Tango za Pepea kroz kadar balkanskog buntovnika

U tišini, prošlog utorka, svijet je izgubio jednog od najneobičnijih i najmudrijih državnika. José "Pepe" Mujica, bivši predsjednik Urugvaja, gerilac, neumorni idealist i humanist, preminuo je u 89. godini, ostavivši iza sebe nasljeđe koje se ne mjeri samo političkom moći, već dostojanstvom, herojstvom – i pjesmom. U životu koji bi mogao biti roman i smrti koja podsjeća na krhkost političke istine, glazba postaje ključ kroz koji osjećamo njegov lik i misiju, opisanu u dokumentarnom filmu El Pepe: A Supreme Life (El Pepe, Una Vida Suprema).

Ako je Mujica bio heroj ljudi s margina, onda je portret nastao filmskom vizijom Emira Kusturice, premda ne i jedini, svakako najosobniji i najpoetskiji. Kusturica, poznat po svom poetskom realizmu i neukrotivoj estetici Balkana, u tom se filmu prepušta kontemplaciji. Umjesto raskošnih karnevala kaosa, odabire dokumentarnu disciplinu i osobni pristup. Osjeća se duboko poštovanje prema svom junaku, ali i unutarnja srodnost – dvojica buntovnika koji su različitim sredstvima, u dijametralno različitim krajevima svijeta, tragali za istim odgovorom: kako ostati čovjek u svijetu politike, boli i ustrajanja u idealima. Kusturica ne slavi vođu, nego čovjeka.

No El Pepe, Una Vida Suprema nije tek biografski zapis, već lirski mozaik sjećanja, patnje, borbe i nade. U tom filmu glazba nije ukras – ona je politički komentar, emocionalni vodič i često jedina naracija u trenucima kada ni Mujica ni Kusturica više nemaju što za reći.

Kusturica u filmu slavi čovjeka koji ga oslovljava s "brate" | Depositphotos

 

José Mujica bio je nesvakidašnji politički vođa, čak i po latinoameričkim standardima. Nekadašnji gerilac i član nacionalnog pokreta otpora Tupamaros proveo je 13 godina u zatvoru, često u samici, a u borbi protiv diktature ranjen je više puta. Umjesto gorčine, iz zatvora je izašao s dubokom filozofijom skromnosti i slobode, što je postalo temelj njegove političke misije, zajedno sa suborcima, među kojima je bila i njegova supruga Lucía Topolansky, kasnija potpredsjednica Urugvaja.

Trg neovisnosti u Montevideu | Depositphotos

 

Mujica je bio dio takozvanog "ružičastog vala" progresivnih lidera Latinske Amerike koji su početkom 21. stoljeća donijeli novi ton kontinentu, uz Cristinu Fernández de Kirchner u Argentini i Huga Cháveza u Venezueli. No za razliku od mnogih svojih ideoloških saveznika, nikada nije pokleknuo pred ekonomskim populizmom. Poticao je strane investicije, no njegov osobni život ostajao je radikalno skroman, gotovo asketski.

Tijekom predsjedničkog mandata od 2010. do 2015. postao je globalna ikona jednostavnosti: iz svoje trošne kuće s malo zemlje i traktorom, na periferiji Montevidea, vozeći staru Bubu i donirajući 70 posto svoje predsjedničke plaće za izgradnju stanova za najsiromašnije, stekao je nadimak "najnemaštovitiji predsjednik na svijetu". No njegovo nasljeđe nije bilo samo etičko, već i institucionalno. Legalizirao je istospolne brakove, pobačaj i, uz najviše pažnje, kanabis. Zakon o legalizaciji usvojen je u prosincu 2013., čime je Urugvaj postao globalni pionir. Tu mjeru predstavio je kao način da se kartelima oduzmu prihodi i da se otvore vrata industriji medicinske upotrebe kanabisa.

Brz oporavak cijena sirovina nakon financijske krize 2008. i 2009. pomogao je urugvajskoj ekonomiji da tijekom njegova mandata bilježi prosječan godišnji rast od pet posto, dodatno učvrstivši njegovu popularnost. Bio je u stalnom kontaktu sa svjetskim i vjerskim liderima, posebno s nedavno preminulim papom Franjom. U dogovoru s Barackom Obamom, Urugvaj je primio sirijske izbjeglice i zatvorenike iz Guantánama.

Štoviše, 2014. godine predsjednik je ponudio utočište za 100 sirijskih siročadi. Planirao ih je smjestiti u svoju službenu ljetnu rezidenciju, imanje Anchorena, koje gotovo nikada nije koristio zbog svog skromnog načina života, a koje ima 30 soba i prostrane površine, što ga je činilo idealnim za prihvat djece i njihovih rođaka. Plan je bio usklađen s uredom Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice.

Promicao je korištenje energije vjetra i doprinio smanjenju siromaštva s 39 na 11 posto u devet godina vlasti.

Mujica s Obamom u Washingtonu 2014.godine | Andrew Harrer/Bloomberg

 

No u filmu Kusturica ne pokušava razjasniti povijest – on je koristi za stvaranje konteksta. Kroz arhivske snimke, zatim snimke iz zatvora koji su danas moderni trgovački centri, i upečatljivi ritam murge i Los Olimareñosa, gradi most između junaštva i svakodnevice. U vizualnoj konstrukciji prisutan je i omaž političkom trileru État de siège iz 1972. godine, koji je režirao Costa-Gavras. Film inspiriran stvarnim događajima u Urugvaju prikazuje otmicu američkog dužnosnika od Tupamarosa kao čin otpora protiv tajne obuke lokalnih vojnih i policijskih struktura koje je, kako se implicira, provodila američka obavještajna služba. Film ne imenuje državu eksplicitno, no kritika sugerira: SAD je podržavao strane diktature pod izlikom borbe protiv komunizma, dok je u stvarnosti potpirivao represiju.

