Odlazak Enza Maresce iz Chelseaja na prvi pogled izgleda kao još jedna epizoda kluba koji godinama ne uspijeva stabilizirati klupu. Međutim, taj slučaj je prije svega ilustracija dublje promjene u industriji, trener više nije centralna figura moći, nego dio šire organizacijske slagalice.
Chelsea pod BlueCo vlasničkim modelom nije dizajniran kao "menadžerski klub". Sportska moć je razlomljena na specijalizirane funkcije, regrutaciju, performanse, medicinu, dugoročno planiranje kadra i financijski nadzor. Trener dobiva zadatak isporučiti rezultat i stil igre, ali ne i kontrolu nad sustavom koji upravlja igračima kao skupocjenom imovinom.
U tom okviru sukob ne nastaje zbog formacije ili niza loših utakmica, nego zbog percepcije mandata. Kada trener vjeruje da mu rezultati automatski šire ovlasti, a struktura ostaje rigidna, dolazi do loma. Marescin odlazak je zato više governance priča nego klasična trenerska smjena.
Liverpool kao uzor: klub kao platforma, trener kao izvršitelj
Ako se traži pozitivan primjer takvog modela, onda je to Liverpool. Klub je posljednjih godina svjesno gradio strukturu u kojoj kontinuitet ne ovisi o jednom čovjeku. Povratak Michaela Edwardsa na vrh nogometnih operacija i imenovanje Richarda Hughesa za sportskog direktora bili su jasni signali da strategija pripada organizaciji, a ne klupi.
U Liverpoolu su regrutacija, analitika i budžetska disciplina institucionalizirani. Trener dolazi u unaprijed definiran okvir u kojem se očekuje da optimizira postojeće resurse, a ne da ih sam kreira. To smanjuje rizik naglih zaokreta i omogućava klubu da preživi promjene na klupi bez gubitka identiteta.
Takav dizajn nužno mijenja i percepciju trenerske moći. Trener ostaje presudan za svakodnevni rad, kulturu i izvedbu, ali nije vlasnik procesa. Liverpool pokazuje da se vrhunski rezultati mogu graditi i bez "autokratskog menadžera", ako je sistem dovoljno snažan.
Bayern kao potvrda trenda: sport na razini uprave
Sličnu logiku, ali s njemačkom institucionalnom preciznošću, slijedi Bayern München. Imenovanjem Maxa Eberla u upravu za sport, Bayern je sportsku politiku formalno podigao na najvišu razinu odlučivanja. Uz sportskog direktora Christopha Freunda, jasno je povučena linija između strategije i operativne izvedbe.
U tom kontekstu dolazak Vincenta Kompanyja kao glavnog trenera nije slabljenje trenerske uloge, nego njeno precizno definiranje. Klub servira infrastrukturu, kadar i performance aparat, dok trener isporučuje rezultat. Moć je sistemska, ne osobna.
Zato danas nema stvarnog prostora za nove trenere poput svemogućeg Sir Alexa Fergusona. Njegov model pripadao je vremenu u kojem nogomet nije bio globalna industrija s regulatornim pritiskom, analitikom i korporativnim nadzorom. U današnjem okruženju, gdje su greške skupe, klubovi svjesno razvlašćuju trenere.
Chelsea je povod, Liverpool je uzor, Bayern potvrda. Nogomet nije izgubio trenere, izgubio je iluziju da jedan čovjek može vladati sistemom koji vrijedi milijarde.
.webp){kind=icon}
