Umjetnički rad Yoko Ono izlazi iz sjene Johna Lennona

Arhaično zvono fiksnog telefona i glas koji kaže: ''Halo, ovdje Yoko'', prvo je što posjetitelj iskusi kada uđe na izložbu radova Yoko Ono ''Music of the Mind'' koju je organizirao londonski Tate Modern u suradnji s Kunstsammlung Nordrhein-Westfalen iz Düsseldorfa. Umjetnica, iako više poznata po simbiotičkoj, ekscentričnoj i kreativnoj vezi sa slavnim suprugom, John Lennonom, pionirka je rane konceptualne i participativne umjetnosti, filma i performansa, glazbenica i angažirani borac za svjetski mir.

Yoko Ono potiče iz ugledne japanske obitleji. Njezin djed, inače potomak dugog niza samuraja, osnivač je Yasuda banke. Pohađala je elitne škole u Tokiju, a jedan od njenih školskih prijatelja bio je princ Akihito, sadašnji car Japana, tako da su je konekcije s utjecajnima i slavnima pratile još od djetinjstva, kako je sama izjavila u intervjuu za Gentlewoman. Povezivana je s Fluxus grupom, udruženjem avangardnih umjetnika inspiriranim dadaizmom, koje je osnovao litvansko-američki umjetnik George Maciunas početkom 1960-ih. On se divio njenom radu i entuzijastično ga promovirao, pruživši joj prvu samostalnu izložbu u svojoj AG galeriji u New Yorku 1961. godine.

Obuhvaćajući njen rad kroz više od sedam desetljeća, ''Music of the Mind'' najveća izložba njenih radova u Velikoj Britaniji ikada, slavi ključne trenutke u njenoj multidisciplinarnoj karijeri, od sredine 1950-ih do danas - uključujući godine provedene u Londonu gdje je i upoznala Lennona 1966. godine.

Predstavljeno je više od 200 radova, zapisa, gigantskih instalacija, koji svjedoče o njenoj pionirskoj ulozi u različitim umjetničkim pravcima i formama. Recimo, kada je performans u pitanju, "Cut Piece" iz 1964, gdje su ljudi pozvani da joj odsjeku odjeću dok ona mirno sjedi na scenskom podiju, prethodi performansu Marine Abramovich "Rhythm O" u kojem su prisutni pozvani da joj, koristeći alate naslagane na stolu rade šta god požele, za čitavo desetljeće. Isto tako i zabranjeni "Film No.4 (Bottoms)" iz 1966-67 koji je stvorila kao ''peticiju za mir'' i koji u beskonačnom ponavljanju prikazuje mušku (ne zna se čiju) zadnjicu.

Zatim, kada je o glazbi riječ, njeni eksperimenti datiraju mnogo prije Lennona. Naime, prethodno je bila udana za japanskog kompozitora Toshi Ichiyanagijea, koji je bio poznat u eksperimentalnoj umjetničkoj zajednici u Tokiju, a poslije studirao na Juilliardu, u SAD. Zbog veze s njim, napustila je fakultet i preselila se u New York 1957. godine, preživljavajući kroz poslove tajnice i satove tradicionalne japanske umjetnosti u Japan Society. Preko njega, upoznala se s radom Edgar Varèsea, John Cagea i Henry Cowella i prvi put srela John Cagea tijekom njegovog eksperimentalnog tečaja kompozicije što ju je inspiriralo da iznajmi prostor kako bi predstavila svoja djela zajedno s radom drugih avangardnih umjetnika u New Yorku. Na kraju je pronašla jeftin prostor u centru Manhattana na adresi 112 Chambers Street i koristila ga kao studio i životni prostor, također dozvoljavajući kompozitoru La Monte Youngu da tu organizira koncerte. Zajednički su održavali seriju događaja od 1960. do lipnja 1961. godine, a ovim događajima su prisustvovali kreativci poput Marcela Duchampa i Peggy Guggenheim. Ono i Young tvrdili su da su bili glavni kuratori ovih događaja, pri čemu se Ono kasnije izjasnila da ju je Young gurnuo u sjenu, dozvoljavajući joj samo sporednu ulogu.

Na izložbi, glasovi i glazba su svuda, uključujući numere ''Sisters O Sisters'', ''Woman Power'' i ''Rising'', koje prikazuju njen angažman protiv nasilja nad ženama.

Izložba radova Yoko Ono. | Izvor: Natasha Davidov

Ali, osim njenog angažmana, ovo je vrlo angažirana izložba i za same posjetitelje. Možda i previše angažirana da biste s neophodnom pažnjom pratili sve ostalo, a toga nije malo. Gotovo kroz cijelu izložbu, posetitelji su pozvani sudjelovati aktivnim susretima s njenim djelima. Na instalaciji "Wish Trees for London", posetitelji mogu ostaviti vlastite želje za mir, zatim "Add Colour (Refugee Boat)" iz 2016. godine, koja se bave pitanjima izbjegličkih kriza i raseljavanja, gdje posjetitelji mogu upisati plavim markerom na bijelom brodu svoje misli i poruke, sve do participativne instalacije "My Mommy Is Beautiful", gdje posetitelji prilažu fotografije svojih majki i ostavljaju osobne poruke.

Instalacija "My Mommy Is Beautiful''. | Izvor: Natasha Davidov

"Painting to Shake Hands" potiče posjetitelje da provuku ruke kroz potrgano platno kako bi pozdravili stranca s druge strane, dok "White Chess Set" poziva dva sudionika da igraju igru s identičnim bijelim figurama, predstavljajući možda najelegantniju antiratnu metaforu u njenoj karijeri. Kada je riječ o antiratnom aktivizmu, na izložbi su prikazane video snimke njenih čuvenih ''Bed-ins for Peace'' s Johnom Lennonom. Zidovi su obloženi različitim isječcima iz novina koji izvještavaju o negodovanju britanske javnosti, što je simboličan dodatak koji artikulira njen autentičan umjetnički izraz i predstavlja svojevrsni izlazak iz njegove sjene.

Prije ove izložbe najveća izložba njenih radova koja je usmjerena isključivo na njen rad dogodila se u njujorškoj MOMI 2015 godine. "Yoko Ono: One Woman Show, 1960–1971" istraživala je odlučujuće desetljeće u njenom radu, okupljajući oko 125 njenih ranih objekata, radova na papiru, instalacija, performansa, audio snimki i filmova, zajedno s rijetko viđenim arhivskim materijalima. Iako londonska izložba nosi naziv inspiriran njenim inovativnim pristupom glazbi, svjedočanstvo je i provokacija da se posetitelji zamisle nad važnim društvenim pitanjima koja i dalje, odnosno posebno sada, rezoniraju s aktualnim globalnim događanjima.

Sve u svemu, iako je Lennon vrlo prisutan, sada, u 91. godini, halo, ovo je ipak Yoko.