Bloomberg Adria Hrvatski kockar koji je pobijedio rulet

Izvor: Kit Chellel – Bloomberg Businessweek

27. travanj 2023, 13:29

Igra je dizajnirana da bude nasumična; kaos, elegantno prikazan u kružnom kretanju.

"Možemo igrati goli", rekao je Jovanović prilikom policijskog ispitivanja.

Toša je usvojio različite nadimke i lažne osobne iskaznice.

Bloomberg Businessweek

Desetljećima su se kasina rugala matematičarima i fizičarima koji su smišljali složene sustave za varanje. Tada je neupadljiva hrvatska pobjednička strategija zauvijek promijenila igru.

Jedne proljetne večeri, dva muškarca i jedna žena ušli su u kockarnicu Ritz Cluba, luksuzno opremljenu i smještenu u londonskom West Endu. Sigurnosni službenici u stražnjoj prostoriji zabilježili su njihov ulazak i gledali zrnati prijenos na monitoru dok je trojac šetao pokraj visokih pozlaćenih lukova i uljanih slika gospode koja poziraju sa šeširima. Djelatnici kasina dočekali su ih sa skrivenim poštovanjem.

Sigurnosni tim obratio je posebnu pažnju na jednog od trojice, njihova očitog vođu. Niko Toša, Hrvat s naočalama bez okvira koje su balansirale na uskom hrptu nosa, pozorno je poput sokola pregledavao teren. Tijekom prethodna dva tjedna posjetio je Ritz nekoliko puta zadivivši osoblje svojim darom za rulet i svaki put odšetavši s nekoliko tisuća funti. Menadžer će kasnije u pisanoj izjavi reći da je Toša najuspješniji igrač kojeg je vidio u svojih 25 godina na tom poslu. Nitko nije imao pojma kako je Toša to uspio. Kockarnica je pregledala kotač na kojem je igrao tražeći znakove petljanja po njemu i nije ih našla.

Te noći, 15. ožujka 2004. godine, mršavi Hrvat kao da je nešto tražio. Nakon nekoliko minuta, smjestio se za stol za rulet u sobi Carmen, odvojenoj od glavnog prostora za igru. Uz njega su s obje strane bili njegovi suputnici: srpski biznismen s velikim crnim podočnjacima i plava Mađarica. Kotač se tiho okretao, obasjan zlatnim lusterom. Trio je kupio žetone i počeo igrati.

Ritz je bio među najboljim londonskim kockarnicama, bio je samo za članove i privlačio eklektičnu mješavinu starog, novog i sumnjivo stečenog novca. Članovi britanske kraljevske obitelji bili su stalni gosti, kao i saudijski nasljednici, tajkuni hedge fondova i glumac Johnny Depp. Jedan grčki diplomat koji je žvakao cigare bio je toliko posvećen kockanju da je odbijao napustiti svoje mjesto kako bi išao na WC, umjesto toga urinirao je u posudu, tako su pričali.

No način na koji su Toša i njegovi prijatelji igrali rulet bio je čudan čak i za Ritz. Čekali bi do šest ili sedam sekundi nakon što bi krupje lansirao lopticu, kada bi tempo zveckanja plastike na drvu počeo usporavati, a zatim bi skočili naprijed kako bi stavili svoje žetone prije nego što bi oklade bile zaustavljene, pokrivajući čak 15 brojeva odjednom. Kretali su se tako brzo i skladno da je bilo "kao da je netko opalio iz startnog pištolja", rekao je pomoćnik upravitelja istražiteljima. Kotač je bio standardni europski model: 37 polja s crvenim i crnim brojevima u naizgled nasumičnom slijedu – 32, 15, 19, 4 i tako dalje – s jednom zelenom nulom. Tošina ekipa bila je privučena kladioničarskim dijelom koji je služio za posebne oklade koje su pokrivale segmente kotača nalik na narezanu pitu. Ondje su kockari mogli birati dijelove koji su se zvali orphelini (siročići) ili le tiers du cylindre (trećina kotača). Toša i njegovi partneri preferirali su uzastopne oklade, sastavljene od jednog broja i dva sa svake strane – ukupno pet polja.

Zatim je tu bila i stopa pobjede. Tošina ekipa nije pogodila pravi broj pri svakom okretaju, ali je to činila često, u nizovima koji su prkosili logici: osam u nizu, ili 10, ili 13. Čak i s desetak žetona na stolu u ukupnoj vrijednosti od 1.200 funti (oko 2.300 eura danas), isplata 35:1 značila je da su mogli više nego udvostručiti svoj novac. Osiguranje je nervozno promatralo kako njihova hrpa žetona raste i raste. Toša i Srbin, koji su većinom kockali dok je njihova pratilja naručivala piće, počeli su sa žetonima u vrijednosti od 30.000, odnosno 60.000 funti, i za kratko vrijeme obojica su probili šest znamenki. Zatim su počeli povećavati svoje oklade, riskirajući čak 15.000 funti po jednom okretaju.

Bilo je gotovo kao da su mogli vidjeti budućnost. Nisu reagirali na pobijede ili gubitke; jednostavno su igrali dalje. U jednom trenutku, Srbin je bacio 10.000 funti u žetonima i lijeno pogledao u stranu dok je loptica skakutala oko numeriranih polja. Nije ni gledao u stol kada je loptica pala na krivo polje, a on izgubio. Otišao je prema baru.

Igra je dizajnirana da bude nasumična; kaos, elegantno prikazan u kružnom kretanju.

