Povijest je odlična učiteljica, zato smo u svjetlu aktualne energetske krize i najiščekivanije recesije posljednjeg desetljeća provjerili kako su se s krizom suočili najiskusniji – kompanije sa stoljetnom poviješću. Kronologija događaja zadnjih sto godina otkriva kako kriza nije manjkalo. Potražili smo najveće tvrtke s najduljom tradicijom poslovanja u Adria regiji.
"Rat. Glad", odgovor je 94-godišnjeg bivšeg menadžera Aleša Mižigoja na pitanje čega se nabolje sjeća iz prošlog stoljeća. Sjećanja ga vraćaju u tinejdžerske godine, u doba rata. Opisuje kao da se to događalo jučer, kako je bježao pred Nijemcima, sreo partizane, koliko je gladan bio. Kompaniju u kojoj je radio praktički cijeli život i vodio je kroz najturbulentnija razdoblja isprva i ne spominje, iako je u njoj radio 57 godina, odnosno sve do svoje 91. godine, kad se službeno umirovio. Dobro ste pročitali. Mižigoj se umirovio s 90 godina i vjerojatno je čovjek s najdužim stažem u Adria regiji. "Radišan sam čovjek", odgovara na pitanje zašto je toliko vremena proveo u kompaniji pa dodaje kako je još od malih nogu njegovao radne navike. "Svaki sam dan radio kako bismo mogli kupiti brašno, mast i četvrt kilograma mesa, što je u doba rata bilo ograničeno", prisjeća se.
Kalio se kao menadžer u tvrtki Medex koja je na tržištu bivše Jugoslavije prodavala med, a osnovana je prije gotovo 70 godina. "Medex je moje radno mjesto." Odmah nam poručuje i novosti: "Upravo smo med prodali Saudijskoj Arabiji." Iako se službeno umirovio 2018. godine, Mižigoj i danas, u 95. godini, želi znati što se događa u kompaniji, tako da kćer Alešu Mižigoj, koja sad vodi tvrtku, redovito ispituje što je prodala, koliko, kome itd. Više puta tijekom razgovora naglašava kako se njome jako ponosi. "Pametna je i radišna. Uopće se ne brinem što će biti kad mene više ne bude. Medex će još više cvasti."
Tvrdoglavost mu je pomogla prebroditi sve turbulencije posljednjih desetljeća, kaže 94-godišnji Aleš Mižigoj, koji vjerojatno ima jedan od najduljih radnih vijekova u regiji, nakon što se umirovio u 91. godini, a cijeli život radio u Medexu koji se, između ostalog, bavi preradom meda i proizvodnjom dodataka prehrani.
Tko je najveći s najdužom tradicijom
Povijest donosi bogate lekcije. Stoga smo htjeli vidjeti što o krizama možemo naučiti od kompanija koje postoje već preko sto godina. Kako su prebrodile krize, ratove, turbulencije, društvene sustave? Kako su se prilagođavale?
Ta su pitanja aktualna i u pogledu trenutačnih kriza, poput energetske i pandemijske, ali i drugih kriza koje kucaju na vrata. Strahujemo od hlađenja gospodarstva i recesije. "Sada, kad smo u nekakvom neoliberalnom postsocijalističkom sustavu i imamo neku vrstu kapitalizma, kompanije su nam još ranjivije. To se odnosi na sve tvrtke, ne samo na one s dugom tradicijom. Zadnje im je desetljeće u tih stotinu godina koliko su uspjele preživjeti jedno od najtežih", smatra profesor Bogomir Kovač s Ekonomskog fakulteta u Ljubljani i odličan poznavatelj povijesti ekonomije.
"Zadnje je desetljeće za tvrtke koje su uspjele preživjeti stotinu godina jedno od najtežih. Krize današnjice možda neće preživjeti", kaže profesor Bogomir Kovač s Ekonomskog fakulteta u Ljubljani.
Sastavili smo popis najvećih kompanija s najduljom tradicijom, pri čemu je jedan od kriterija bio da su starije od sto godina. Našli smo preko 70 kompanija sa stoljetnom poslovnom tradicijom, ali budući da smo prostorno ograničeni, za prag smo odabrali sto milijuna eura prihoda 2021. godine. Tako smo dobili popis 27 najvećih kompanija u regiji s najduljom tradicijom poslovanja.
Mnogi će na taj popis gledati s nostalgijom jer su ti stoljetni velikani uglavnom kompanije s moćnim brendovima, poput farmaceuta Plive, proizvođača konditorskih proizvoda Kraša, proizvođača ulja, margarina i majoneze Zvijezde, proizvođača deterdženata i kupaonskih proizvoda Saponije, odnosno proizvođača pića, poput Jamnice, Pivovare Laško i Zagrebačke pivovare. Na popisu su i velikani elektroindustrije, poput Elektroprivrede Srbije (EPS), Hrvatske elektroprivrede (HEP), Končar Elektroindustrije itd. Među velikane su se upisale i kompanije iz financijske industrije, poput Zagrebačke banke, Croatia osiguranja i Zavarovalnice Triglav. Na popis je uvršteno vrlo raznoliko društvo s najduljom tradicijom, no treba upozoriti da nam je poneki stogodišnjak možda i promaknuo.
Granica za ulazak na popis visoka je – sto milijuna eura prihoda, stoga ne čudi što su brojna zvučna imena ostala ispod praga. Spomenimo proizvođača hrane, najpoznatijeg po paštetama i salamama, Gavrilović, koji se od 1690. vodi kao obiteljsko poduzeće, zatim poznate proizvođače mineralne vode, Knjaza Miloša (1811.) i Sarajevski kiseljak (1864.), potom hrvatskog proizvođača kave, čaja i grickalica Franck (1892.), jedinog proizvođača oružja u Srbiji Zastava oružje (1853.), slovenskog proizvođača higijenskih potrepština Tosama (1923.), Solanu iz Tuzle (1885.), a tu su i pivovare, primjerice Pivovara Skopje (1922.), srbijanska Apatinska pivara (1922.), bosanska Banjalučka pivara (1873.) i još bismo ih mogli nabrajati.
Razlog za preživljavanje
Pogledamo li popis stoljetnih velikana, možemo vidjeti kako prednjače kompanije iz prehrambene industrije – proizvođači pića, konditorskih proizvoda, ulja; odnosno iz teške industrije – kemijske i metalurške; te iz elektroindustrije. Promotrimo li bolje pojedinačne kompanije, prepoznajemo i njihove brendove. Dapače, činjenicu da su te tvrtke opstale sto godina možemo pripisati jakim brendovima koji su opstali usprkos mijenama sustava, smatra profesor Kovač iz Ljubljane.
