Bank. Dvije su godine primali plaću na te bankovne račune, a na njegovom bankovnom računu nakupilo se 10-ak tisuća eura. 

Cipar je bio popularno utočište za novac iz Europe i Rusije zbog svojih atraktivnih poreznih zakona. Banke čija je ukupna bilanca tada bila veća od osmogodišnjeg bruto domaćeg proizvoda posuđivale su novac šakom i kapom. Najviše su posuđivale svojoj grčkoj braći, ukupno 60 posto više od godišnjeg ciparskog BDP-a. 

Nakon financijske krize 2008. godine Grčka je propala, a ciparske su banke morale otpisati oko polovice svojih potraživanja u sklopu pomoći Grčkoj. Sudbinu Cipra zapečatile su rejting agencije Moody's i Fitch, proglasivši ciparske državne obveznice špekulativnima, s neinvesticijskim kreditnim rejtingom junk. Na dan kada je agencija Fitch Ratings donijela odluku o kreditnom rejtingu države Cipar, ciparska je vlada zatražila pomoć od EU-a. 

"To je nemoguće"

"Kad se dogodio kolaps sustava, moja banka Laiki bila je najveća banka koja je propala", prisjeća se Jukić. Početak javnog prepoznavanja teškog stanja ciparskih banaka poklopio se s posjetom vlasnika Saxo banke za koju je Jukić radio. "Imali smo sastanke s nekim domaćim ciparskim bankama, gdje je prvi put spomenuta mogućnost djelomičnog rezanja depozita stanovništva u sklopu procesa spašavanja banaka", prisjeća se Jukić prvih znakova upozorenja. 

Dugi redovi pred bankomatima na Cipru, gdje su pojedinci mogli dići samo 330 eura dnevno

No nisu se pretjerano uzbuđivali, čak je i tadašnji direktor Saxo banke rekao da je takvo što nemoguće. "Nekoliko dana kasnije stigla je informacija da se od svih depozita kućanstava naplati devet posto iznosa iznad 100.000 eura", kaže sugovornik. 

"Tada se na glavnoj ciparskoj zračnoj luci zaredao red privatnih zrakoplova iz Rusije, jer su ruski oligarsi imali kapital uložen u ciparske banke uz visoke kamate", objašnjava Jukić, prisjećajući se pod kakvim je pritiskom bankarski sustav bio. Iako su banke na Cipru bile zatvorene više od tjedan dana, poslovnice Laiki banke u Latviji i Moskvi bile su otvorene tog vikenda, isplaćujući ogromne svote novca ruskim klijentima. 

"Nakon toga su malo okrenuli ploču pa smo i mi, fizičke osobe, bez ograničenja dobili sredstva ispod 100 tisuća eura", s olakšanjem opisuje Jukić. Ali na koji način! "Svaki se dan na bankomatu moglo podići najviše 330 eura, pa možete zamisliti koliko smo puta bivša supruga i ja išli do bankomata da nam ta sredstva vrate", s nelagodom objašnjava Jukić. No tu problemima nije bio kraj, jer je problem bio što učiniti s tim sredstvima. "Mogli smo ih trošiti samo za kupnju unutar Cipra, čelnici su se bojali da će sav kapital odmah iscuriti iz zemlje, što bi izazvalo gospodarski kolaps", kaže Jukić. 

Kako su prošli? Kako opisuje sugovornik, prvo su se brzo dogovorili s poslodavcem da on počne prebacivati plaće na drugi bankovni račun. Gotovina je zatim polako poslana iz zemlje. "Kolegama i obiteljskim prijateljima slao sam po tisuću eura – koliko je bilo dozvoljeno imati odjednom na aerodromu", objašnjava Jukić. 

Ciparske banke zatvorene su nakon odluke EU-a o pomoći kako bi se spriječio kolaps otočkog bankarskog sustava i državnih financija. Druga najveća ciparska banka Laiki ili Popular Bank bankrotirala je, a njezine zdrave dijelove i dugove preuzeo je restrukturirani Bank of Cyprus. Osigurani depoziti, koji uključuju depozite do 100.000 eura, prebačeni su u Bank of Cyprus, a dioničari, vlasnici obveznica i neosigurani ulagači u Laiki banci pretrpjeli su ogromne gubitke. 

Prvi dan nakon što su se banke na Cipru 2012. godine ipak otvorile, mnoštvo ljudi požurilo je po svoje ušteđevine

Provjerite kreditni rizik banke

"Zbog tog iskustva promijenio sam pogled na monetarnu politiku i zapitao se je li tiskani novac uopće dobar za čuvanje vrijednosti, pogotovo u razdobljima visoke inflacije", kaže Jukić. Dodaje da je u posljednje vrijeme prilično nervozan zbog svega što se događa u bankarstvu. "Kad se dogodi nekakva sistemska zaraza, nije bitno jeste li u SAD-u ili Europi, pločice domina mogu se brzo početi rušiti", smatra Jukić.