Ritzov sigurnosni tim nije bio toliko zabrinut zbog novčanog iznosa. Mušterije su rutinski zarađivale nekoliko milijuna funti u jednoj večeri i odlazile noseći dizajnerske torbe pune novca. Brinuo ih je način na koji su ova trojica pobjeđivala: dosljedno, u stotinama rundi. "Praktički je nemoguće predvidjeti broj koji će se pojaviti", napisao je jednom o ruletu Stephen Hawking. "Inače bi fizičari zaradili bogatstvo u kockarnicama." Igra je dizajnirana da bude nasumična; kaos, elegantno prikazan u kružnom kretanju.

Unatoč tome, kockari su smislili mnoštvo razrađenih matematičkih sustava kako bi ga pobijedili – Oscar's Grind, D'Alembert. I one jednostavne, poput klađenja na crno, a zatim udvostručavanja pri svakom gubitku dok ne pobijedite. Vlasnici kasina vole ove strategije jer znaju da ne funkcioniraju. Zeleno polje nula (s dodatnim 00 poljem na američkim kotačima) znači da čak i oklade s najvećim koeficijentima, na primjer crveno ili crno, imaju malo manje od pola šanse za uspjeh. Na kraju svatko gubi.

Osim Nike Toše i njegovih prijatelja. Kad je Hrvat napustio kasino u ranim jutarnjim satima 16. ožujka, pretvorio je žetone u vrijednosti od 30.000 funti u ček od 310.000 funti. Njegov srpski partner prošao je još bolje, zaradivši 684.000 funti od početnih 60.000 funti. Pola milijuna tražio je u dva čeka, a ostatak u gotovini. S tim se njihov dobitak, uključujući i ranije sesije, popeo na oko 1,3 milijuna funti. No Toša nije bio gotov. Rekao je zaposlenicima kasina da se planira vratiti sljedeći dan.

Tjedan dana kasnije – nakon što su osoblje kasina, inženjeri, policija i odvjetnici saznali za događaje u Ritzu – britanski tisak doznao je za Tošin epski bijeg. Mirror je izvijestio da je neidentificirana visokotehnološka banda napala kockarnicu "laserskom prijevarom", uparujući uređaj skriven u mobilnom telefonu s mikroračunalom kako bi postigli nemoguće.

Bila je to teorija dobra koliko i svaka druga. Ali zorniji promatrači nisu bili tako sigurni, a slučaj je čak i vrsnim poznavaocima ruleta ostao misterij do danas. "Još uvijek ne spavam zbog toga", rekao mi je direktor kockarnice.

Proveo sam šest mjeseci istražujući tajni svijet profesionalnih igrača ruleta kako bih otkrio tko je Toša i kako je pobijedio sustav. Potraga me odvela duboko u tajni rat između onih koji zarađuju za život klađenjem na ruletu i onih koji ih pokušavaju zaustaviti – i na kraju do susreta sa samim Tošom. Britanski tisak dosta je pogriješio u svojim izvješćima o onome što se dogodilo u noći 15. ožujka 2004. godine. Nije bilo lasera. Ali novine su bile u pravu u vezi s jednom stvari: moguće je pobijediti rulet.

John Wootten upravo je završio svoj prvi dan kao šef osiguranja u Ritzu kada ga je nazvao kolega zbog neke neobične aktivnosti na stolovima za rulet. Bio je na pivu s prijateljima u pubu na West Endu, proslavljajući svoj novi posao u jednom od najprestižnijih mjesta u gradu.

"Brzo gubimo novac", rekao mu je glas s druge strane slušalice. "Što da radimo?" "Nabavite imena kockara i onda me nazovite", rekao je Wootten.

Wootten je bio krupni bivši vojnik Grenadir garde, čiji se crveni kaputi i šeširi od medvjeđe kože mogu vidjeti ispred Buckinghamske palače. Vodio je i punk rock klub prije nego što je ušao u kockarnice. Wootten se znao pripremiti za nevolje. Osoblje kasina ne zove tako kasno bez jako dobrog razloga.

Taman je završio s kriglom piva kada je dobio poziv. Jedan od igrača bio je Niko Toša. Ostali su bili Nenad Marjanović – iz Srbije, iako je koristio staru jugoslavensku putovnicu – i Lívia Pilisi, iz Mađarske. Wootten nikada nije čuo za njih, ali je naredio osoblju da im ne daju da nastave s igrom. Dok je stigao, misteriozni su kockari nestali.

Sljedećeg dana, Wootten je došao ranije kako bi istražio. Nije našao nikakav očit znak da su kotač ili stol za rulet bili namješteni. Gledajući snimku nadzorne kamere, primijetio je da su Toša i Marjanović skakali kako bi položili svoje uloge nekoliko sekundi nakon svakog okretaja. Sigurno su koristili nekakvo računalo, pomislio je.

Wootten je prije nekoliko godina pokušao održati govor na industrijskom skupu o prijetnji kockarnicama od sićušnih, sve snažnijih računalnih uređaja, sposobnih za obradu poteza o kojima su ljudi mogli samo sanjati. Ismijali su ga. Zbog podsmijeha, koji mu je još uvijek odzvanjao u ušima, odlučio je naučiti sve što može o toj temi.

Računalno potpomognuti rulet rođen je 1960-ih, kao potomak buntovnih akademika na elitnim američkim sveučilištima. Ako znanstvenici naoružani mikroprocesorima mogu predvidjeti kretanje zvijezda i planeta, zašto ne bi i rulet? Bila je to stvar fizike. Edward Thorp, američki matematičar i pionir kockanja, napravio je prvi ozbiljniji pokušaj, s Claudeom Shannonom, profesorom MIT-a koji je više-manje izmislio teoriju informacija. S njihove točke gledišta, rulet nije bio potpuno slučajan. Bio je to sferni objekt koji je prolazio kružnom putanjom, podložan učincima gravitacije, trenja, otpora zraka i centripetalne sile. Jednadžba tih faktora mogla bi imati smisla.

