Andrés Albonigamayor promatra palubu svojeg ribarskog broda u baskijskom gradiću Bermeo dok njegova posada od šest Senegalaca u tišini iskrcava dugoperajnu tunu.
Nekada je lučica u tome mjestu odzvanjala aktivnošću prije održavanja aukcije ulovljene ribe u 7 sati, no već godinama to nije slučaj.
Šezdesetosmogodišnji kapetan jedan je od posljednjih ribara u tom baskijskom gradiću i sve o čemu razmišlja idući je ulov.
"Želim sutra ponovno u izlov. Možda neću niti ići doma ovaj put, možda prespavam na brodu", kaže Albonigamayor koji sigurno niti ne zna da je bitna osoba za borbu protiv klimatskih promjena.
Naime, svaki put kada isplovi, vrati se s ulovom koji predstavlja protein životinjskog podrijetla s najmanjim ugljičnim otiskom uopće. Pohranjena u ulju i pakirana u konzerve i staklenke u tvornici udaljenoj tek kilometar i pol tuna postaje neopjevano rješenje za planet koji se zagrijava. Priuštiva je, ne treba energiju za držanje u hladnom, gotovo se nikad ne kvari i, uz nešto napora, mogla bi biti lovljena na održiv način.
Način na koji se mi ljudi hranimo jedan je od glavnih izvora emisije stakleničkih plinova, što povećava temperaturu na Zemlji. Kako bi se taj problem pokušao riješiti, investitori financiraju razvoj životinjskih bjelančevina koje se mogu uzgajati u laboratoriju, a ne na farmama, dok pojedine prehrambene tvrtke oglašavaju, bez previše uspjeha kod ravnodušnih kupaca, zamjenske proizvode za meso biljnog podrijetla.
Izvori stakleničkih plinova u konzervi inćuna
To je sve dio napora da se prekine veza između neutaživog ljudskog apetita za mesom, peradi i ribom sa zagrijavanjem planeta.
Na policama u supermarketima leži proizvod koji postoji već dva stoljeća i osigurava gotovo savršeni protein s niskim ugljičnim otiskom – konzervirana riba.
"Riba iz prirode omogućava najveću količinu bjelančevina s najmanjim ugljičnim otiskom. Stavi je u konzervu i stvar postaje još zanimljivija zato što može očuvati okus i prehrambenu vrijednost, a ne treba se čuvati u hladnom ili kuhati", kaže Gumersindo Feijóo sa sveučilišta u Santiagu de Composteli iz španjolske Galicije.
Konzervirana riba, čini se, ponovno dobiva na popularnosti jer je sve češće koriste šefovi u restoranima kao sastojak zanimljivih jela na meniju, a u prodavaonicama s hranom za gurmane zanimljivi dizajni konzervi služe da bi privukli pažnju.
Ugljični otisak koji ostavljaju pojedini mesni i riblji proizvodi
Vlasnik vinskog bara Rhodora u Brooklynu Henry Rich koristi ukiseljeno povrće, tvrde sireve i konzerviranu ribu za ponudu na svom meniju.
"I aluminij od konzervi se može reciklirati i ponovno koristiti", kaže Rich.
Je li uopće one koji pohode restorane u New Yorku, Londonu ili Münchenu briga za valove vrućine, šumske požare ili poplave koji remete život na skoro svakom kontinentu? Prema istraživačima klimatskih promjena, čini se da da.
Globalni lanac opskrbe hranom zaslužan je za najmanje 35 posto stakleničkih plinova koje ljudi proizvode. Emisije koje proizlaze iz hrane životinjskog podrijetla dvostruko su veće od onih kod biljnog podrijetla.
Divlja riba ne treba puno. Ne treba je hraniti, za ribolov ne treba puno energije i srdela ne ispušta metan kao stoka. Mali ugljični otisak dolazi jedino od goriva koje koriste ribarski brodovi.
Glavna zapreka za veću proizvodnju ribe u konzervi je omogućiti održivost izlova, odnosno sprečavanje prekomjernog ulova.
Bivši kuharski šef u Michelinovu restoranu u Parizu, a sada trgovac ribom Bart van Olphen naučio je tu lekciju od nevladinih udruga.
"Jedna od njih mi je došla i pitala me jesam li svjestan da 80 posto ribe na pultu potječe iz neodrživih izvora. Nema nikakvog smisla ako imate nizak ugljični otisak, ali i ribu koja dolazi iz izvora koji nisu održivi", kazao je.
Trenutačno, prema podacima neprofitne udruge Marine Stewardship Council (MSC) koja želi postaviti standarde održivog ribolova, samo 16 posto ulova se može verificirati kao dio održive aktivnosti.
Mala pelagička riba ima vrlo brz proces reprodukcije, pa regionalni direktor MSC-a za Južnu Europu Edouard Le Bart ističe kako je najteži dio kvalitetno upravljati ribolovom, a kada je to postignuto praktično slobodan izvor bjelančevina je pri ruci.
Iskrcavanje tune u luci Bermeo
MSC daje certifikate onima koji ribu izlovljavaju na održiv način, ali i povlači certifikate od onih koji se priklone tehnikama izlova koje štete drugim vrstama. Takav je bio slučaj s izlovom srdela u Portugalu, Biskajskom zaljevu i južnoj Bretanji budući da su količine srdele opale. Izlov inćuna u Kantabrijskom moru na sjeveru Španjolske također je izgubio blagoslov MSC-a, ali stvar se promijenila kada se nakon nekoliko godina njihova populacija oporavila.
Čak 44 posto ribe koja se konzumira na svijetu, kako navodi UN-ova organizacija za hranu i poljoprivredu FAO, jede se svježa nakon ulova, dok je 35 posto smrznuto, a samo 11 posto konzervirano.
Krajem 18. stoljeća Napoleon Bonaparte ponudio je nagradu onome tko izumi bolji način čuvanja hrane kako bi dobio logističku prednost za svoju vojsku. Metoda kuhanja hrane, a zatim pakiranja u hermetički zatvorene posude je bila tako uspješna da čak i konzerve pronađene s brodova koji su doživjeli havariju u 19. stoljeću još uvijek nude jestivi sadržaj.
Španjolska je danas drugi najveći svjetski proizvođač konzervirane ribe nakon Tajlanda.
Gradić Bermeo s nešto više od 15 tisuća stanovnika dom je nekim od najvećih svjetskih proizvođača tunjevine.
Globalno zagrijavanje također djeluje na riblju populaciju, pa tako inćuni i tuna s obala na sjeveru Španjolske odlaze prema sjeveru, a nove generacije veličinom se smanjuju.
Dugoperajna tuna ulovljena na sjeveru Španjolske
Održive metode ribarenja i proizvodnje pomažu malim proizvođačima, kao što je Conservas Serrats sa 100 zaposlenih ili Conservas Antonio Pérez Lafuente s 40 zaposlenih, da povećaju broj inozemnih klijenata i zemalja u koje izvoze.
U Bermeu Ignacio Serrats, vlasnik tvrtke Conservas Serrats, otvara staklenku. U njoj nema ništa posebno na prvi pogled osim što je riječ o tuni koja je ulovljena prije 40 godina. S vremena na vrijeme njegova obitelj okuplja se oko neke stare konzerve ili staklenke i otvara je kako bi provjerili je li sadržaj jednako ukusan kao i onoga dana kad je proizveden.
"Počeli smo proizvoditi obljetničke konzerve koje možemo prodavati za 25 ili 50 godina, kao vino. To je naš način da pokažemo kako želimo trajati u poslu", kaže Serrats.
.webp){kind=icon}