Razlog za preživljavanje tih kompanija je prije svega vezan uz njihovu djelatnost, odnosno ponudu proizvoda, smatra Aziz Šunje, profesor na sarajevskom ekonomskom fakultetu. „Od samih početaka poslovanja djeluju u stabilnim industrijama – hrane, vode, piva i soli. To su proizvodi za kojima postoji velika potražnja“, kaže. Kao primjere kompanija s konkurentnom prednošću koje su se zbog posebnih značajki proizvoda razlikovale od konkurencije navodi Sarajevski kiseljak i tuzlansku Solanu.
"Čak se i mnoge vodeće globalne kompanije ne mogu pohvaliti stoljetnom tradicijom", upozorava profesor Šunje. Na popisu deset kompanija s najvećom tržišnom kapitalizacijom na svijetu najstariji je Berkshire Hathaway, osnovan 1839. godine kao proizvođač tekstila. Šezdesetih godina prošlog stoljeća vlasništvo su mu preuzele legende dugoročnog ulaganja, danas 92-godišnji Warren Buffett i 99-godišnji Charlie Munger, koji su kompaniju preobrazili u investicijski holding. Oba su, usput, još uvijek aktivni menadžeri. Među starije kompanije spada i saudijsko državno energetsko poduzeće Saudi Aramco (arap. ʾArāmkū as-Suʿūdijjah), osnovano 1933. Za usporedbu, divovi informacijske tehnologije Apple i Microsoft nastali su krajem 1970-ih, a njihovi konkurenti Google i Amazon tek 1990-ih.
Nemirna regija
Adria regiju u proteklom su stogodišnjem razdoblju tresle brojne turbulencije – više ratova, velika depresija, državno ujedinjenje, raspadi zajedničkih država, raznovrsni gospodarsko-politički sustavi, pandemija virusa. Sve je to od preživjelih zahtijevalo neprobojni oklop. Aleš Mižigoj je u kompaniju došao 1961. godine, dok je bila na rubu stečaja. "Bila je loše vođena, spašavao sam tvrtku. Bio sam tvrdoglav. Nisam se uplašio izazova." Biti tvrdoglav, neustrašiv i prilagodljiv po njemu je recept za dugovječnost.
Na jedno poduzetnici nemaju utjecaja – mijene društvenopolitičkih sustava. Nastankom Jugoslavije, ekonomski temelji regije definirani su komunističkom vizijom državnog i društvenog vlasništva, osobno vlasništvo bilo je marginalizirano i kasnije tolerirano samo u rijetkim slučajevima. Našli smo samo jedan primjer kompanije kojom, kako navode, danas upravlja deveta generacija obitelji Gavrilović. Radi se o istoimenom hrvatskom proizvođaču, najpoznatijem po paštetama i mesnim proizvodima. Upravo je zbog tog dugotrajnog obiteljskog nasljedstva kompanija Gavrilović u Hrvatskoj jedinstvena i među rijetkim obiteljskim poduzećima te vrste u svijetu, navode na svojoj internetskoj stranici.
U drugim su se stogodišnjacima mijenjala vlasništva i oblici organizacije. Nestankom privatnih vlasnika zavladali su država pa samouprava i društveno vlasništvo, jedinstveno u Jugoslaviji. "Država je u pozadini bila neka vrsta politički aktivnog vlasnika, vođenje je više-manje preuzela upravna struktura uređena prema partijskoj hijerarhiji. To je bila neka vrsta samoupravne društvene vlasničke priče koju je Jugoslavija počela uspostavljati 1950-ih i 1960-ih i koja je trajala sve do 1990. godine. Zapravo se radilo o vrsti državnog poduzetništva", pojašnjava profesor Kovač.
Kompanije koje su proživjele stogodišnje razdoblje najveću su ekspanziju doživjele od kraja Drugoga svjetskog rata do raspada Jugoslavije. No bi li preživjele da su bile u privatnom vlasništvu? Profesor Šunje smatra kako bi zasigurno preživjele, štoviše, možda bi bile još uspješnije. "U vrijeme Jugoslavije bile su pod nadzorom komunističke partije i nisu bile tržišno usmjerene jer je takav bio cijeli društvenoekonomski sustav", zaključuje Šunje. Iako nije bilo kontinuiteta u vlasništvu i vodstvu, profesor iz Sarajeva uvjeren je da iza svake uspješne tvrtke stoji uspješno vodstvo i da su preživjele kompanije u najkritičnijim trenutcima bile dobro vođene.
"Da su kompanije bile u privatnom vlasništvu, više bi ih preživjelo, možda bi bile još uspješnije", kaže Aziz Šunje, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.
Raspad Jugoslavije, propast unutarnjeg tržišta
Brojne tvrtke vrhunac su dosegnule u 80-im godinama prošlog stoljeća. I Medex je bio među njima, prisjećaju se Aleša Mižigoj i njezin otac. No slijedilo je jedno od najtežih razdoblja – raspad Jugoslavije i unutarnjeg tržišta. "Medex je bio jugoslavenska kompanija. Raspadom Jugoslavije izgubili smo više od 70 posto nabavnog i prodajnog tržišta. Opskrbni lanci bili su prekinuti, sve trgovine koje smo držali u republikama bivše države preko noći su nestale", kažu. I u drugim kompanijama govore kako su ostali bez partnera, veza, infrastrukture, osnovnih sirovina, ambalaže itd.
"Tvrtke izrazito usmjerene na unutarnje, odnosno jugoslavensko tržište imale su vrlo velike probleme", prisjeća se profesor Bogomir Kovač. Da je tranzicija bila mirna, bilo bi drukčije. "Tipičan je primjer recimo Čehoslovačke, gdje se državne granice po raspadu nisu zatvorile i gdje nije bilo ratnih sukoba. Jugoslavija se pak raspadala građanskim ratom i lanci su se fizički slomili. Došlo je do potpunih blokada, osobito između 1991. i 1995. godine, sve do Daytonskog sporazuma, koji su potpisali tadašnji predsjednici Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, Hrvatske, Franjo Tuđman, i Jugoslavije, Slobodan Milošević, čime je završen rat, ali ne i problemi kompanija. Pojavile su se i nacionalistički obojene priče u smislu‚ ne kupujte slovensko, srpsko itd.", prisjeća se Kovač. Nešto slično danas se događa sa sankcijama protiv Rusije.
U pozadini odcjepljenja bio je žestok političko-ekonomski nacionalizam i suverenizam kojem je cilj bilo brisanje i presijecanje svih veza s prošlošću i Jugoslavijom. U vezi s tim profesor Kovač navodi primjer bankovnog spora između Slovenije i Hrvatske. "Primjer Nove Ljubljanske banke dobro dočarava slovensku političku, nacionalnu, ekonomsku i poslovnu ideologiju. Stara Ljubljanska banka mogla je dobro poslovati i u novim okolnostima, ali je Slovenija ustavnim zakonom uspostavila novi ekonomski subjekt – Novu Ljubljansku banku. Sa starom nije htjela imati nikakve veze. Kasnije je došlo i do velikog međunarodnog spora koji je dospio do međunarodnih sudova i danas još nije posve riješen", navodi Kovač.