Modeliranje je, međutim, teže, nakon što lopta prijeđe s vanjskog ruba na rotirajući središnji rotor, odbijajući se od metalnih letvica i stranica numeriranih pregrada, nastupa druga, kaotična faza, za koju je znanstveni konsenzus ocijenio da je nemoguća za bilo kakva predviđanja. Thorp i Shannon otkrili su, međutim, da mjerenjem vremena brzine lopte i rotora mogu izračunati vjerojatno odredište lopte. Bilo je pogrešaka, ali Thorp je bio oduševljen kada je otkrio da su njihova predviđanja obično bila pogrešna za samo nekoliko polja.

Kako bi pokrenuli svoju jednadžbu, dvoje matematičara izgradilo je i programiralo prvo prijenosno računalo na svijetu, uređaj veličine kutije šibica spojen na vremenski prekidač skriven unutar cipele. Nakon što je Thorp kalibrirao uređaj da se prilagodi dinamici određenog kotača, sve što je trebao učiniti bilo je dvaput lupnuti nogom kako bi dobio očitanja brzine. Sustav je funkcionirao, barem u laboratorijskom okruženju – njihova instalacija iz 1960-ih stalno se kvarila kad su je isprobali u kasinu.

Desetljeće kasnije, James Doyne Farmer, student fizike na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu, prihvatio je izazov. Farmer je sanjao o stvaranju utopijske zajednice hipijevskih izumitelja financiranih zaradom od kockanja. On i njegovi partneri nazvali su svoj pothvat Eudaemonic Enterprises, prema Aristotelovu izrazu za ispunjavajući osjećaj dobro proživljenog života. Kao i Thorp prije njega, Farmer je naučio da je rulet predvidljiviji nego što je itko mogao zamisliti, kao i da je gotovo nemoguće postići da znanost funkcionira usred znoja i buke pravoga kasina. Njegov uređaj koristio je skriveni zvučni signal koji je korisniku govorio u koji će od osam odjeljaka ili oktanta lopta vjerojatno pasti. Na terenskim testovima u kockarnicama u Lake Tahoeu i Las Vegasu, na računalu je došlo do kratkog spoja te se pregrijalo, što je na igraču uzrokovalo opekline. Uzalud su eudemoni potrošili nekoliko godina i tisuće dolara prije nego što su početkom 1980-ih napustili projekt. Jedan od njih objavio je knjigu o svojim pustolovinama pod nazivom The Eudaemonic Pie. Na kraju, zaključuje knjiga, eudemonizam nije bio cilj koji je trebalo postići, već putovanje.

Wootten je čitao The Eudaemonic Pie i znao koliko su računala napredovala od njezina objavljivanja. Dok je razmatrao Tošinu metodu, zaključio je da je stanka od šest sekundi prije nego što je Hrvat položio svoje oklade bila dovoljno vremena da izmjeri rotacije loptice i kotača te da računalo napravi prognozu. Odlučio je pozvati policiju.

Toša, Marjanović i Pilisi vratili su se u Ritz te noći u 10 sati, kako su i obećali. Ovoga su puta odvedeni u privatnu sobu, gdje ih je čekala ekipa londonske metropolitanske policije. Policajac ih je pristojno obavijestio da su uhićeni pod sumnjom za "prijevaru" i odveo ih na razgovor u obližnju policijsku postaju. Wootten je zamolio policajce da njihove cipele i odjeću provjere za skrivene naprave.

Toša i njegovi suputnici reagirali su na uhićenje istom nadrealnom smirenošću kakvu su pokazali za ruletom. U postaji su s njima odvojeno razgovarali preko prevoditelja. Toša je bio robotski hladan, odbijajući odgovarati na pitanja. Marjanović je bio razgovorljiviji, ali jednako zbunjujući. Tvrdio je da je profesionalni kockar toliko vješt u ruletu da je mogao pobijediti u 70 posto slučajeva. Jedino "samodisciplina" ograničava njegov profit, rekao je. Obojica su zanijekala korištenje bilo kakvog računala.

Pilisi, za koju se činilo da je u ljubavnoj vezi s Marjanovićem, nejasno je rekla otkud poznaje Tošu te da zna malo o partnerovu kockanju. Detektiv joj je pokazao snimku nadzorne kamere i Marjanovića kako igra u Ritzu. "To je tvoj dečko koji je osvojio pola milijuna funti", rekao je pokazujući prema ekranu. "To je kao dobitak na lutriji. Ne pokazujete nikakve emocije." Pilisi je slegnula ramenima. "Pa što?", odgovorila je.

Policija je zaplijenila četiri mobitela i uređaj tipa PalmPilot koje su odnijeli na analizu. Pretražujući njihove hotelske sobe, policajci su pronašli nekoliko stotina tisuća funti i popis kockarnica označenih simbolima: kvačicama, križićima, plusevima i minusima. Detektiv je rekao Woottenu da će, s obzirom na iznose o kojima je riječ, Metov odjel za pranje novca preuzeti posao. U međuvremenu je policija ovlastila Ritz da zaustavi isplatu Tošinih i Marjanovićevih čekova, kako ne bi mogli uzeti novac i pobjeći.

