Sljedeći put kad budete roštiljali, uz senf i kisele krastavce na stol slobodno dodajte i kimchi. Naime, osim što ovaj korejski specijalitet ide odlično uz burgere, dobar je i za probavu. Povrh toga, mogao bi pomoći tijelu da se riješi nanoplastike, sićušnih čestica koje nastaju raspadanjem većih komada plastike, vlakana i folija.
Svijest o tim gotovo nevidljivim fragmentima posljednjih je godina naglo porasla, dijelom zbog nekoliko medijski eksponiranih istraživanja. Neka od njih, uključujući ono koje je tvrdilo da u mozgu nosimo količinu plastike veličine jedne žlice, kasnije su osporena ili su izazvala ozbiljne kritike.
U jednom slučaju istraživači su možda precijenili količinu plastike u okolišu jer su uzorke slučajno kontaminirali plastičnim laboratorijskim rukavicama, što mi, iskreno, nimalo ne ulijeva povjerenje. No unatoč tome što se znanost oko mikroplastike još razvija, malo tko danas sumnja da te čestice stalno udišemo i unosimo hranom i pićem. Sav taj materijal na kraju mora završiti negdje.
Istraživanje o kimchiju proveli su znanstvenici iz Instituta za kimchi, institucije zanimljivog naziva koja djeluje u sklopu državnog Korejskog instituta za istraživanje hrane i osnovana je s ciljem promocije ovog popularnog jela od fermentiranog kupusa.
Studija je pokazala da određeni soj bakterija iz kimchija znatno lakše apsorbira čestice nanoplastike od kontrolnog soja u laboratorijskim uvjetima koji su simulirali ljudska crijeva.
Kimchi je tradicionalno korejsko jelo od fermentiranog povrća bogato probioticima i bakterijama mliječne kiseline | Bloomberg
Znanstvenici su proveli i pokus na miševima. Glodavci koji su dobivali taj bakterijski soj imali su više nego dvostruko veću količinu nanoplastike u izmetu u odnosu na one koji ga nisu primali, što upućuje na to da bi probiotik mogao pomoći organizmu u uklanjanju zagađivača.
Istraživanje, objavljeno u recenziranom znanstvenom časopisu, nipošto nije konačan dokaz. Voljela bih vidjeti da iste rezultate potvrdi i neko neovisno istraživačko tijelo. No čak i kada bi kimchi mogao iz organizma ukloniti i posljednji komadić plastike koji se ondje nakupio, problem bi i dalje ostao prisutan u cijelom okolišu.
To pokazuje i drugo nedavno istraživanje koje je zaključilo da sićušne plastične čestice u zraku, makar u manjoj mjeri, pridonose globalnom zagrijavanju. Većina mikroplastike i nanoplastike tamne je boje ili s vremenom potamni, zbog čega upija sunčevu toplinu.
To zabrinjava iz dva razloga. Prvi je taj što klimatski modeli trenutačno ne uključuju plastiku u svoje projekcije. Drugi je puno jednostavniji i pomalo uznemirujuć - zrak koji udišemo doslovno je pun otpada.
Kad se govori o plastici, većina ljudi i dalje prvo pomisli na oceane. Djelomično i zato što su upravo ondje počela prva ozbiljnija istraživanja. Richard Thompson, profesor morske biologije na University of Plymouthu i čovjek koji je skovao pojam "mikroplastika", godinama je nailazio na plastični otpad uz obalu, a kasnije je pronašao i mikroskopske komadiće u pijesku i na morskom dnu.
Od tada smo saznali za Veliku pacifičku nakupinu otpada, golemo područje plutajućeg otpada između Kalifornije i Havaja, kao i za činjenicu da se mikroplastika zadržava u morskim plodovima koje jedemo.
No problem nije samo u morima. Tlo pod našim nogama možda sadrži čak i više mikroplastike od oceana, a posebno su pogođena poljoprivredna zemljišta. Istraživači procjenjuju da se europskim tlima svake godine kroz reciklirani kanalizacijski mulj doda između 31 tisuće i 42 tisuće tona mikroplastike.