Slovenija je htjela presjeći sve političke veze i preusmjeriti se prema Europi, ali taj je potez u poslovnom smislu bio problematičan jer kompanije nisu mogle tako brzo slijediti vladinu političku ideologiju. Kompanije su doživjele grubo prizemljenje i morale se snaći kako bi preživjele.
"Ako si prodavač, uvijek se moraš prilagođavati, a moraš biti i vrlo tvrdoglav pregovarač. Nerado popuštam“, kaže Aleš Mižigoj. Medex je preživio zahvaljujući činjenici da u Sloveniji nitko nije proizvodio kekse i napolitanke, tako da su uveli proizvodnu liniju za kekse pa za napolitanke. „To je pomoglo zadržati zaposlenike i generirati tok novca kako bi kompanija mogla opstati", prisjećaju se Mižigoji.
Rijetke su kompanije preživjele sve te sustavne promjene. "Morale su imati izniman stupanj prilagodbe", dodaje profesor Kovač. Socijalistički menadžeri mogli su uspjeti samo ako su uspostavljali neku vrstu paralelnog sustava. "To je posebno vrijedilo za slovenske kompanije koje su se u vrijeme socijalizma vodile kao tvrtke koje su poslovale s inozemstvom i istovremeno stvarale poslovne mreže unutar Jugoslavije", pojašnjava. Veliki su se poslovni sustavi više ili manje decentralizirali. "Trebali smo iznova početi uspostavljati tržišta, poslovne sustave, kopirali smo sve što nikad nismo imali – i anglosaksonski vlasnički sustav s dioničkim društvima. Privatizacija društava uglavnom je bila vrlo zamršena", dodaje Kovač.
Preobrazba kompanija
Dok smo istraživali stoljetnu povijest kompanija u regiji, ustanovili smo kako su se brojne tvrtke u tom vremenu preoblikovale, preimenovale, udruživale, mijenjale djelatnosti, čak više puta izmjenjivale svoj pravni oblik i vlasnike.
Poteškoća je što u kompanijama stoljetne tradicije nije bilo kontinuiteta ni u vlasništvu ni u vodstvu, ističe profesor Kovač. "Kontinuitet je u određenim primjerima sačuvan putem brenda i djelomično putem proizvodnog procesa. Većina proizvodnje bila je, primjerice, iz prehrambene industrije jer joj je brend bio najprisutniji", dodaje.
Opazili smo da su neke kompanije čelnici vodili po 20 ili 30 godina, no to je bio samo dio njihove dugogodišnje povijesti. Zanimljivo je i kako su kompanije mijenjale industriju – Cinkarna Celje se, primjerice, preoblikovala iz metalurškog u kemijskog proizvođača, od cinka prema pigmentu titanijeva dioksida. U Impolu su bakar mijenjali za aluminij. Većina kompanija se nakon raspada Jugoslavije morala redefinirati.
I Medex je prošao kroz preobrazbu – nakon 40 godina uprave Aleša Mižigoja, vođenje kompanije je 2001. godine preuzela njegova kći Aleša Mižigoj. Odlučili su se usredotočiti na proizvodnju dodataka prehrani jer flaširani med nije stvarao dodatnu vrijednost, a u konditorskoj su se djelatnosti drugi proizvođači iz regije mogli pohvaliti duljom tradicijom. Promjena smjera pokazala se odličnim potezom. Dodaci prehrani tada su činili 12 posto cjelokupnog prometa, a danas čine oko 80 posto. Obitelj Mižigoj, u čijem je tvrtka vlasništvu, usto je na 99. mjestu popisa najbogatijih Slovenaca, s imovinom procijenjenom na 33,7 milijuna eura.
Privatizacija
Poteškoća koja je zbog nacionalizacije jugoslavenskih kompanija nakon kraja Drugoga svjetskog rata prisutna u državama nekadašnje Jugoslavije visok je udio državnog vlasništva. "Zašto je socijalizam bankrotirao? Jer nije stvorio dodatnu vrijednost – sam je propao jer nije mogao pokriti svoje troškove", kaže Branko Roglić, vlasnik hrvatske tvrtke Orbico, koja je osnovana 1975. godine a postala je vodeći distributer širokog asortimana globalnih etabliranih brendova u regiji i šire.
"Naša je tragedija što su nesposobni ljudi došli do velike imovine koju nisu znali nadograditi, pa su je potpuno uništili", kaže Branko Roglić, vlasnik hrvatske kompanije Orbico.| Hina
"Hrvatska privatizacija, odnosno privatizacija u socijalističkim državama bila je vođena iz Moskve", komentira Roglić. "Što su u Rusiji oligarsi, kod nas su tajkuni. To su ljudi koji su ubačeni u sustav i glase za dobre informatore, ali loše poduzetnike. Naša je tragedija što su nesposobni ljudi došli do velike imovine koju nisu znali nadograditi, pa su je potpuno uništili", kritičan je Roglić, kojega općenito smatraju jednim od najuspješnijih poduzetnika u Hrvatskoj i Adria regiji. Prošle je godine njegova kompanija ostvarila 3,2 milijarde eura prihoda, čime je pretekla i naftnog trgovca Industriju nafte (INA).
Takve nam priče zapravo pričaju uspješni poduzetnici diljem regije – još se uvijek nismo riješili socijalizma. Roglić nastavlja mišlju: „Imamo državu koja je vlasnik 70 posto poduzeća. Znam da određena poduzeća strateške važnosti moraju ostati u državnom vlasništvu, ali tu govorimo o najviše sedam do osam poduzeća koja upravljaju vodama, šumama, željeznicama itd. Ostalo, prije svega poduzeća u manjinskom vlasništvu, treba odmah prodati.“
Pritom predlaže da tvrtkama u većinskom državnom vlasništvu treba dati najviše dvogodišnji rok za privatizaciju. "Samo treba paziti u čije ih ruke dajemo, da ih ne bi dobili oni bez poduzetničkog iskustva koji će ih uništiti – kao i mnoga dosad, koja su stradala u kvaziprivatizaciji 1990-ih godina."
Kompanije u državnom vlasništvu bi, prema Roglićevu mišljenju, trebalo prestrukturirati. "Broj zaposlenih u njima je prenapuhan. Usluge su posljedično skuplje, pa to sve narušava konkurentnost gospodarstva, osobito u vrijeme visoke inflacije, poput ove", smatra Roglić. "Ako su voda, struja, energenti skupi, svaki naš proizvod time je opterećen i ne može konkurirati na europskom i svjetskom tržištu", pojašnjava. Kaže da dodatna vrijednost služi razvoju društva, a gospodarstvu omogućuje praćenje tehnološkog trenda te veću produktivnost i mobilnost.