Kasnije te iste večeri, pušteni su uz jamčevinu. Toša, Marjanović i Pilisi zaustavili su se ispred kasina i vodili kratak, bizaran razgovor s portirom koji je kasnije o tome izvijestio svoje nadređene. Toša je portiru na engleskom jeziku s balkanskim naglaskom rekao da su vlasnici Ritza loši ljudi koji traže izgovor da ne plate. On i njegovi kompanjoni namjeravali su tužiti kasino kako bi dobili svoj novac, rekli su mu.

Otprilike šest mjeseci kasnije, Mercedes-Benz s vozačem zaustavio se ispred kockarnice Colony Club, nedaleko od Ritza, i ostavio dvojicu muškaraca koji su rekli da mogu dokazati kako je moguće dobiti na ruletu bez varanja.

Policijska istraga bila je u zastoju. Unatoč brojnim pretragama, nisu pronašli slušalice, žice ili tajmere. Policijski informatički stručnjaci pronašli su dokaze o brisanju podataka sa zaplijenjenih mobitela – što je bilo sumnjivo, ali nije bilo znakova ikakvog softvera za varanje na ruletu.

Toša i ostali osumnjičenici angažirali su odvjetnike i odbijali dalje odgovarati na pitanja. Umjesto toga, poručio je njihov odvjetnik, policija bi na slučaj trebala gledati kao na demonstraciju koja pokazuje kako netko može osvojiti rulet bez pribjegavanja prijevari. Izvršni direktor Colony Cluba pristao je ugostiti šefove osiguranja iz cijele kockarske scene West Enda.

Sâm Toša nije htio sudjelovati. Umjesto toga, odvjetnik je za demonstraciju predstavio namrgođenog Hrvata zvanog Ratomir Jovanović i njegova libanonskog partnera Jusefa Fadla. Njih su dvojica zaradili približno 380 tisuća funti igrajući rulet na raznim londonskim mjestima otprilike u isto vrijeme kad i Toša, koristeći isti prepoznatljivi stil kasnog klađenja. Policija je već sumnjala, iako to nije mogla dokazati, da je Jovanović dio kockarskog sindikata koji vodi Toša. Jovanovićeva je prisutnost na demonstracijama naizgled potvrdila njihovu teoriju.

"Možemo igrati goli", rekao je Jovanović. Predstavnik kasina zgrabio je Hrvata za jaknu kao da ga želi skinuti. "Hajde onda!"

Kad su Jovanović i Fadl stigli u Colony Club, odvedeni su u privatnu prostoriju za rulet gdje su zatekli ne samo policiju, kako su očekivali, već i šestoricu šefova osiguranja kasina u tamnim odijelima. Većina su bili bivši vojnici poput Woottena, neki su imali vidljive ožiljke ili iskrivljene zglobove i svi su izgledali neprijateljski. Fadlov je osmijeh nestao. Jovanović je pokušao pobjeći, ali je jedan od momaka iz kasina udario petom u vrata. "Ne ideš nikamo", rekao je, prema riječima nekoliko sudionika.

Wootten je gledao kako Jovanović zauzima svoje mjesto pokraj kožnog ruba stola krem boje. Metoda Hrvata bila je prepoznatljiva, radio je isto što i Toša u Ritzu: stanka, oklada, širenje žetona. Kao i Toša, koristio je područje kladioničarskog djela koje je odvojeno za brzo klađenje na segmente kotača, gdje je jednim žetonom mogao pokriti pet susjednih polja. Ali Jovanoviću to nije uspjelo. Nije pogodio ništa u prvih nekoliko okretaja i jedva se malo popravio. Izvršni direktor kasina počeo je brbljati o tome da mu trate vrijeme. Hrvat je okrivio loše vibracije u sobi koje mu remete instinkt. "Imam instinkt za rulet", rekao je. "Izgubio sam ga ovdje." Wootten mu nije povjerovao. Kako ovo može biti stresnije od igranja uživo, s pravim novcem?

Intervenirao je policijski detektiv koji je objasnio kako svi sumnjaju da kockari koriste skriveno računalo. "Mi to ne radimo", rekao je Jovanović. "Možemo igrati goli", rekao je. Na to je jedan od predstavnika kasina zgrabio Hrvata za jaknu kao da ga želi skinuti. "Hajde onda!" Detektiv je vidio dovoljno te završio demonstraciju prije nego što je situacija eskalirala. Kockare je ispratio van.

U očima policajca, Toša i njegova družina i dalje su izgledali kao kriminalci. Imali su velike svote gotovine, mobitele i putovnice koje pokazuju da su putovali u Angolu i Kazahstan. Ali što je točno bio njihov zločin? Čak i da se moglo dokazati da su koristili računalo, odgovor ne bi bio jasan. Nevada je zabranila korištenje elektroničkih uređaja u kockarnicama još 1980-ih, ali Velika Britanija nije imala takvu zabranu. Državni zakon o igrama na sreću, koji je datirao iz 1845. godine, stvoren je kako bi se plemiće spriječilo da prokockaju svoje obiteljsko bogatstvo u klubovima West Enda. Nisu spominjana računala.

"Možemo igrati goli", rekao je Jovanović. Predstavnik kasina zgrabio je Hrvata za jaknu kao da ga želi skinuti.

Nedugo nakon demonstracije u Colonyju, policija je nazvala Woottena da mu kaže kako neće podizati tužbu protiv Toše, Marjanovića ili Pilisi, niti nastaviti istragu protiv Jovanovića i Fadla. Detektivi niti su pronašli dokaze o nepoštenju ili varanju, niti su uspjeli utvrditi konačnu vezu između dviju skupina.

