Kulturna blaga Bliskog istoka na prvoj crti bojišnice

Dok slušam vijesti o bombardiranjima diljem Bliskog istoka, teško je ne primijetiti kako se povijest ponavlja – ne samo kroz sukobe, već i kroz obrasce razaranja koji pogađaju ono što bi, makar i samo simbolično, trebalo biti izvan dosega rata. Kulturna baština regije, koja obuhvaća tisuće godina povijesti i srce je globalne kulturne i vjerske baštine, ponovno je u opasnosti.

S 29 UNESCO-ovih lokaliteta, Iran je među deset zemalja s najviše zaštićenih kulturnih dobara na svijetu. Među tim lokalitetima je i Velika džamija u Isfahanu, jedna od najstarijih i najvažnijih islamskih vjerskih građevina na svijetu. Njezina arhitektura, razvijana stoljećima, predstavlja svojevrsni arhitektonski udžbenik islamske umjetnosti – od ranih abasidskih elemenata do safavidskih intervencija. Međutim, značaj ove džamije nadilazi estetiku. Duboko je ukorijenjena u političkoj i vjerskoj transformaciji Irana.

Kada je šah Abas I. Veliki krajem 16. stoljeća preselio glavni grad u Isfahan, grad je postao epicentar jedne od najambicioznijih urbanih i ideoloških transformacija u povijesti regije. U relativno kratkom vremenskom razdoblju, Iran je prošao kroz masovno preobraćenje svog stanovništva na šijitski islam, čime se jasno distancirao od tadašnjih sunitskih carstava – Osmanskog Carstva i Mogulskog Carstva. Arhitektura Isfahana, uključujući džamije, trgove i palače, postala je materijalizacija ovog novog identiteta.

Dvorište Velike Jameh džamije u Isfahanu u Iranu | Depositphotos

Ova simbolika opstala je stoljećima. Čak i nakon Iranske revolucije 1979., kada je monarhija svrgnuta i uspostavljena Islamska republika pod vodstvom Ruholaha Homeinija, kulturni krajolik Isfahana je reinterpretiran, ali ne i odbačen. Promjena imena Šahove džamije u Imamovu nije bila samo jezična – bila je to politička poruka o transformaciji vlasti.

Kulturna blaga regije nisu samo povijesni spomenici. U Teheranu se, primjerice, nalazi jedna od najvrjednijih zbirki moderne umjetnosti izvan Zapada. Među njezinim najvažnijim djelima je djelo Pabla Picassa, "Slikar i njegov model", nastalo 1927. godine i smatra se ključnim dijelom njegove nadrealističke faze. Upravo je ta umjetnička evolucija omogućila stvaranje poznate "Guernice", slike koja je postala globalni simbol zračnog uništenja. Danas je ironija više nego očita. Ali ona nije samo simbolična – ukazuje na cikličku prirodu povijesti i činjenicu da umjetnost, koliko god univerzalna bila, ne može izbjeći politički kontekst u kojem postoji.

Louvre Abu Dhabi, UAE | Depositphotos

Uznemirujuće je jasno nekoliko tisuća kilometara dalje – Ujedinjeni Arapski Emirati uložili su godine u izgradnju potpuno drukčije slike regije. U središtu tih napora je izgradnja otoka Saadiyat u Abu Dhabiju, gdje je razvijen jedan od najambicioznijih kulturnih projekata 21. stoljeća. Na otoku čije ime znači "raj" nalaze se Louvre Abu Dhabi, planirani Guggenheim i Nacionalni povijesni muzej (Abrahamic Family house). Ovaj kompleks nastao je kao simbol dijaloga i suradnje između tri abrahamske religije i uključuje džamiju, crkvu i sinagogu u jedinstvenom arhitektonskom prostoru, bez hijerarhije – sve tri zgrade su jednake veličine, materijala i važnosti.

Abrahomova kuća - Džamija Imam Al-Taye | Depositphotos

Kompleks je projektirao David Adjaye, koristeći arhitektonske elemente karakteristične za džamije, crkve i sinagoge kako bi naglasio zajedničke vrijednosti islama, kršćanstva i judaizma. Sve tri vjerske građevine izgrađene su u identičnim omjerima – 30 metara visoke i 30 metara široke, ali svaka s jedinstvenim karakteristikama.

Abrahamova kuća - Crkva Svetoga Franje | Depositphotos

Tri kubične strukture uzdižu se iznad zajedničkog, sekularnog paviljona za posjetitelje, simbolično predstavljajući raznolikost vjernika, stanovnika i posjetitelja Abu Dhabija. Adjaye je naglasio da je cilj bio "razbiti ideju hijerarhije i stvoriti prostor koji predstavlja univerzalnost i cjelovitost – nešto što obogaćuje ljudsko iskustvo".