Mogu li aktualne krize pokopati stogodišnjake?
"Smatramo da je kriza u kojoj zadnjih godina poslujemo i koju su prouzročili pandemija i rat jedan od najzahtjevnijih trenutaka naše stogodišnje povijesti", poručili su nam iz farmaceuta Plive, danas člana grupe Teva koji je prošle godine proslavio stotu obljetnicu. "Troškovi sirovina, prijevoza i energije dosegli su rekordne vrijednosti, što proizvođačima otežava proizvodnju i distribuciju. Inflacija nerazmjerno pogađa industriju općih lijekova jer ti proizvodi zbog konkurencije između više proizvođača stvaraju manji dobitak – za razliku od drugih industrija, gdje su cijene rasle sukladno inflaciji i rastu troškova", pojašnjavaju. No što je današnja inflacija u usporedbi s pomahnitalim brojkama tik pred raspadom nekadašnje Jugoslavije, kad su primjerice državni statističari 1989. godine ciljali godišnju inflaciju višu od tisuću posto?
Mogli bismo reći da su kompanije s tako dugom tradicijom izdržljivije, no profesor Kovač smatra da u uvjetima rastuće krize možda ne bi mogle preživjeti. "Nemaju sponzore, u pozadini nemaju nikoga tko bi osjećao odgovornost da ih spasi. Trebale bi se same izboriti, kada bi mogle. To im je možda najopasnije", smatra. Pritom naglašava kako sada poslujemo u neoliberalnom postsocijalističkom sustavu i imamo neku vrstu kapitalizma. "Lakše je preživjeti velike promjene sustava i imati vremena za prilagodbu jer je država za to spremna. Kad se pak događaju ciklički slomovi, nitko više nema interesa spašavati te kompanije", dodaje.
Ali zar ih neće spašavati država – kao što je to činila nebrojeno puta dosad? "Države kompanijama trenutačno pomažu posve otvorenim aranžmanom zaduživanja. Ti su dugovi zamka", upozorava Kovač.
Ekonomija u krizama na raspolaganju ima dva trika kojima si obično pomaže. Prvi je inflacija – porastom cijena nastoji riješiti problem, pa kad inflacija raste, država pomaže. "No to je opijum koji vas na kraju sruši. Tržišni sustav zahtijeva stabilnost cijena, ne inflacijski narativ." Drugi trik dostupan kompanijama i državama jest zaduživanje. "Novac je u biti dug, a država je trenutačno donekle u ulozi sanatorija. Države se prije svega nastoje pobrinuti za političko tijelo, odnosno potrošače. Kompanije su u drugom planu, osim kada su u pitanju strateški ciljevi i interesi", pojašnjava Kovač pa dodaje kako je zaduživanje u slučaju izvozno siromašnih država mnogo nesigurnije od zaduživanja bogatih i moćnih država koje ga lako podnose. "Ulazak manjih država poput državica Balkana u dužnički krug nalik je na hodanje po zaleđenom jezeru koje polako puca – sutra ili prekosutra ćete se utopiti, odnosno države će postati žrtve zaduživanja. Dužničke krize politička su bomba za ekonomski i politički slabe države. Sve države na Balkanu ekonomski su i politički slabe – i u tome je njihov problem", dodaje. To potvrđuje i ekonomska povijest socijalističke Jugoslavije koja se raspala i pod težinom bremena servisiranja rekordnog inozemnog duga nakon smrti maršala Josipa Broza Tita 1980-ih.
Dodatak
Lekcija koju nas uči povijest jest da se treba stalno prilagođavati. Proizvođač deterdženata i kupaonskih proizvoda Saponia je za vrijeme pandemije proizvodio i dezinfekcijska sredstva. Kad je stisak pandemije popustio, u kompaniji su shvatili kako je trend ekološke osviještenosti, održivosti i brige za zdravlje među potrošačima snažniji nego ikad prije, tako da sada razvijaju nove, ekološki prihvatljivije proizvode.
Slično govore u hrvatskom proizvođaču modne odjeće Varteksu. "Nije dovoljno da je komad odjeće lijep i cjenovno pristupačan. Kupci traže ‚zdravu‘ odjeću i tkanine prirodnog izvora, koje nisu bile kemijski obrađene, tkanine koje štite od zračenja mobilnih telefona ili odbijaju čestice prašine i prljavštine. Osim toga, postoji potražnja za odjećom koju je jednostavno održavati: od košulja koje ne treba peglati do haljina koje je moguće osvježiti i očistiti tuširanjem", navode.
"Ako si prodavač, uvijek se moraš prilagođavati, a moraš biti i dosta tvrdoglav pregovarač", još jednom naglašava naš 94-godišnji menadžer Aleš Mižigoj.
PRIČE STOGODIŠNJAKA ADRIA REGIJE
Hrvatska: Kvaliteta, inovativnost i fleksibilnost recept su za uspjeh
Dok smo sastavljali popis najvećih i najstarijih kompanija, Miro Soldić, novinar zagrebačke redakcije Bloomberg Adrije, u Hrvatskoj ih je otkrio više od 20. Stomilijunski prag za uvrštenje na popis prešlo je njih 14. Najveći i najstariji su: farmaceut Pliva, proizvođač električne opreme Končar Elektroindustrija, duhanska tvrtka BAT Adria – prije poznata kao Tvornica duhana Rovinj – prehrambena kompanija Belje, proizvođač pića Jamnica, konfekcionar Kraš, proizvođač deterdženata i higijenskih proizvoda Saponia i drugi.
Ispod praga od sto milijuna eura prihoda ostali su proizvođači mesa Gavrilović kojim, kako smo već naveli, upravlja deveta generacija obitelji Gavrilović, zatim proizvođač lokomotiva, vagona, dizalica, oklopnih vozila, mostova, bojlera i druge teške mehanizacije Đuro Đaković, nazvan po hrvatskom sindikalnom i komunalnom čelniku iz međuratnog razdoblja, potom proizvođač pića Badel 1862, kompanija za uzgoj, lov i preradu ribe Sardina, tvornica keksa i vafla Koestlin, proizvođač tekstila Varteks, proizvođač pića Maraska i drugi.
Stanje hrvatskog gospodarstva ne razlikuje se od gospodarstava drugih država u tranziciji od komunizma, zapravo su im problemi do dana današnjeg slični. Kao najveći korak od osamostaljenja Hrvatske 1990. godine, Branko Roglić, vlasnik hrvatske kompanije Orbico, vidi ovogodišnje pristupanje eurozoni i šengenskom prostoru. "To je zadnji iskorak iz Balkana u Europu, kamo pripadamo“, kaže. Roglić se pritom prisjeća riječi hrvatskog političara Stjepana Radića, koji je ulazak Hrvatske u prvu Jugoslaviju, kraljevinu pod vodstvom srpske dinastije Karađorđević, nakon Prvoga svjetskog rata nazvao „srljanje guski u maglu". Punopravnom integracijom Hrvatske u Europu, smatra Roglić, Hrvatska izlazi iz te magle. Hrvatskoj je za taj korak trebalo 15 godina više nego Sloveniji, iako su se zajedničkoj kraljevini pridružile istovremeno.
Iako je na popisu stoljetnih kompanija malo više slovenskih tvrtki, hrvatsko se gospodarstvo dinamički mijenja te je dokazalo kako je sposobno u relativno kratkom vremenu proizvesti i jednoroge, odnosno kompanije procijenjene na više od milijardu eura, poput hrvatskog proizvođača automobila Rimca i informacijsko-tehnološke tvrtke Infobip. "Sad imamo razriješene ruke, pa se nadam da ćemo s pomoću pametnih ljudi razvijati državu", optimistično zaključuje Roglić.
Što poručuju hrvatski stogodišnjaci – 112-godišnji Kraš, poznat po bombonima Ki-Ki i Bronhi, keksima Domaćica i pralinama Bajadera, 129-godišnji proizvođač deterdženata i sredstva za čišćenje Saponia Osijek ili 104-godišnje modno poduzeće Varteks?
Najzahtjevniji trenuci njihove povijesti vezani su uz ratove, jednoglasni su. Nakon Drugoga svjetskog rata, primjerice, proizvođači čokolada i keksa objedinjeni su te su nastupali pod zajedničkim imenom Josip Kraš. Obrti i tvornice su se u tom vremenu suočavali s pomanjkanjem nekih sirovina – u proizvodnji čokolade to su bila zrna kakaa. Ipak, kompanije su se prilagodile i sačuvale svoju djelatnost.
Bilo je mnogo promjena i u samoj vlasničkoj strukturi. U Krašu, primjerice, navode kako su od 1950-ih do 1990-ih poslovali na temelju radničke samouprave. Nakon 1990. godine, odnosno 1991. ponovno je došlo do potpune preobrazbe tržišta, vlasništva i poslovanja. Kad se tržište nekadašnje države raspalo, tvornice su od kraja 1991. do 1995. godine djelovale u izvanrednim ratnim okolnostima. U kompaniji Saponia Osijek prisjećaju se štete koju su pretrpjeli na svojim objektima, prije svega u novim proizvodnim prostorima i distribucijskom centru u Nemetinu. Gubitak prometnih veza također je uzrokovao teške posljedice, kako za kompaniju tako i za regiju. U tom se razdoblju tržište praktički preko noći uvelike srozalo.
Nakon rata u Hrvatskoj su se znatno izmijenili poslovni modeli i vlasničke strukture velikih kompanija. Proces detaljno opisuju u tvrtki Kraš. Godine 1992. na skupštini je osnovano novo dioničko društvo Kraš prehrambena industrija, nakon čega su mali dioničari postali većinski vlasnici poduzeća. Ti su dioničari potom osnovali Kraš-ESOP (eng. employee stock ownership plan), odnosno plan o radničkom dioničarstvu. Međutim, prije nekoliko su godina prepoznali potrebu za promjenom modela radničkog dioničarstva i udio prodali hrvatskoj mesoprerađivačkoj kompaniji Mesna industrija Braća Pivac koja je time postala njegov većinski vlasnik.
Sličnu nam priču pripovijedaju u tvrtki Saponia. Završetkom rata i dolaskom vodećeg bosanskohercegovačkog distributera proizvoda za svakodnevnu uporabu Mepas Grupe u vlasničku strukturu 1998. godine, u Saponiji je započeo intenzivan investicijski ciklus. Od privatizacije do danas, ukupno je uloženo više od 68 milijuna eura.
Kompanije spominju i izazove u slučaju ulaska stranih konkurenata na tržište. U Saponiji i Varteksu kažu kako se u regiji značajno povećao uvoz proizvoda nižega cjenovnog razreda. Detalje opisuju u Varteksu, gdje navode konkurenciju od Dalekog do Bliskog istoka, koja je dovela do masovne proizvodnje odjeće lošije kvalitete. „Srećom, moda se reciklira, odnosno suvremeni modni dizajn nadahnuće stalno traži u proteklim desetljećima. Primjerice, boje, dizajni i krojevi koji su vladali 70-ih godina prošlog stoljeća aktualni su i ove sezone“, navode u Varteksu.
Kvaliteta proizvoda i odanost brendu te stalna prilagodba i inovacija recept su za uspjeh, jednoglasno poručuju.
Srbija: Mijenjaju se monarhije i države, struja, pivo i oružje ostaju
Novinarka beogradske redakcije Bloomberg Adrije Vanja Popović u Srbiji je pronašla 16 stogodišnjaka, no samo jedna kompanija ispunjava uvjete za uvrštenje na popis najvećih s najduljom tradicijom. To je državno poduzeće Elektroprivreda Srbije (EPS) koje postoji od 1893. godine. Zasluge za nastanak tvrtke i elektrifikaciju Srbije pripisuju se profesoru fizike i mehanike Đorđu Stanojeviću.
Kompanija EPS je 2022. godine ostvarila preko tri milijarde eura prihoda, što ju je katapultiralo na vrh našeg popisa. Treba napomenuti kako su u prošloj godini gubitak produbili za 400 posto, odnosno 630 milijuna eura. Teška poslovna godina prije svega je posljedica poteškoća u proizvodnji ugljena i električne energije, odnosno previranja na energetskom tržištu, koja su posljedica svjetske energetske krize, pojasnili su.
Ispod praga popisa stoljetnih velikana ostale su tvrtke poput proizvođača piva Apatinska pivara, tvornice oružja Zastava oružje, proizvođača pića Knjaz Miloš, najpoznatijeg po mineralnoj vodi, proizvođača čokolade, bombona i peciva Pionir, proizvođača mesa i mesnih prerađevina Yuhor i drugi.
Jedan od većih izazova gospodarstva i ljudi u Srbiji zasigurno su bile gospodarske sankcije protiv Jugoslavije, Srbije i Crne Gore od 1992. do 1994. godine. "To je Srbiju vratilo 20 godina unazad", lani je za britanski BBC izjavio Ljubodrag Savić, profesor na beogradskom ekonomskom fakultetu. Raspalo se unutarnje tržište i dogodila se inflacija od više od tisuću posto. Daytonskim je sporazumom 1995. godine rat završen, a uslijedio je još veći udarac za ljude i gospodarstvo – višemjesečno bombardiranje Srbije od vojnih sila NATO-a 1999. godine uz argument da nakon propasti Pariških mirovnih pregovora žele spriječiti humanitarnu krizu i vojni sukob na Kosovu. To je bio odlučujući udarac za srbijansko gospodarstvo, životni standard pao je na najnižu razinu. "Ako je Njemačka propašću Weimarske Republike i hiperinflacijom školski primjer kaosa, ekonomskim se slomom s inflacijom od 15 tisuća posto nešto slično dogodilo i u Srbiji. Takva hiperinflacija znači potpuni ekonomski slom gospodarstva", komentira profesor Bogomir Kovač s Ekonomskog fakulteta u Ljubljani. „Oni koji su preživjeli, preživjeli su uz pomoć države i zahvaljujući svojim vezama s Rusijom, koja je gajila strateški interes za Balkan, a kasnije i s Kinom“, dodaje profesor. "Nastao je poluprazan prostor – puno riječi, malo konkretnih dijela. To je jedna od najžalosnijih političko-ekonomskih priča", tvrdi profesor iz Ljubljane.
Kako su se u tom okružju snašle stoljetne kompanije? Apatinska pivara ima jednu od najduljih tradicija u regiji jer je osnovana u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Marije Terezije 1748. godine, pa je tako proživjela sve od careva, kraljeva i dvojne monarhije do komunističke vlasti i tranzicije te privatizacije. Kompanija je od 2012. godine dio američkog koncerna pića Molson Coors. "Tri najstarije zgrade u sklopu kompleksa pivovare u Apatinu su 1994. godine proglašene kulturnom baštinom. Hala HoReCa, u kojoj i danas točimo pivo, sama je po sebi pravi mali muzej pivarstva", opisuje direktor Apatinske pivare Igor Vukašinović. Pivovara od osnutka nije djelovala samo u razdoblju od 1935. do 1945. godine, kad je proizvodnja zbog nepovoljnog financijskog položaja, odnosno rata bila prekinuta.
"Neprestana ulaganja, koja se očituju u rekonstrukciji i osuvremenjivanju postojećih proizvodnih pogona, uvođenju novih tehnologija u proizvodni proces i povećanju kapaciteta proizvodnje piva u razdoblju od 1958. do 1966. godine stvorila su osnovu za daljnji rast pivovare i njezinu preobrazbu u diva kakav je danas", pojašnjava direktor Vukašinović.
Kasnije su dodatno osuvremenili proizvodnju i asortiman proizvoda proširili bezalkoholnim pićima. Dane Ćosić bio je na čelu pivovare 30 godina, prije nego se 1982. umirovio. Napisao je knjigu naslovljenu Apatinska pivara – priče jednog direktora. U knjizi je, između ostalog, opisan postanak naziva poznatog piva Jelen. Ćosić je bio u posjetu neke pivovare u Njemačkoj, gdje su mu pričali kako je ondje običaj pivo nazivati po plemenitim životinjama, primjerice divljači. To je Ćosića podsjetilo na jelene koji lutaju apatinskim šumama – i tako je rođen naziv. Kad su 1990-ih nastupile sankcije, smanjili su proizvodnju. Godine 1999. tvornica je bombardirana, pri čemu je pretrpjela veliku štetu, a posljedice se osjećaju i danas jer nije bilo novih investicija ili izgradnje novih pogona.
I povijest jedine tvornice oružja u Srbiji Zastava oružje duga je i nemirna, a teškoćama se ne nazire kraj. Godine 1853. tvrtka je započela proizvodnju topova, a ove godine slave 170 godina postojanja. "Trebali bismo biti ponosni na taj jubilej. No velika je nesigurnost kako ćemo ga proslaviti. Posljednjih godina svi nekako izbjegavaju naše proslave, kao da se političari srame tvornice", opaža Dragan Ilić, predsjednik Sindikata Zastava oružja. Kompanija trenutačno nema direktora, što uzrokuje mnogo poteškoća jer prema zakonu i statutu kompanije samo generalni direktor ima pravo zastupati tvrtku. "Ušli smo u pravni vakuum, gdje nema nikoga tko bi primjerice potpisao odluku o umirovljenju zaposlenika ili produljenju ugovora", navodi Ilić pa dodaje kako su organizirali već četiri štrajka upozorenja. "Na rubu propasti smo. Proizvodnja je pala na najnižu razinu u povijesti." Ilić kao uzrok produbljenja gubitaka navodi prošlo neodgovorno vodstvo i loše planiranje, odnosno neiskorištene poslovne prilike. "Neki stručnjaci tvrde da je takvo loše vodstvo štetnije od NATO-ova bombardiranja", spominje Ilić. No prisjeća se kako su tada zgrade bile porušene, oprema uništena, zaposlenici poniženi. "Radilo se i za vrijeme bombardiranja, ali je okolina bila nevjerojatno zahtjevna. Dobiti stranku bila je prava lutrija", kaže.
Godine 2005. i 2006. započela je demilitarizacija. Vlada tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice je poduzećima od strateškog značaja proglasila pet tvornica, uključujući Zastava oružje. Slijedio je oporavak, država je ulagala u kompaniju. Ilić dodaje kako je tvrtka usmjerena na izvoz i da najviše izvozi u Sjedinjene Američke Države (SAD) te da je brend Zastava oružja svjetski poznat. "Naše puške i mitraljezi vrlo su kompleksni proizvodi. Srbija rijetko kad može takvo što ponuditi svijetu", dodaje. Zakonodavstvo predviđa smanjenje državnog udjela u kompaniji na razinu do 49 posto, što bi se moglo dogoditi uskoro.
Bosna i Hercegovina: Teško je preživjeti bez neizmjerne želje za opstankom
Na popisu najvećih i najstarijih nema kompanija iz Bosne i Hercegovine (BiH). Iako smo i ondje pronašli stogodišnjake, oni su uglavnom manji i ne postižu sto milijuna eura prihoda, što je prag za uvrštenje na popis. Novinarka iz sarajevskog uredništva Bloomberg Adrije Mirela Haskić-Suša otkrila je 15 kompanija sa stoljetnom tradicijom, među kojima su proizvođači mineralne vode Sarajevski kiseljak, pivovare Sarajevska, odnosno Banjalučka pivara, vinar Carski vinogradi, proizvođač soli Solana iz Tuzle, pekarska tvrtka Klas, proizvođač mlijeka i mliječnih prerađevina Mljekara Livno itd.
Iako je povijest BiH do 1990. godine bila raznovrsna, vjerojatno je najsvježije sjećanje na rat nakon osamostaljenja od 1992. do 1995. godine. Rat je uzeo više od sto tisuća života, uništio brojne objekte i infrastrukturu. Gospodarstvo za vrijeme rata praktički nije postojalo.
Za kompanije i BiH, raspad Jugoslavije i rat koji je uslijedio bili su jedno od najtežih razdoblja u povijesti. Sve veze s dugotrajnim partnerima iz tadašnje zajedničke države bile su prekinute, zaustavljen je razvoj, infrastruktura kompanija i njihova okolina bile su gotovo potpuno uništene. U kompanijama govore o junaštvu, zajedništvu i suradnji.
Sarajevska pivara usprkos ratu nije prestala s radom, iako je proizvodnja bila simbolična – samo tri posto prethodne proizvodnje. "Sarajlijama je to bio jedini izvor pitke vode u gradu pod opsadom", kaže Elvir Husejnović, voditelj marketinga Sarajevske pivare. Pivovaru je tada vodio Hilma Selimović, koji ju je spasio od krize 1980-ih i do 1991. unaprijedio te joj trostruko povećao proizvodnju.
Sarajlije su za vrijeme rata svaki dan ispred pivovare čekali u redu za vodu. Zaposlenici pivovare su osim toga građane svaki dan opskrbljivali vodom na 21 lokaciji diljem grada te se brinuli za bolnice, javne kuhinje i druga poduzeća koja su u to vrijeme radila. Odmah na početku rata spremili su zalihe slada, hmelja i amonijaka, a proizvodnja se nastavila zahvaljujući generatorima jer je grad ostao bez struje. Kad je ponestalo sirovina, prvi su put počeli proizvoditi rižino pivo. Proizvodnja nije prekinuta, iako je pivovaru pogodilo oko 350 projektila različitih kalibara.
I Klas je bio ključan za opskrbu Sarajeva tijekom rata, prisjeća se umirovljeni radnik Alija Šabanković, koji opisuje kako se Klas borio kroz cijelu svoju povijest. Ondje je radio 50 godina, od studentskih dana, napredovao je do skladištara, na kraju i do direktora. "Voljeli smo tvrtku u kojoj smo radili", kaže Šabanović koji je iskustva iz kompanije i ljubav prema njoj sažeo u monografiji naslovljenoj 115 godina bosanskohercegovačke prehrambene industrije Klas d.d. Sarajevo – kratka historija mlinarstva i pekarstva u BiH, izdanoj 2017. godine.
Jedan od najtežih udaraca Klas je doživio u listopadu 1992. godine, kada su četiri tenkovske granate pogodile mlin, srce kompanije – pogođen je prostor ispod armiranobetonske ploče nad silosom za brašno. Mlin je bio zaustavljen, oprema uništena. "Tada je započela obnova mlina, u čemu su sudjelovali brojni stručnjaci, bilo je mnogo improvizacije, a mlin je pokrenut nakon malo više od pola godine, što je u ratnim uvjetima bio veliki uspjeh", prisjeća se Šabanović.
Razdoblje rata bilo je i razdoblje zaposleničke inovativnosti jer su u četiri ratne godine improvizacijama uspjeli održati proizvodnju. Nedostatak vode u Klasu su rješavali redovitom noćnom dostavom cisterni iz Sarajevske pivovare. Kad je ponestalo pekarskog kvasca, Sarajevska pivovara proizvodila bi pivski kvasac za proizvodnju kruha. Poteškoće s nedostatkom električne energije u Klasu rješavali su preuzimanjem agregata drugih sarajevskih kompanija, ali loše i nekvalitetno gorivo uzrokovalo je neprestane zastoje u njihovu radu, što je otežavalo proizvodnju.
Dok su spomenute tvornice djelovale tijekom cijelog trajanja rata, Sarajevski kiseljak se 1993. godine morao posve zaustaviti. Njihova je povijest započela kad je jugoslavenska monarhija mjesto Kiseljak odlučila pretvoriti u nacionalno lječilište, gdje ljudi mogu doći uživati u mineralnoj vodi jer su vjerovali da ima blagotvorne učinke.
Rat je za sobom ostavio i uništene poslovne objekte, tvrtka je ostala bez sirovina, s ukradenim kamionima, izgubljenom ambalažom i neplaćenim potraživanjima, navode u kompaniji. U Sarajevskom su kiseljaku krajem rata procijenili kako je kompaniji uzrokovano oko 8,5 milijuna njemačkih maraka (4,5 milijuna eura) štete, a u Sarajevskoj pivari su ratnu štetu procijenili na više od 20 milijuna dolara (18,7 milijuna eura).
Nakon rata je uslijedilo vrijeme za obnovu i potragu za stabilnim vlasništvom. Sarajevski kiseljak je u četiri godine opseg proizvodnje mineralne vode uspio podići na predratne razine i uvesti plastičnu ambalažu. U studenom 1998. hrvatski koncern Agrokor je preko Jamnice postao većinski vlasnik Sarajevskog kiseljaka i počeo ulagati u razvoj i unaprjeđenje tvornice. Danas je Sarajevski kiseljak dio grupe Fortenova, nastale prestrukturiranjem insolventnog hrvatskog prehrambeno-trgovačkog diva Agrokor. U Sarajevskoj pivari tvrde da su u obnovu tvornice uložili približno 43 milijuna eura. Privatizacija pivovare dogodila se 2001. godine, otkad je tvrtka u većinskom vlasništvu nekadašnjeg direktora Hilme Selimovića.
Slični su se događaji zaredali i u Klasu – cjelovita rekonstrukcija mlina dovršena je 2002. godine. Iste je godine Klas kotirao na Sarajevskoj burzi. Godine 2014. kupila ga je bosanskohercegovačka grupa AS Group (danas AS Holding), u vlasništvu obitelji Hrvić te je sada vodi predsjednik uprave Rusmir Hrvić.
Sjeverna Makedonija: Neiskorištene prilike
Iako na popisu stoljetnih velikana nema kompanija iz Sjeverne Makedonije, novinarka i urednica skopskog uredništva Bloomberg Adrije Aleksandra Tomić pronašla je nekoliko manjih stogodišnjaka. Spomenimo proizvođača vina Tikveš, pivovare Prilepska pivarnica i Pivara Skopje, tvornicu čokolade, vafla i slatkiša Evropa te duhansku tvrtku Tutunski kombinat Prilep.
Tvrtke su uspjele preživjeti jer su kroz sve blokade i embarga bile usredotočene na makedonsko tržište, smatra Dušan Petreski, nekadašnji predsjednik ondašnje Gospodarske komore Makedonije. Neke su kompanije dobivale i pakete pomoći iz fonda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koje je, primjerice, više puta iskoristila Pivara Skopje. "Iako je tadašnja zajednička vlada govorila da proizvodnja piva nije prioritet, svejedno smo u nekoliko navrata uspjeli dobiti pomoć i tvornicu spasiti od propasti", dodaje.
Nakon osamostaljenja 1991. godine Makedonija je bila jedina država na koju rat prilikom raspada Jugoslavije nije izravno utjecao. Ipak, osjetili su posljedice rata koji je izbio na Kosovu 1998. godine, kad je u Makedoniju izbjeglo oko 360 tisuća Albanaca koji su se potom vratili na Kosovo. Albanski nacionalisti tada su zahtijevali neovisnost dijelova Makedonije s albanskim stanovništvom. Oružani otpor završen je 2001. godine Ohridskim sporazumom. Teškoće je Makedoniji uzrokovala i Grčka, prije svega zbog njezina imena i državnih simbola. Spor je završio tek 2018. godine Prespanskim sporazumom koji je Makedoniji priskrbio novo ime Sjeverna Makedonija.
Gospodarstvo su prije svega gušili manjak infrastrukture i trgovinske sankcije koje su neposredno utjecale i na Jugoslaviju i na Makedoniju, primjerice, embargo Grčke.
Ipak, i u Sjevernoj Makedoniji plodnu su zemlju uspjeli iskoristiti za proizvodnju vina – Tikveš postoji još od 1885. godine, kad je u Makedoniji započela organizirana proizvodnja i prodaja vina. O posebnom mjestu Tikveša u gospodarskoj povijesti Jugoslavije govori i Vinski arhiv Tikveš osnovan na inicijativu Josipa Broza Tita. Tito je vjerovao da bi vinarija trebala pohraniti vina najboljih godišta, po uzoru na svjetski poznate proizvođače. Tako danas u vinskim podrumima u Kavdarcima možemo pronaći tisuće vinskih boca najboljih berbi.
POTPIS POD SLIKOM: "Funkcionalna smo država od 1945. godine, prije toga je Makedonija bila pasivno područje bez perspektive gospodarskog razvoja. Imali smo kožare, manje mlinove, hidroelektrane…", navodi Dušan Petreski, nekadašnji predsjednik ondašnje Gospodarske komore Makedonije.
Zašto nema više makedonskih stogodišnjaka? "Funkcionalna smo država od 1945. godine, prije toga je Makedonija bila pasivno područje bez perspektive gospodarskog razvoja. Imali smo kožare, manje mlinove, hidroelektrane…", navodi Dušan Petreski, koji je našoj novinarki uručio Ekonomskiot razvoj na Republika Makedonija – perspektivi, problemi, dilemi, knjigu o gospodarskom razvoju Makedonije objavljenu 1998. godine. "Osobito sam emotivno čitala zbornik koji je i podsjetnik na događaje koji su državu gurnuli u oslabljeni gospodarski razvoj, neiskorištene prilike i manjak optimizma", kaže Tomić.
Kad je 1945. provedena nacionalizacija, Makedonija je u sklopu središnjeg nacrta dobila paket za primarnu proizvodnju, odnosno makedonska poduzeća proizvodila su primarne proizvode koje su dorađivala poduzeća drugih republika tadašnje zajedničke države. Zato su i mnoge velike kompanije propale, pojašnjava Petreski. Država prije 1918. godine zapravo i nije imala razvijenu industriju, prije svega zato što je Makedonija do 1912. bila dio osmanske države, zapisao je u svojim radovima Borislav Blagoev, prvi glavni tajnik ondašnje Gospodarske komore Makedonije. Za vrijeme oba svjetska rata postojalo je samo stotinjak industrijskih poduzeća, a u ratu je većina zgrada i infrastrukture uništena.
Slovenija: Stogodišnjaci s pogledom izvan granica
Na popisu stoljetnih velikana nalazi se 12 kompanija iz Slovenije koje su u 2021. prešle prag od sto milijuna eura prihoda. Ukupno smo ih otkrili više od 20. "Slovenske kompanije slove za kompanije otvorenije inozemstvu", kaže profesor Ekonomskog fakulteta u Ljubljani Bogomir Kovač. Opstao je i velik broj brendova, ali ne i kompanija.
Osobito su dugotrajne metalurška i kemijska djelatnost. Među stoljetnim kompanijama iz tih djelatnosti dolaze Cinkarna Celje, koja 2023. slavi 150. obljetnicu svojeg osnutka, i Impol iz Slovenske Bistrice, koji je od visoke peći i kovačnice iz 1825. postao suvremena metalurška kompanija. Taj proizvođač aluminija će za dvije godine napuniti 200 godina, iako možda niste ni čuli za ime Impol. Svoje početke u 19. stoljeću bilježe i tvornica boja i lakova Helios, trgovac građevinskog materijala Merkur, osnovan 1896. godine kao željezarija, te Pivovarna Laško, koja je pivo počela vreti 1825. godine. Dugu tradiciju ima i ribnička tvrtka Riko (slov. Ribniška industrija kovinske opreme) koja je 1881. osnovana kao proizvođač sportske i medicinske opreme pod nazivom JOR (prema imenu osnivača Jakoba Oražma), za vrijeme Jugoslavije proizvodila je poljoprivrednu mehanizaciju, a od osamostaljenja Slovenije bavi se inženjeringom i modernizacijom proizvodnih procesa. U prvim desetljećima 20. stoljeća nastali su i drugi obrti teške industrije, poput Hella Staurnusa iz 1921. godine i Uniora iz 1919. godine, a 1900. se razvila i djelatnost osiguranja pojavom Zavarovalnice Triglav. Godine 1905. osnovana je Perutnina Ptuj, 1921. cementara Salonit Anhovo, a dvije godine poslije domžalska tvornica sanitetskog materijala Tosama, koja ove godine slavi svoju stotu obljetnicu.
Gospodarske poteškoće u nekadašnjoj zajedničkoj državi dovele su do najveće prijelomnice u slovenskoj povijesti – odcjepljenja od Jugoslavije. Rat u Sloveniji trajao je deset dana. Kao i u većini preostalih država, slovenske su kompanije izgubile većinu tržišta i morale potražiti nova. Zašto je Impol opstao gotovo 200 godina? „Više je razloga. Prvi je prava industrija. Aluminij je metal koji kotira na burzi. Iako su u gospodarstvu fluktuacije stalne, potrošnja neprestano raste, što pruža pozitivne poticaje za poslovanje i dobar razvoj kompanija. Također je sreća što je prethodnik Impola prvih 130 godina obrađivao bakar i time sakupio mnogo znanja koje su zaposlenici kasnije mogli iskoristiti za obradu aluminija i brzo usvajanje novih postupaka. U Impolu je uvijek bilo mnogo znanja. Od nas, prvih u Jugoslaviji, učili su svi ostali jugoslavenski prerađivači aluminija“, zapisao je u Impolovoj publikaciji metalurg Črtomir Zadravec.
U izradi članka sudjelovali su Jan Artiček (Slovenija), Mirela Haskić-Suša (Bosna i Hercegovina, Vanja Popović (Srbija), Miro Soldić (Hrvatska) i Aleksandra Tomić (Sjeverna Makedonija). Preveo Daniel Pavlović.
.webp){kind=icon}