Wootten je bio zgrožen. Sada vlasnicima kasina, milijarderima, mora reći o čemu se radi te da moraju platiti – razgovor koji se nadao izbjeći. "Postoji li ikakav pravni način da se Toša i ostali zaustave od sakupljanja svojih dobitaka?", pitao je. "Ne", rekao je policajac. Nije bilo druge opcije. Ritz je morao platiti.

Wootten je bio odlučan u namjeri da Tošina pobjeda ne bude kraj cijele priče, a nije bio jedini. Woottenov prijatelj Mike Barnett – nekoć električar, zatim profesionalni kockar pa onda dobro plaćeni konzultant za sigurnost kasina – pomagao je Ritzu i gradskoj policiji shvatiti kako funkcionira prognostički rulet. Kockarnica je tijekom istrage o Toši Barnettu platila let iz Australije kako bi sa sobom donio vlastite kronometre za rulet i softver za predviđanje. Nije mogao biti siguran da je Toša koristio računala, ali je to ipak bila prilika da skeptične policajce i osoblje uvjeri da predviđanje ruleta nije mit.

U prezentacijama koje su vidjeli predstavnici gotovo svih velikih grupacija kasina u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i nacionalni regulator – Komisija za igre na sreću (Gambling Commission), Barnett je publiku pozvao da pokuša upotrijebiti ručni kliker za mjerenje vremena videosnimke kotača i loptice u pokretu dovoljno precizno da računalni program obavi svoju magiju. Većina je mogla, a nakon što su to sami učinili, dio misterija nestao je. "Da biste zaradili novac na ruletu, sve što trebate učiniti je isključiti dva broja", Barnett je volio govoriti, bljeskajući zlatnim Rolexom i prstenom optočenim dijamantima dok je mahao rukom. S dva broja manje, izgledi su postali malo bolji od parnih, preokrenuvši igru u tanku prednost kuće.

Komisija za igre na sreću naredila je vladinu laboratoriju da testira Barnettov sustav. Laboratorij je potvrdio njegovu tezu: računala za rulet funkcionirala su, dok su god bili ostvareni određeni uvjeti.

Ti su uvjeti, zapravo, nesavršenosti ove ili one vrste. Na savršenom kotaču kuglica bi uvijek padala nasumično. Ali s vremenom, kotači razvijaju nedostatke, koji se pretvaraju u uzorke. Kotač koji je čak i marginalno nagnut mogao bi razviti ono što je Barnett nazvao "zonom pada". Kada nagib loptu prisili na uspon uz padinu, ona usporava i pada s vanjskog ruba na isto mjesto pri gotovo svakom okretaju. Slično se može dogoditi na istrošenoj opremi ili ako je krupjeov losion za ruke ostavio tragove ili zbog nebrojenih drugih razloga. Zona pada je Ahilova peta ruleta. Taj komadić predvidljivosti dovoljan je da softver nadvlada nasumično proklizavanje i poskakivanje koje se događa nakon pada. To je potvrdilo istraživanje Komisije za igre na sreću o Barnettovom uređaju.

Vladino izvješće završeno u rujnu 2005. nije objavljeno. Kockarnice su se za to pobrinule. Ali ljudima iz industrije dalo je službeni završetak nekoć fantastičnoj ideji. Studija je također ponudila preporuke kako bi kockarnice mogle uzvratiti udarac – plići utori. Glatki, niski metalni razdjelnici između polja s brojevima. Ili uopće nema pregrada, samo nazubljeni utori u koje se loptica smjesti. Ove nove dizajnerske značajke povećale su vrijeme koje lopta provodi u teško predvidljivoj drugoj fazi svoje orbite, skakućući tako kaotično oko polja da čak ni superračunalo nije moglo odrediti kamo se uputila.

Najbitnije, kotači ruleta morali su biti uravnoteženi s iznimnom preciznošću. Brza provjera libelom više nije bila dovoljna. Čak i djelić jednog stupnja odstupanja, i lopta bi završila u Barnettovoj zoni pada.

Londonska kockarnica bila je među prvima koja je naručila novu opremu s takvim specifikacijama. Ritz je sve kotače promijenio u roku od nekoliko mjeseci. Glas o tome brzo se proširio. Na industrijskom događaju u Las Vegasu, Barnett je upitao publiku, sastavljenu od šefova igara na sreću, koliko njih misli da je moguće predvidjeti rulet. Jedva da je itko podigao ruku. Do kraja njegova izlaganja, kada je ponovno pitao, to su učinili gotovo svi.

Kako je industrija igara počela ozbiljnije shvaćati prijetnju, razvijeni su kotači s laserskim senzorima i ugrađenim klinometrima za otkrivanje nagiba, čak i za dlaku. Kako se kockanje preselilo na internet, ulozi su rasli, a milijuni ljudi diljem svijeta počeli se kladiti na prijenosima uživo sa svojih kućnih računala ili mobitela.

Jedan od najvećih livestreamera bio je Evolution Gaming Group. Osnovan 2006. s nešto opreme za kockarnice i malim uredom u Latviji, tvrtka je kladionicama naplaćivala postotak prihoda za korištenje svoje platforme, koja je postala izuzetno unosna niša. Prije desetak godina, prema tvrdnjama nekoliko bivših zaposlenika, osoblje Evolutiona došlo je do čudnog otkrića. Nekolicina igrača pobjeđivala je statistički apsurdnim stopama na kotačima ruleta koji su se danonoćno vrtjeli u njegovu objektu u Rīgi. Inženjeri su istražili i otkrili krivca – pod. Točnije, postojao je razmak između njegove čvrste betonske baze i tepihom prekrivene površine postavljene odmah iznad, što je standardna značajka u studijima za snimanje zvuka. Kad je krupje stajao pokraj stola, pod se lagano savio, nedovoljno da to ulovi ljudski pogled, ali dovoljno da pomogne svima koji koriste softver za predviđanje. Jedan mrežni korisnik osvojio je desetke tisuća dolara od velikog partnera Evolutiona prije nego što su inženjeri instalirali platforme za stabilizaciju kotača.