Budući da uz taj bankovni račun ima i druge račune, uvijek se pita koliki je kreditni rizik financijske institucije s kojom posluje. "Morate pogledati kakva je banka, kolika su jamstva, o kojim se iznosima radi", savjetuje Jukić. Jukić smatra da se i u slučaju SVB-a radilo o jurišu na banke, samo što su ovaj put svoje depozite povukle tvrtke, a ne građani.  

Kršenje povjerenja

"Odljev depozita nije nikakva novost jer su se banke od samog početka više puta našle u ozbiljnim problemima s likvidnošću", naglašava redoviti profesor Alen Stojanović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Naime, nijedna banka ne može isplatiti veći iznos depozita u kraćem roku. "Zbog toga je toliko važno povjerenje u banke i financijski sustav u cjelini. Čim se povjerenje počne rušiti, nastaje problem", jasan je Stojanović. 

"SVB je bila banka s izuzetno brzim rastom, što je inače alarmantno samo po sebi, a imala je izraženu koncentraciju u dijelu kreditnih potraživanja, što povećava rizik koncentracije i kreditni rizik", smatra Stojanović. Dodaje da je ovisnost banke o depozitima "na veliko" svakako bila prevelika, što povećava i rizik likvidnosti. "Struka takve depozite s razlogom naziva 'vrućim novcem' jer je to u većini slučajeva, nažalost, siguran put u propast", slikovit je Stojanović. 

Ipak, tvrdi i da nema opasnosti za ostatak sustava. "Odgovarajuća razina kapitala ne rješava sve probleme. Važna je i likvidnost, a još važnije povjerenje u banke", objašnjava Stojanović. 

Aljoša Valentinčič, profesor na ljubljanskom Ekonomskom fakultetu, pita se kako to da nitko u lancu rukovodećih pozicija u banci nije pitao vlasnike je li takav poslovni model održiv u uvjetima rasta kamata. "Kamatne stope rastu već neko vrijeme i bilo je jasno da će po tom principu biti načeta vrijednost obveznica koje je SVB banka držala u svom portfelju", upozorava Valentinčič. 

Regulator je tako odlučio spasiti sve štediše, a ne samo osigurane, koji su odmah pristali na drugu, za tu svrhu posebno osnovanu banku. "No pojavila se situacija koja će nas pratiti u budućnosti: sudionici na tržištu kapitala znaju da postoji vjerojatnost sanacije koju provodi država pa će se tako i ponašati", upozorava Valentinčič. 

Iskustvo bankara koji je preživio oluju restrukturiranja 

O tome što se događa u banci koja se suočava s problemima u poslovanju vodili smo neformalni razgovor s bankarom koji se u to uvjerio na vlastitoj koži, a čiji je identitet poznat redakciji. Bio je na funkciji visokog menadžmenta lokalne banke u sklopu veće bankarske grupacije.

Istaknuo je kako su sve banke podložne bankarskom nadzoru na razini pojedine države članice Europske unije te da su dužne redovito izvještavati o svojem poslovanju, neke elemente čak i na dnevnoj bazi, unutar čega su propisani regulatorni limiti i kriteriji. Riječ je o određenom skupu obračunskih koeficijenata i kategoričnih vrijednosnih razina, vezanih uz poslovanje banke, koje ona mora postići ili premašiti. Ako banka zapadne u probleme, mora to odmah prijaviti središnjoj banci koja je nadzire. Regulator tada traži dodatne informacije i izvješća o poslovanju. U ekstremnim slučajevima, izvješća o promjenama u visini depozita klijenata, neiskorištenim, a odobrenim kreditnim aranžmanima te stanju i promjenama vrijednosti vrijednosnih papira u vlasništvu banke moraju se podnositi na dnevnoj bazi.

Ovisno o poslovnom modelu, banke su razvile načine provođenja u tom slučaju učestalih ispita rada pod pritiskom, čime testiraju stresne događaje, poput onoga što se događa u slučaju velikog odljeva depozita u kratkom razdoblju. Također se provjerava dostupnost gotovine za podmirenje isplata klijenata. Djelovanje regulatora ovisi o tome koja je unaprijed određena ograničenja banka probila ili koje kriterije poslovanja ne ispunjava. Postoji nekoliko razina ograničenja – od potpuno internih do onih koje propisuje regulator, i to na nekoliko razina kritičnosti. Primjerice, ako banka probija samo interno prihvaćene limite, u pravilu se regulatore samo informira. Ako prekrši ograničenja koja je uprava prihvatila kao mjerodavna za početak provedbe aktivnosti u unaprijed definiranom internom planu oporavka, tada regulatoru mora predstaviti mjere za popravljanje situacije. Ako se problemi nastave i dođe do kršenja regulatornih ograničenja te banka više samostalno ne može stabilizirati poslovanje, sljedeća je razina provedba sanacijskog procesa.