Abrahamova kuća - Sinagoga Moses Ben Maimon | Depositphotos

Arhitektonski koncept temelji se na tri međusobno blago rotirana kubusa postavljena na zajedničku platformu, svaki s različitom orijentacijom. Iako djeluju kao jedna cjelina, svaka zgrada ima svoj identitet, naglašen kolonadama, perforiranim pročeljima i svodovima.

Za mene možda najfascinantnija stvar, kada sam posjetila Abrahamovu kuću 2024. godine, bila je fontana u središnjem dijelu zgrade, koja je uokvirena natpisima na različitim jezicima (hebrejski, latinski, arapski) i ukazuje na bitnu ulogu vode kao elementa ne samo u tri religije već i u zajedničkom iskustvu čovječanstva.

U svijetu u kojem se religijske razlike često instrumentaliziraju, ovakav projekt predstavlja rijetku viziju suživota, a ideja da se upravo ovaj objekt nalazi u središtu rajskog otoka temelji se na poruci da je vjera bitna za umjetnost, kulturu i izgradnju boljeg svijeta.

Objekt je zbog sukoba zatvoren.

Na otoku se nalazi Louvre Abu Dhabi, čija se kolekcija procjenjuje na milijarde dolara, uz dodatne višedesetljetne ugovore o posudbi iz Francuske vrijedne stotine milijuna eura. U njemu se nalaze djela koja pokrivaju cijelu povijest čovječanstva: od drevnih artefakata i islamske umjetnosti do djela majstora poput Leonarda da Vincija, Vincenta van Gogha i Claudea Moneta.

Muzej je otvoren 2017. godine kao rezultat partnerstva Francuske i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a ujedno je i najveći francuski kulturni projekt u inozemstvu.

Zgradu muzeja projektirao je Jean Nouvel, dobitnik Pritzkerove nagrade, inspiriran jedinstvenim krajolikom otoka Saadiyat – kombinacijom pijeska, mora, svjetla i sjene. Njegova monumentalna kupola stvara efekt "kiše svjetlosti", što je jedan od najprepoznatljivijih arhitektonskih elemenata suvremene muzeologije.

Stalna zbirka uključuje oko 700 umjetničkih djela iz svih razdoblja i civilizacija, dok se dodatnih 300 izložaka redovito posuđuje iz partnerskih muzeja, a Louvre svake godine posuđuje oko 100 remek-djela. Postav je osmišljen kako bi povezao različite kulture i povijesna razdoblja, naglašavajući međusobne utjecaje i dodirne točke civilizacija koje su na prvi pogled udaljene u vremenu i prostoru.

Muzej je privukao više od dva milijuna posjetitelja, što ga čini najposjećenijim muzejom u arapskom svijetu.

Za razliku od tradicionalnih muzeja organiziranih po geografiji i eri, Louvre Abu Dhabi slijedi univerzalnu narativnu liniju – ideju da su civilizacije međusobno povezane. Upravo ta ideja danas je krhkija nego ikad.

Ta dinamika kulminira u Jeruzalemu – gradu koji je tijekom povijesti bio uništavan, opsjedan i obnavljan. Procjene povjesničara variraju, ali vjeruje se da je Jeruzalem bio uništen ili teško oštećen više od 20 puta, te napadnut ili opsjedan više od 40 puta tijekom proteklih tri tisuće godina.

Njegova važnost je jedinstvena: to je sveti grad za judaizam, kršćanstvo i islam. Tu su Kotel – Zapadni zid, Crkva Svetog groba i kompleks Al-Aksa – mjesta koja predstavljaju duhovnu jezgru triju religija. Ova koncentracija svetosti čini ga jednim od najosjetljivijih mjesta na svijetu.

Kotel - Zapadni zid u Jeruzalemu, Izrael | Depositphotos

Trenutačni napadi ponovno otvaraju pitanje koje povijest nikada nije uspjela zatvoriti: može li se grad s toliko simboličkog značenja ikada istinski zaštititi?

Ako posežemo za odgovorom u povijesti, on nije ohrabrujući. Jeruzalem je preživio, ali nikada bez gubitaka – svaki val uništenja ostavljao je nove slojeve sukoba, nova tumačenja i nove podjele.

Uništavanje spomenika, muzeja i svetih mjesta ne samo da briše prošlost već oblikuje budućnost. Kada granica između svetog i cilja nestane, rat se pretvara u sukob identiteta.

U regiji koja je dala temelje svjetske civilizacije, pitanje kojeg se svaka posvećena osoba boji jest: što će ostati netaknuto? Jer očuvanje kulturne baštine trebao bi biti čin opće humanosti i odgovornosti prema onima koji dolaze poslije nas.

Uništavanje spomenika, muzeja i svetih mjesta ne samo da briše prošlost već oblikuje budućnost. Kada granica između svetog i cilja nestane, rat se pretvara u sukob identiteta.

U regiji koja je dala temelje svjetske civilizacije, pitanje kojeg se svaka posvećena osoba boji jest: što će ostati netaknuto? Jer očuvanje kulturne baštine treba biti čin opće humanosti i odgovornosti prema onima koji dolaze poslije nas.