Kako je Evolution rastao, otvarajući prodajna mjesta u Belgiji, Malti i Španjolskoj, tako je rasla i domišljatost igrača koji su iskorištavali svaki nedostatak u njegovu poslovanju. Krupjei jednoga kockarskog brenda radili su u vrućoj prostoriji koju je hladio ventilator za koji je kompanija otkrila da mijenja kretanje loptice. Potpuno nova oprema može početi propadati i izgubiti svoju nasumičnost nakon samo nekoliko tjedana danonoćne upotrebe. Ponekad su kotači postali toliko pouzdani da kockari i nisu trebali jednadžbu predviđanja. Mogli su se jednostavno iznova i iznova kladiti na favorizirani dio. Uvijek je bilo igrača za koje se činilo da mogu uočiti nesavršenosti prije nego što to uspiju Evolutionovi analitičari.

Kao odgovor, Evolution je angažirao vojsku stručnjaka za "integritet igre" i platio bogatstvo konzultantima, uključujući Barnetta. Tvrtka je razvila softver za praćenje kotača u stvarnom vremenu i utvrđivanje je li neka dionica pobjeđivala više nego što su statistički modeli rekli da bi trebala. Krupjei su imali računalo koje im je govorio da bacaju lopticu brže ili sporije, prema potrebi. Do 2016. Evolution je zapošljavao 400 ljudi u svojem odjelu za integritet i rizik igre, prema godišnjem izvješću. U njemu su također upozorili da su njegovi protivnici svake godine sve sofisticiraniji. (Upitan za komentar, glasnogovornik tvrtke rekao je: "Evolution naporno radi na zaštiti integriteta igre i to je preduvjet za naše poslovanje.")

Prema Barnettu, postoji nova generacija internetskih ruleta koji više ne trebaju prekidače kojima upravljaju ljudi za mjerenje vremena loptice i kotača. Umjesto toga, postavljaju softver koji skenira videosadržaj i to radi umjesto njih, a sve s kućnog računala bez zaštitara na vidiku. Tvrtke koje se bave igrama na sreću uzvraćaju udarac inovacijama kao što je tehnologija nasumične brzine rotora (eng. random rotation software, RRS), koristeći softver za algoritamsko usporavanje kotača na različite načine pri svakom okretaju.

Postoji jedan siguran način na koji kockarnice mogu zaustaviti predviđanje: pozivom "nema više oklada" prije nego što se loptica pokrene. Ali neće. To bi smanjilo zaradu ograničavanjem količine igre i odvraćanjem povremenih kockara. Umjesto toga, čini se da je industrija voljna platiti danak nekolicini odabranih koji znaju tajnu, pokušavajući otkriti nedostatke koji igru čine ranjivom. Uđite danas u kockarnicu bilo gdje u svijetu. Pogledajte dubinu polja, visinu kotača ili zakrivljenost zdjele i vidjet ćete kako su Toša i njegovi kolege preoblikovali rulet.

John Wootten nikad nije zaboravio Nika Tošu. Dio njega divio se Hrvatu, koji je bio za nijansu iznad pokvarenih varalica u kasinu s kojima je navikao imati posla. Ako išta, Toša je pomogao Woottenovoj karijeri. Proputovao je svijet kako bi govorio o slučaju Ritz, održavši govore u Macau, Las Vegasu i na Tasmaniji. S vremena na vrijeme bio je oduševljen kad bi od nekoga, iz njegove globalne mreže, saznao gdje se Toša nalazi.

Kako su godine prolazile, Toša je usvajao različite pseudonime, s lažnim osobnim iskaznicama, i mijenjao svoje partnere u igri. Ali prodoran pogled i dugačak orlovski nos bili su nepogrešivi. Snimljen je sigurnosnom kamerom u rumunjskom kasinu 2010. godine s rukom gurnutom u džep hlača (gdje, pretpostavilo je osoblje, mora nešto skrivati). Eto ga opet, u Londonu, pokušava ući u klub s neuvjerljivom sivom perikom. Zatim Poljska. Zatim Slovačka.

Toša je usvojio različite nadimke i lažne osobne iskaznice. Ali prodoran pogled i dugi nos bili su nepogrešivi.

Godine 2013. bijesni vlasnik kasina u Nairobiju kontaktirao je Woottena u vezi s Hrvatom koji je igrajući rulet osvojio pet milijuna kenijskih šilinga (približno 58 tisuća eura). Kockar bi promatrao kotač nekoliko sekundi, a zatim bi se kladio na susjedna polja. Kada ga je osoblje pozvalo na stranu, ponašao se kao da "očekuje sukob", napisao je vlasnik kasina u e-poruci. Može li to biti isti Hrvat iz slučaja Ritz od prije gotovo deset godina?

Kad je Wootten potvrdio da je riječ o jednom te istom čovjeku, vlasnik kasina ga je nazvao i rekao da je kontaktirao s prijateljima u kenijskoj vladi za koje se nada da bi mogli uhititi Tošu. Wootten mu je poželio sreću i spustio slušalicu. Incident je shvatio kao znak da obrambene mjere u industriji igara djeluju. Toša postaje očajan, mora putovati u Afriku kako bi pronašao ranjive kotače. Bilo je kockarnica daleko od Londona u kojima, znao je Wootten, ne bi oklijevali slomiti prste osumnjičenom varalici.