Mikroplastika u tlo dolazi preko otpadnih voda koje su prepune sitnih plastičnih čestica. Velik dio problema stvaraju automobilske gume koje se troše tijekom vožnje, a njihove se čestice zatim kišom ispiru u kanalizacijski sustav.
Velik izvor mikroplastike je i odjeća. Čak 70 posto odjevnih komada danas se proizvodi od sintetike poput poliestera i elastana, materijala koji tijekom proizvodnje, nošenja i pranja otpuštaju sitna vlakna.
Izvor mikroplastike postaje i ljudski otpad, a ako je korejsko istraživanje točno, u tome bi određenu ulogu mogao imati i kimchi.
Vrlo smo uspješni u uklanjanju mikroplastike iz otpadnih voda. No ono što ostaje zapravo je hranjiva mješavina biootpada i plastike, a čak 80 posto toga završava na poljoprivrednim površinama u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Istraživanje James Hutton Institutea analiziralo je arhivirane uzorke tla iz pokusa sa kanalizacijskim muljem koji je trajao od 1994. do 2019. godine. Pokazalo se da je nakon samo četiri godine primjene kanalizacijskog mulja razina mikroplastike u tlu porasla i do 1450 posto.
Istraživači su također otkrili da su razine mikroplastike ostale jednake više od dva desetljeća čak i nakon što se zemljište prestalo gnojiti kanalizacijskim otpadom.
Mikroplastika danas završava u zraku, tlu, hrani, vodi pa čak i ljudskom organizmu | Bloomberg
Istraživanja mikroplastike relativno su mlado područje znanosti, staro tek 22 godine, pa se još uvijek pokušava razumjeti što to dugoročno znači za tlo i poljoprivredne kulture. No ono što zasad znamo ne zvuči ohrabrujuće.
Plastika može oštetiti strukturu tla, smanjiti dostupnost hranjivih tvari, utjecati na razvoj usjeva i smanjiti klijavost sjemena. Kao i kod drugih oblika izloženosti mikroplastici, jedan od najvećih problema predstavlja širok spektar toksičnih kemikalija koje te čestice mogu ispuštati u ljudski organizam, hranu i tlo.
Čestice mikroplastike pronađene su i u voću i povrću, što upućuje na stvaranje gotovo beskonačnog plastičnog ciklusa.
Što se može učiniti? Prije svega, potrebno je više istraživanja kako bismo bolje razumjeli zdravstvene i okolišne posljedice mikroplastike. Dio tih čestica trebalo bi preusmjeriti na sigurnija mjesta za odlaganje.
Francuska je, primjerice, uvela zakon koji propisuje da perilice rublja moraju imati filtre za mikrovlakna. Sličan zakon trenutačno se priprema i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Takvi filtri pomogli bi smanjiti količinu mikrovlakana koja završavaju u otpadnim vodama, a posljedično i na poljoprivrednim površinama.
Bilo bi korisno i kada plastični proizvodi ne bi otpuštali toliko čestica. Gospodarska komisija Ujedinjenih naroda za Europu je u ožujku usvojila nova ograničenja trošenja automobilskih guma, koja će stupiti na snagu 2028. godine.
Iako je automobilska industrija u početku bila suzdržana prema toj ideji, na kraju je blisko surađivala s vlastima i neovisnim stručnjacima na razvoju standarda za testiranje.
Sarah Baulch iz Pew Charitable Trustsa rekla je da bi se takav model mogao primijeniti i u drugim industrijama, uključujući tekstilnu.
No srž problema ipak leži u samoj plastici. Daleko najbolji način borbe protiv mikroplastike jest jednostavno koristiti manje plastike. A u tome nam ni kimchi, koliko god bio koristan, ne može pomoći.
.webp){kind=icon}
