.webp){kind=icon}
Tržišta i investitori odahnuli su kada je Emmanuel Macron proteklog mjeseca na francuskim predsjedničkim izborima porazio euroskeptičnu Marine Le Pen. No čini se da ne mogu potpuno zanemariti oprez. Nova prijetnja, naime, čini se da dolazi iz Italije.
Tehnokratska vlada koju vodi Mario Draghi ima manje od godine dana do kraja mandata te je rekao kako se neće boriti za novi mandat. No pojavila se četrdesetpetogodišnja Giorgia Meloni, prva žena koja vodi jednu političku stranku u Italiji i koju mnogi vide kao snagu na koju treba računati u vremenu poslije Draghija. Ako pak ona postane njegov nasljednik, to će biti pravi politički potres za Italiju i Europu.
Takav se zaključak nameće zbog činjenice da njezina stranka "Braća Italije" (Fratelli d'Italia, FdI) proizlazi iz pepela profašističke Nacionalne alijanse. U anketi javnog mnijenja objavljenoj ovoga tjedna, njezina stranka ima potporu 23 posto birača što je dva postotna boda ispred koalicije lijevog centra koju vodi Enrico Letta. Potpora Matteu Salviniju pala je na tek 16 posto s 30 posto u 2019. godini. No, kad bi izbori bili održani sada, Meloni, Salvini i politički sljedbenici tajkuna Silvija Berlusconija mogli bi formirati vladu.
Međunarodna bi tržišta u tom slučaju vjerojatno zahvatila panika. Italija si pak u ovome trenutku ne može dopustiti povratak u tržišnu nestabilnost iz 2018. godine kada su Salvinijeva Liga i populistički pokret Pet zvjezdica završili kao iznenađujući pobjednici izbora.
Dug treće najveće europske ekonomije iznosi 150 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) i njezin kratkotrajni rast nakon dva desetljeća stagnacije već je na ispitu zbog rasta cijena energenata.
Meloni već nastoji povećati privlačnost ublažavanjem retorike, pa se pokušava predstaviti kao desni centar. Unatoč intervjuima koji bi trebali oslikati predstavnicu neradikalnih političkih ideja, zagrabi li se malo više u njezine ideje, jasno je da ima puno više toga zajedničkog s poljskom strankom Prava i pravde te s Viktorom Orbánom, no s takozvanom "mainstream" politikom.
Dio njezine popularnosti vjerojatno dolazi iz činjenice da je bila isključena. Njezina je politička stranka jedina koja nije bila obuhvaćena Draghijevom vladom političkog jedinstva u vrijeme pandemije. To joj je dalo slobodu privući pažnju onih koji se osjećaju pogođenima rastućom nejednakošću u Italiji i razočaranim briselskim elitama. Draghi, bivši čelnik Europske središnje banke (ECB), također nije izabran na izborima, što ga čini odličnim ciljem Melonijine retorike protiv političke elite.
Trenutačno je Meloni jedina stvarna politička zvijezda neokaljana percepcijom makinacija u talijanskoj politici. Čini se i da je naučila lekciju iz neuspjeha Le Pen i Salvinija. Štoviše, distancirala se od Le Pen uoči francuskih predsjedničkih izbora i sebe naziva novom vrstom konzervativnog političara, nešto kao "desni" Tony Blair.
Meloni zna da Italiji trebaju sredstva Europske unije, pa ne njeguje oštru retoriku protiv Bruxellesa. No opire se imigraciji i europskom federalizmu.
U Španjolskoj je prošle godine stajala na pozornici s pripadnicima tamošnje radikalno desne stranke Vox i sebe opisala kao "majka i žena koja brani Europu od globalističkih elita".
Tvrdi da brani tradicionalne kršćanske vrijednosti, da je "pobačaj poraz za društvo" te je bila protiv zakona koji bi regulirao prava LGBT zajednice.
Naravno, još je dosta vremena do izbora i ona bi trebala i potporu sjevernotalijanske industrijske i poduzetničke elite, što je dosta teško ostvariti s obzirom na njezine korijene u radničkim četvrtima Rima. Ni Salvini se baš ne veseli jačanju njezina utjecaja na sjeveru.
No ona je nedvojbeno politička figura s kojom treba računati i dokaz da neliberalna demokracija zalazi u srce Europe.