Wootten je otišao u mirovinu 2020. godine, nakon što je Ritz tijekom pandemije COVID-19 trajno zatvorio svoja vrata. Tijekom godina prikupio je ormarić pun domišljatijih uređaja: PalmPilota, reprogramiranih mobitela, slušalica u boji kože, minijaturnih gumba i kamera. Znao je za jednog igrača koji je u ustima sakrio kronometar za rulet i čuo glasine o drugom koji je pokušao kirurški ugraditi mikroprocesor u svoje tjeme.

Ipak, Toša nikad nije uhvaćen, čak ni za najmanju sitnicu. Može li doista biti, pitao se Wootten, da čovjek koji je podigao buru u kasinima zbog računalnog ruleta nije zapravo upotrijebio nijedan?

Znao je da su neki od prvih pionira na tom području primijetili neobičan fenomen. Nakon što su tisućama puta koristili tehnologiju predviđanja, razvili su osjećaj gdje će lopta stati, čak i bez računala. "To je poput sportaša", rekao je u intervjuu Mark Billings, kockar od malih nogu i autor knjige Follow the Bouncing Ball: Silicon vs Roulette. "U jednom trenutku sve se to spoji. Gledaš u kotač. Samo znaš." Kockarnice to nazivaju cerebralnim taktom. Sve što je potrebno je zona pada i moćan, dobro uvježban um.

Wootten i Barnett raspravljaju o tome do danas. Računalo za rulet bilo je zgodno objašnjenje za osoblje kockarnice, koje nije htjelo previše pomno gledati u svoju lošu opremu, i za Woottena, koji je želio dokazati svoju poantu svim rukovoditeljima koji su mu se smijali. Ali kad sam razgovarao s Barnettom, tvrdio je da je kotač u Ritzu toliko star i predvidljiv da Toši ne bi bilo potrebno računalo da ga pobijedi. "Slijepac je mogao pobijediti kolo na kojem su igrali", rekao je.

Tada je i on želio vjerovati. "Želio sam dojahati u Scotland Yard na svojem bijelom konju i razotkriti obrazac", prisjetio se. "Problem je bio što nije bilo i najmanjeg dokaza."

Bez toga, rekao je Barnett, preostala je samo jedna stvar: "Jedini način na koji ćemo doista znati je ako razgovaraš s Nikom."

Mislio sam da će Toši biti teško ući u trag. Proveo je veći dio svoje karijere pokušavajući da ga ne pronađu. Naravno, nije bilo zapisa o njemu u registrima tvrtki ili imovinskih knjiga, u novinskim izvješćima ili na društvenim mrežama. Uspio sam se dokopati popisa njegovih igraćih partnera i tako pokušao doći do njega, ali i to je bila slijepa ulica.

Poslovni suradnici njegovih kompanjona iz Ritza, Pilisi i Marjanović, ignorirali su pozive i mailove i na kraju blokirali moj broj. Pronašao sam jednog srpskog biznismena za kojeg se činilo da ih obojicu poznaje, ali je rekao da je izgubio kontakt prije mnogo godina i da ih sâm pokušava pronaći. Kad je bio pritisnut, postajao je bijesan. "Koji dio ne razumiješ?", pitao me.

Mislio sam da sam mu na tragu kada je jedan od Tošinih nedavnih partnera naveo adresu u blizini moje kuće u zapadnom Londonu, ali mi je njegova bivša žena otvorila vrata i rekla da se vratio u Crnu Goru kada su se rastali. Tako je krenulo.

Na kraju sam shvatio da su različite adrese koje je Toša dao kasinima tijekom godina grupirane duž istog dijela hrvatske obale, južno od Dubrovnika. Bila su to uglavnom mala sela. Nadao sam se da je netko čuo za njega, pa sam poslao kolegu da se raspita. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, pronašao je bivšeg susjeda i pokazao mu Tošinu fotografiju. Ima vilu za odmor tu u blizini, rekao je susjed, odmah uz cestu pokraj lokalne trgovine. Probaj tamo.

Kolega je našao Tošu ispred kuće kako radi na terencu. Bio je dovoljno prijateljski raspoložen, iako je rekao da ne razgovara s novinarima. Dao mu je svoj telefonski broj, ali nije se javljao na moje brojne pozive.

U studenom sam odletio u Dubrovnik, slikoviti srednjovjekovni grad koji je bio jedan od glavnih kulisa Igre prijestolja (Game of Thrones), portretirao je Kraljev Grudobran. Na dan kad sam stigao, puhalo je jugo, a pljusak je nekoliko izvansezonskih turista tjerao da ubrzaju korak prema svojim hotelima. Tošina vila bila je udaljena sat vremena vožnje krivudavom obalnom cestom. Čvrsta željezna vrata bila su zatvorena, nikoga nije bilo doma, pa sam poruku presavio u plastični fascikl kako bih je zaštito od kiše pa je gurnuo ispod kapije.

Jedini kafić u selu bio je otvoren i pun lokalnih pušača u trenirkama. Bilo je to nepretenciozno mjesto ukrašeno plakatima Kuma (The Godfather). Naručio sam kavu i započeo razgovor s konobarom. Je li znao da vjerojatno najuspješniji svjetski igrač ruleta živi iza ugla? Ne, rekao je – nikad se nije kockao. Mislio je da je to dobar način za gubljenje novca.

