Zašto investitori kupuju mreže nogometnih klubova i što to znači za sam sport

Multi-club ownership (MCO) posljednjih godina postao je jedan od najvažnijih poslovnih modela u nogometu. Ideja je relativno jednostavna, isti investitor, fond ili poslovna grupa kontrolira više klubova istovremeno, često u različitim ligama i državama. Umjesto jednog kluba kao izolirane investicije, vlasnici grade mrežu klubova koji funkcioniraju kao povezan sistem.

Takav pristup mijenja način na koji se upravlja nogometnim organizacijama. Klub više nije samo lokalna institucija s vlastitim budžetom i strategijom, nego dio šire strukture u kojoj se resursi, znanje i igrači kreću između različitih tržišta i liga. MCO se zato često opisuje kao pokušaj da se nogomet organizira po logici industrijskog portfelja.

Najpoznatiji primjeri MCO modela su mreža klubova koju vodi City Football Group s klubovima kao što su Manchester City i Girona FC, zatim Red Bull GmbH sa sistemom oko RB Leipzig i FC Red Bull Salzburg, BlueCo grupa koja vodi Chelsea FC i RC Strasbourg Alsace te Eagle Football Holdings koji povezuje klubove kao što su Olympique Lyonnais i Botafogo.

U klasičnom modelu vlasništva investitor ulaže u jedan klub i sav sportski i financijski rizik koncentriran je na tom jednom projektu. MCO model pokušava taj rizik rasporediti. Vlasnik može imati klub u jednoj od najjačih europskih liga, razvojni klub u manjoj europskoj ligi i partnerski klub u Južnoj Americi ili Africi. Svaki od njih ima drugačiju funkciju.

Manchester City najistaknutiji je predstavnik MCO modela | Depositphotos

Jedni služe za razvoj mladih igrača, drugi za njihovu afirmaciju na većoj sceni, a treći za konačni transfer ili integraciju u najjači klub u mreži. Time se stvara interni lanac vrijednosti u kojem ista organizacija upravlja cijelim životnim ciklusom igrača, od skautinga i razvoja do prodaje.

Prednosti MCO-a

Za investitore to znači nekoliko ključnih prednosti. Prvo, lakši pristup talentu. Mreža klubova omogućava raniji ulazak u tržišta igrača i bolju kontrolu nad njihovim razvojem. Drugo, smanjenje financijskog rizika. Umjesto da sav kapital ovisi o rezultatima jednog kluba, investicija je raspoređena na više tržišta i liga. Treće, veći komercijalni doseg. Klubovi u različitim državama otvaraju pristup novim navijačkim bazama, sponzorima i medijskim tržištima.

Zbog toga MCO model posebno privlači međunarodne investitore, a naročito američke fondove koji su navikli promatrati sport kroz logiku portfelja. 

U najboljem scenariju mreža klubova može pomoći manjim klubovima. Ulazak u takav sistem često donosi kapital, modernije upravljanje, napredniji skauting i pristup međunarodnom tržištu igrača. Klub koji bi sam teško došao do analitičkih alata, medicinske infrastrukture ili globalne mreže skauta može ih dobiti kroz širu organizaciju.

Londonski Chelsea ima bratski klub u Francuskoj | Depositphotos

Međutim, ista struktura koja povećava efikasnost često smanjuje autonomiju pojedinog kluba. Kada više klubova pripada istoj grupi, njihove sportske strategije više nisu potpuno neovisne. U praksi to često znači da neki klubovi postaju razvojne stanice za igrače, dok drugi imaju ulogu glavnog sportskog ili komercijalnog projekta. Takva hijerarhija mijenja način na koji se posmatraju sportski ciljevi pojedinog kluba.

Pitanje integriteta natjecanja

Najveći izazov za MCO model pojavljuje se kada klubovi iz iste mreže dođu u situaciju da igraju u istom europskom natjecanju. UEFA zato u svojim pravilima zadržava princip da ista osoba ili kompanija ne može imati odlučujući utjecaj nad dva kluba koji sudjeluju u istom UEFA natjecanju. Ako takva situacija nastane, samo jedan od klubova može biti primljen.

Posljednjih godina upravo su takvi slučajevi postali sve češći, jer rast mreža klubova povećava vjerojatnost da se njihovi članovi sretnu u europskim takmičenjima. To pokazuje da MCO nije samo poslovni model nego i regulatorni izazov. UEFA pokušava balansirati između dvije realnosti: s jedne strane investitori sve više organiziraju nogomet kroz mreže klubova, a s druge strane natjecanja se i dalje zasnivaju na ideji neovisnih klubova.

MCO model zato ne mijenja samo vlasništvo nad klubovima nego i strukturu nogometnog tržišta. Klubovi koji su dio većih mreža imaju pristup zajedničkom skautingu, analitici, financiranju i internom tržištu igrača. Neovisni klubovi sve češće konkuriraju ne samo jednom rivalu nego cijelom sistemu klubova koji funkcioniraju kao koordinirana organizacija.

U takvom okruženju nogomet se postupno mijenja od modela pojedinačnih klubova prema modelu mreža. Za investitore to znači efikasnije upravljanje kapitalom i veću kontrolu nad tržištem igrača. Za regulatore otvara pitanje integriteta natjecanja. Za navijače često znači osjećaj da njihov klub postaje dio veće poslovne strukture.

MCO model zato najbolje opisuje transformaciju modernog nogometa, sport koji je nastao kao lokalno natjecanje klubova sve više se organizira kao globalna industrija.