Podsjetimo, Urugvaj je prije Mujice prošao kroz jedno od najmračnijih poglavlja svoje povijesti – civilno-vojnu diktaturu od 1973. do 1985. To je bio režim protiv kojeg se Mujica borio kao pripadnik nacionalnog pokreta otpora Tupamaros. Diktatura je započela 1973. kada je predsjednik Juan María Bordaberry, uz podršku vojske, raspustio parlament i predao vlast vojnim strukturama. Sve se odvijalo u kontekstu Hladnog rata i Plana Condor – mreže represije koju su desničarske diktature diljem Latinske Amerike provodile uz pomoć SAD-a.

Tisuće ljudi bile su uhićene, mučene ili su nestale. Urugvaj je tada imao najviši postotak političkih zatvorenika po glavi stanovnika. Među njima i Mujicu. Uhićen 1972., prije formalnog početka diktature, ostao je zatvoren sve do njenog kraja, a osam godina proveo je u potpunoj izolaciji.

No Tupamarosi nisu bili revolucionari u stilu Che Guevare. Njihove kontroverzne metode – otmice, pljačke, "ekonomske eksproprijacije" bile su odgovor na duboke nejednakosti i represiju. Njihova borba niknula je iz uvjerenja da miran otpor više nije moguć.

Mujicin politički život kasnije postaje najdublji odgovor diktaturi: ne osvetom, već dijalogom i skromnošću. Kusturica to prikazuje ne kao socijalističku parolu, već kao poetski čin. Film ne slavi ideologiju, već sposobnost da se iz patnje izvuče mudrost, a patnje je bilo mnogo. U govoru iz 2020. Mujica je ispričao kako je šest mjeseci proveo sa žicom vezanim rukama, danima sjedeći u vlastitim fekalijama. Dvije godine kupao se samo uz pomoć krpe i čaše vode, posvjedočio je.

"Doživio sam sve u ovom životu, ali nikoga ne mrzim", rekao je tada. U filmu kao refleksiju na taj period dodaje: "Ponekad je loše – dobro. I ponekad, u isto vrijeme, dobro je – loše."

Kad film dotakne tu težinu koja se riječima ne može opisati, povlači se u tišinu. Kamera ostaje na njegovom licu, u krupnom planu, dok šuti, zadubljen u svoje unutarnje prisjećanje. Kamera stoji i dok samo sjedi i gleda se s Kusturicom – bez riječi.

Već u prvom kadru, Pepeov glas u offu analizira život kao krhku konstrukciju sastavljenu od poraza, zatočeništva i ljubavi, a onda glazba preuzima ulogu naratora. Tango – vječna melodija poraza i dostojanstva, prožima film. U jednoj sceni osobito snažno, kad priznaje jedinu stvar za kojom u životu žali: što nije imao djece. "Tango je za one koji su naučili gubiti", kaže. "Taj nostalgični ton ne razumije onaj tko nije doživio nekoliko poraza."

Tango: tužna misao koja se pleše | Depositphotos

 

Film nas vodi tim tonom – kao žalobna milonga u kojoj svako iskušenje tog "filozofa koji uređuje svoj vrt" nosi vlastito zrno smisla. U drugoj sceni, tango snažno udara dok uči djecu da sade cvijeće. "To je način da od bogatih uzmeš novac. Prodajte im cvijeće. Kad si siromašan, ne razmišljaš o cvijeću – svaki centésimo treba ti za kruh", kaže Pepe.

Glazba u tom filmu ne služi kako bi slatko glorificirala. Ne romantizira. Ona nas podsjeća da nas prošlost oblikuje, ali i da sadašnjost može biti promijenjena ako iz nje učimo. Mujica vjeruje, kaže u filmu, da svijet mijenjaju "ljudi velikog srca i skromnog novčanika". I da nema promjene materijalnog bez promjene svijesti, kulturnog obrasca.

U dokumentarnom filmu govore i njegovi suborci Eleuterio Fernández Huidobro i pjesnik Mauricio Rosencuf, te supruga koja ga je nadživjela. On i njegovi suborci smiju se dok pričaju kako su pili vlastitu mokraću kako bi preživjeli kad im nije bilo dopušteno piti vodu. "Mi znamo sve zatvore u ovoj zemlji!", kažu u filmu.

Topolansky kaže da su ih spojile dvije utopije – politički ideali i ljubav. Ljubav koja se vidi i u posljednjoj sceni: zagrljeni, u kafiću, istodobno ljubavnici, suborci, istomišljenici i prijatelji, slušaju tango i tiho pjevuše.

Pozdrav za omiljenog predsjednika | Mariana Greif Etchebehere/Bloomberg

 

I još jedna scena koja možda najbolje oslikava njegovu veličinu: "Volimo te, El Pepe," viču ljudi kada Mujica predaje vlast svom nasljedniku. Djeca skaču od sreće. Muškarci i žene prilaze i ljube ga kroz otvoreni prozor stare Bube. Slavlje omiljenog predsjednika u Montevideu ispunjeno je radošću i njegovim oproštajnim riječima: "Svijet nas dijeli, ali djela nas spajaju. Ne odlazim. Dolazim. Gdje god budem, bit ću tu za vas."

Ako želite podsjetnik što znači biti lider sa srcem, misliti i živjeti kao heroj, dokumentarni film o uzvišenom životu predsjednika koji je govorio iskreno – i živio u skladu sa svojim riječima – i dalje je dostupan na Netflixu.