Pokazao sam mu Tošinu sliku. Rekao je da ne prepoznaje čovjeka, iako ga je zanimalo kako sam našao fotografiju. Nakon nekog vremena ostavio sam napojnicu, pozdravio se i otišao u smjeru svojeg auta. Konobar je istrčao za mnom na pljusak. "Upravo sam ga nazvao", rekao je. "On je moj dobar prijatelj. Htio sam prvo provjeriti s njim. U Dubrovniku je." Toša me nazvao nekoliko sati kasnije i dogovorili smo se naći u ribljem restoranu u staroj luci.

Uživo, bio je još viši i sličniji ptici nego što sam očekivao. Uočio me na ulici i povukao me u neugodan zagrljaj ispod svojeg kišobrana, rekavši: "Oh, oh…" Unutra me upoznao s prijateljem i mlađim rođakom koji su obojica dobro govorili engleski i prevodili kad je trebalo. Niko Toša, objasnili su, nije njegovo pravo ime. Složio sam se da ne objavim pravo ime jer su rekli da ima neprijatelje koji manje opraštaju od Johna Woottena.

Toša je naizmjence bio zagonetan, veseljak, paranoičan, iskren. I velikodušan – inzistirao je na plaćanju runde viskija iz jednog slada. Spremno je priznao da je igrao rulet koristeći lažne osobne isprave te se maskirao perikom i lažnom bradom. "Što nije u redu s tim?", upitao je. Neke od svojih bivših igračkih partnera bez oklijevanja je nazivao kriminalcima. Jedan od njih ubijen je iz vatrenog oružja u navodnoj balkansko-mafijaškoj svađi u Beogradu 2018. S drugima se Toša posvađao oko novca.

Ali bio je uporan u tvrdnji da nikada nije koristio računalo za rulet. Ideja je bila kao iz Jamesa Bonda, rekao je kroz smijeh i dodao: "Mi smo seljaci." Dok sam ga pritiskao oko računala, on je ljutito digao ruke i počeo se svađati sa svojim prijateljem. "Je li ljutit?", pitao sam. "Ma ne, on samo tako priča", odgovorio je prijatelj. "Pita kako te može natjerati da razumiješ."

Počeo sam sumnjati da je Toša pristao razgovarati sa mnom upravo kako bi to istaknuo. Između čaša bijelog vina i tanjura s lokalno ulovljenim lignjama, proderao se: "Možete me zvati Nikola Tesla ako imam takav uređaj!"

Pa kako je onda Toša to uspio? "Vježbajte", rekao je. Pokazali su mi videoisječak svjetlucavog kotača za rulet koji je Toša držao u svojoj kući kako bi trenirao svoj mozak. Kako je to naučio? Podučio ga je prijatelj – Ratomir Jovanović, Hrvat koji je održao katastrofalnu demonstraciju u Colony Clubu. Londonska policija bila je u pravu kad je rekla da su njih dvojica radili zajedno.

Stanje kotača je vitalno, rekao je Toša. Zato je potražio određeni stol u Ritzu – dovoljno je puta na tom igrao kolo i potvrdio si da ga može pobijediti. Uspio ga je identificirati čak i nakon što ga je kockarnica premjestila u sobu Carmen.

Na kraju sam povjerovao da nije koristio računalo. Kasnije sam, za provjeru zdravog razuma, kontaktirao Doynea Farmera, fizičara čiji su podvizi predviđanja ruleta opisani u knjizi The Eudaemonic Pie. "Mislim da je zamislivo da bi netko mogao nikolaraditi ono što mi radimo bez računala, pod uvjetom da je kotač nagnut i da se rotor ne kreće prebrzo", rekao je Farmer, koji je sada profesor na Sveučilištu u Oxfordu. Cerebralno taktiranje usporedio je s glazbenim talentom, sugerirajući da bi moglo aktivirati slične dijelove mozga, one koji su posvećeni zvuku i ritmu.

Pa opet, da je Toša i sakrio neku sitnu napravu, mislim da mi to ne bi priznao. Činilo mi se da je to neugodan život, putujući svijetom u potrazi za kockarnicama u kojima ga ne bi prepoznali, čekajući da sigurnosne ekipe koje prate kamere shvate da je predobar. Toša je rekao kako su ga više puta pretukli u kasinima. Sjedeći za stolom u Dubrovniku, pitao sam ga je li se ikada osjećao kao lovina. Činio se zbunjen pitanjem. "Zašto bih?" Kockarnice su bile plijen; on je bio lovac.

Njegov mladi rođak rekao je da se sjeća davnih dana, kada se Toša prvi put zaustavio u Ferrariju. Njihov rodni grad u podnožju Dinarskog gorja za hrvatske standarde nije bogat, iako je Toša iz ugledne obitelji. Činilo se da dijeli osobine koje sam vidio kod drugih profesionalnih kockara: averziju prema radu od devet do pet i potrebu da živi po svojim uvjetima, bez obzira na rizike. Naposljetku, ono što ga je izdvojilo od ostalih prediktora ruleta bila je njegova spremnost da postane velik. Većina igrača usudi se odjednom osvojiti samo nekoliko tisuća dolara, iz straha da će biti otkriveni. "Kao vjeverice", reče Toša s prezirom. Da nije uhićen u Ritzu, tvrdio je, vratio bi se sljedeće noći i zaradio 10 milijuna funti. Osjećao je da je kockarnica olako prošla.

Pred kraj našeg druženja, Toša je pitao kada će točno biti objavljena moja priča. Zašto je želio znati? "Planiram svoje sljedeće međunarodno putovanje", rekao je smiješeći se. Nije želio da ga raskrinkam.

S Vladimirom Otasevicom, Darynom Krasnolutskom, Peterom Lacom i Mishom Savicom.

Prevela Danijela Polonijo.