Sve do provedbe sanacijskog procesa regulator ima i diskrecijsko pravo u banku poslati svoje ljude, prije svega u ulozi promatrača. Uobičajeno je da regulatorno tijelo s vremena na vrijeme na određeno vrijeme imenuje vlastitog promatrača, osobito ako se banka suočava s problemima u pojedinom proizvodnom procesu, primjerice s nestabilnošću depozita. Ako se problemi prodube do potrebe za sanacijom, regulator često raspušta odbor i imenuje novu upravu. U ovom slučaju nova uprava banke radi putem tzv. sanacijskog plana, koji bi trebao osigurati očuvanje zdravih jezgri poslovanja, dok se uz minimiziranje negativnih učinaka gase problematični segmenti. Također naglašava kako bi regulator mogao postati oprezniji i zabrinutiji u slučaju problema s nekom od banaka ili povećanja globalnih rizika. U tom slučaju zahtijeva češće izvještavanje banaka, čak i onih koje nisu u problemima. U slučaju problema s određenim financijskim institucijama, poput Silicon Valley Banka ili Credit Suissea, regulator od banaka može zatražiti izvješće o mogućoj izloženosti prema njima i informaciju kako na dnevnoj bazi povezane tržišne nestabilnosti utječu na portfelj vrijednosnih papira. 

Juriš na banke – što moramo znati? 

Juriš na banke podrazumijeva da gomila ljudi ili tvrtki hrli u banku ili drugu financijsku instituciju i pokušava povući svoja sredstva u strahu da će izgubiti sav svoj novac. Na takve radnje motivirani su uglavnom zbog opasnosti od bankrota banke. 

"Banke drže relativno mali dio svojih depozita u obliku gotovine, jer u normalnim okolnostima – kada štediše vjeruju bankama – oni povlače depozite na predvidljiv način", objašnjava Sašo Polanec, profesor na ljubljanskom Ekonomskom fakultetu. Kako bi spriječili odljev depozita, SAD, kao i Europska unija, osiguravaju ulagačima jamstva na depozite do određenog limita - u Europi je to ograničeno na 100.000 eura, a u SAD-u do 250.000 dolara. 

The Economist je objavio da je, primjerice, američka tvrtka Roku imala čak 500 milijuna dolara depozita. Budući da je SVB, s više od 200 milijardi dolara imovine, prevelika banka da bi propala, američka vlada odgovorila je jamčeći za sve depozite. "Američki bankarski sustav siguran je i deponenti će moći pristupiti svom novcu", rekao je američki predsjednik Joe Biden. 

Odgovor vlade bio je brz i odlučan. "Posljedica depozitnog bijega je tzv. zaraza, u kojoj zbog međusobne povezanosti banaka putem međubankarskih kredita dolazi do nepovjerenja i prema drugim zajmodavcima pa se tako destabilizira velik dio bankarskog sustava", opisuje moguće posljedice Polanec. To bi dovelo do nelikvidnosti drugih banaka, a time i dodatnog nepovjerenja i još većeg juriša na banke. Kako bi se to izbjeglo, Fed će bankama koje su izložene povlačenju gotovine dati zajmove i tako spriječiti šire probleme. 

"Trenutačno stanje u bankama načelno je dobro, s visokim profitima koji potječu iz razdoblja prije povećanja kamata Feda i ECB-a", smatra Polanec. Ipak, upozorava da se situacija postupno pogoršava zbog zaoštravanja monetarne politike. "Iako banke modeliraju kamatne rizike, uobičajene pretpostavke o promjenama kamatnih stopa su do dva postotna boda, što je malo u odnosu na trenutačno zaoštravanje monetarne politike", kaže Polanec. 

Fed je povećao efektivnu kamatnu stopu za približno 4,5 postotna boda, a ECB za tri postotna boda. "Do početka dizanja baznih kamata središnjih banaka banke su odobravale kredite s izrazito niskim fiksnim kamatama, a sada moraju pribavljati sredstva po većim prosječnim troškovima", objašnjava profesor, no unatoč svemu, uvjeren je da su trenutačno dovoljno kapitalizirani i da ne bi trebalo doći do nelikvidnosti ili nesolventnosti.

 

Sa slovenskog preveo Miro Soldić. 

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar