.webp){kind=icon}
"Traje proces konsolidacije koji je bio neizbježan jer je tržište bilo prefragmentirano", komentira najnovije akvizicije predsjednik uprave Addiko Bank Srbije Vojislav Lazarević. "Mislim da je to prirodni razvoj industrije", slaže se Balogh Balázs, član izvršnog odbora zadužen za upravljanje rizicima u OTP Srbiji. Mađarski OTP nedavno je preuzeo slovenski NKMB i albanski Alpha Bank, a ušli su i na uzbekistansko tržište. "OTP kao grupa stalno ponavlja da je otvorena za proučavanje mogućih akvizicijskih ciljeva na svim tržištima", odgovara Balázs na pitanje kakvi su im akvizicijski planovi. Konkretno ipak ne može govoriti, ali podsjeća kako na većini tržišta na kojima posluju žele doseći vodeći položaj. No to se još nije dogodilo na svim tržištima na kojima su prisutni.
"Na tržištima Srednje i Istočne Europe, gdje su veličina tržišta prema broju stanovnika, bruto domaći proizvod (BDP) i drugi čimbenici slični, primjerice, u Srbiji, zdrav broj sudionika trebao bi biti negdje oko pet ili šest", smatra Balázs. No mišljenja se dosta razilaze što se tiče potrebnog broja banaka. Primjerice, Lazarević na tržištu vidi od 10 do 15 banaka. Prisjetimo se kako je na srpskom tržištu prije više godina bilo više od 70 banaka, a sad ih je 21. Slično je bilo i u drugim državama Adria regije.
"Proces konsolidacije bankovnog sustava nastavit će se", uvjereni su u Udruzi banaka Slovenije. Dok banke objavljuju samo preuzimanja, u Gorenjskoj su banci, koja je u vlasništvu srpske AIK Banke, vrlo konkretni – žele dostići desetpostotni udio na tržištu. Trenutačni je udio te banke na slovenskom tržištu 4,9 posto.
Pritom preuzimanjima raste tržišni udio njihove matične AIK Banke, koja je nedavno u Srbiji preuzela Eurobank Direktnu. Vlasnik AIK Banke, srpski poduzetnik Miodrag Kostić, ušao je i u vlasničku strukturu austrijskog Addiko Banka. "Nisam imao priliku s njim razgovarati o tome", komentira Lazarević iz Addiko Bank Srbije. Dionice Addiko Banka Kostić je kupio na burzi pa s 5,88 posto postao sedmi najveći vlasnik te banke. Već smo na portalu Bloomberg Adria pisali kako Kostić trenutačno nema namjeru povećavati svoj udio u banci. Addiko Bank, prema riječima Lazarevića, ne bi trebao imati akvizicijske ambicije, barem ne u Srbiji. "Za nas je organski rast pravi put."
Nije novost da slovenski NLB ima velike oči za osvajanje balkanskog tržišta. To je predsjednik njegove uprave Blaž Brodnjak više puta naglašavao. Ne skrivaju ambicije za ponovni ulazak na hrvatsko tržište. To je jedino tržište na kojem još nisu prisutni. "NLB u Hrvatsku već dulje vrijeme šalje pozitivne signale. Uvjereni smo da će od ulaska na to tržište koristi imati i hrvatsko gospodarstvo i hrvatski građani", komentirao je Brodnjak. No prisjetimo se zašto bi NLB mogao imati poteškoće u Hrvatskoj – pravi primjer bankovnog spora između Slovenije i Hrvatske nakon propasti jugoslavenske Ljubljanske banke navodi profesor s Ekonomskog fakulteta u Ljubljani Bogomir Kovač. Slovenija je nakon osamostaljenja htjela prekinuti sve veze s prošlošću i Jugoslavijom, nedavno je pojasnio. "Primjer Nove Ljubljanske banke dobro dočarava slovensku političku, nacionalnu, ekonomsku i poslovnu ideologiju. Stara Ljubljanska banka mogla je dobro poslovati i u novim okolnostima, ali je Slovenija ustavnim zakonom uspostavila novi ekonomski subjekt – Novu Ljubljansku banku. Sa starom nije htjela imati nikakve veze. Kasnije je došlo i do velikog međunarodnog spora koji je dospio do međunarodnih sudova i danas još nije posve riješen", navodi Kovač.
Pogledajmo povijest bankovnih konsolidacija u regiji.
Ulazak inozemnih bankarskih grupa privatizacijom
Bankarski sektor u regiji zapadnog Balkana prošao je kroz nekoliko razdoblja razvoja i konsolidacije. Početkom procesa vjerojatno možemo smatrati početak privatizacije u pojedinim državama. Tek se u tom trenutku inozemnim bankama u većoj mjeri otvorio prostor za ulazak u regiju. To je predstavljalo značajan potencijal jer je BDP po glavi stanovnika znatno zaostajao za zapadnoeuropskim državama, pa bi se postupno približavanje tom standardu odrazilo i na brzi rast bankarskog sektora. Uvidom u statistiku, postoji jasna veza između razine bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika i količine bankovnih sredstava po stanovniku, što je dakako trend pogonjen gospodarskim razvojem.
Nekoliko se većih bankarskih grupa, koje su ušle na tržišta Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije te država Istočne Europe uopće, na prijelomu tisućljeća uzdalo upravo u taj potencijal rasta regije. Države su bankarski sustav prepustile inozemnim bankarskim grupama u različitim razdobljima, što je bilo povezano s čišćenjem bilanci loših kredita nakon osamostaljenja i tranzicije.
Hrvatska je u regiji bila najotvorenija inozemnom bankarskom kapitalu, a slijedile su je Bosna i Hercegovina (BiH) i Makedonija, te joj se kasnije pridružila Srbija, dok su najdulje na stvarnu inozemnu konsolidaciju banaka čekali u Sloveniji.
Najaktivnije su u akvizicijskim aktivnostima sudjelovale prije svega bankarske grupe susjednih država. Na sjeveru regije prednjačile su Italija i Austrija, na jugu regije su se u preuzimanja upletale grčke banke, a povremeno su se, naravno, miješale i neke druge europske bankarske grupe, npr. iz Njemačke, Francuske i Belgije.
Sve više spajanja i preuizmanja banaka po Europi
Kako bismo bolje razumjeli konsolidaciju bankarskog sustava u regiji, treba pogledati u povijest. Do 2008. godine u regiji nije bilo jasnog predvodnika, ali je više bankarskih grupa, osim organskim rastom, preuzimanjima došlo do značajnih tržišnih udjela. Iako su mnoge inozemne bankarske grupe bile uspješne po pitanju broja država i veličine tržišnog udjela, u razdoblju do kraja 2008. godine ipak su najprodornije bile austrijski Hypo Alpe-Adria i Raiffeisen te talijanski UniCredit i Intesa, a među najuspješnijima je bio i slovenski NLB. Razmjerno raširenu prisutnost imali su i francuski Société Générale te austrijski Volksbank, iako su im tržišni udjeli bili manji – između četiri i sedam posto za francusku, odnosno između dva i četiri posto za austrijsku bankarsku grupu. Donekle specifičnu ulogu igrao je i njemački ProCredit, u čijem su vlasništvu primjerice International Finance Corporation (IFC) i njemačka razvojna banka KfW (Kreditanstalt für Wiederaufbau), a u prošlosti je to bio i njemački Commerzbank. Banka se primarno fokusira na mala i srednja poduzeća, slijedi načela društveno odgovornog bankarstva, a prisutna je u Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i na Kosovu. Druge inozemne banke su na tržištu imale mnogo ograničeniju prisutnost, odnosno male tržišne udjele. U tu skupinu možemo prije svega uvrstiti grčke banke i donedavno mađarski OTP (Országos Takarék Pénztár). U regiji se kao konsolidatora često spominje i belgijski KBC (Kredietbank CERA – Centrale Raiffeisenkas) koji je preko NLB-a, izuzev Srbije, posredno igrao ulogu akvizitera. Neuspješno preuzimanje NLB-a koje je KBC-u ograničilo preuzimanja i u Hrvatskoj i u kojem su imali značajan udio nakon slovenske države označilo je kraj belgijskih snova o prisutnosti u regiji.
Konsolidacija se nije događala samo na razini regije, već i šire. U današnju su se Intesu Sanpaolo 2007. godine udružili Banca Intesa i Sanpaolo IMI (Istituto Mobiliare Italiano). Tako i današnji regionalni UniCredit nije samo rezultat aktivnosti talijanske banke, već i prisutnosti austrijske Bank Austrije i, od 2002. godine, njena vlasnika, njemačkog HypoVereinsbanka. Njega je 2005. godine preuzeo UniCredit, što je značilo i preuzimanje Splitske banke, koju je 2006. godine kupio Société Générale. Novog je vlasnika 2007. godine dobila i Hypo Alpe-Adria, čiji je upravljački udio preuzela njemačka banka BayernLB (Bayerische Landesbank).
Valuacije financijskog sektora do financijske krize, pa i velik interes za kupovinu banaka u regiji odrazili su se i u vrednovanju preuzetih banaka. Do 2005. godine, akviziteri su za banke uglavnom plaćali jednom do dvaput više od ukupne vrijednosti kapitala, a između 2005. i 2007. godine ta su se vrednovanja popela između dva i četiri puta, pa čak i višestruko više.
Kriza prekinula rast, pa i konsolidaciju banaka
Akvizicijske aktivnosti uglavnom većih bankarskih grupa u regiji su se 2008. godine polako smirile. Financijska je kriza postupno utjecala na sve banke, ali su najveću ranjivost u početku pokazali BayernLB i KBC Groep, koji su bili izloženi američkim obveznicama u nekretninama. Obje su banke na sličan način zaključile poglavlje svoje prisutnosti u regiji. Hypo Alpe-Adria je krajem 2009. godine prodala BayernLP državi Austriji za jedan euro, a KBC je 2013. svoj udio u NLB-u Republici Sloveniji prodao za simboličnih 2,8 milijuna eura. Austrija se 2012. riješila i Volksbanka, a Slovenija je godinu kasnije nacionalizirala NLB, NKBM i Abanku kojoj je bila priključena Banka Celje.
Državne intervencije su u slijedećem razdoblju dovele do novog vala privatizacija i otvaranja vrata novim igračima. Ruski Sberbank preuzeo je Volksbank, regionalnu mrežu banaka Hypo Alpe-Adria, koja je postala današnja Addiko banka, kupili su Advent International i Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD), slovenski NKBM potom je s pomoću EBRD-a preuzeo Apollo Global Management te se okoristio i odlaskom Raiffeisena sa slovenskog tržišta.
Slično kao spomenuti Raiffeisen, i druge su bankarske grupe u regiji postupno počele preispitivati svoju strategiju prisutnosti u određenim državama. Najočitiji obrat učinio je Société Générale u Hrvatskoj (Splitska banka), Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji (Ohridska banka) i Sloveniji (SKB – Stanovanjsko-komunalna banka). Izuzev makedonske banke, koju je preuzeo Erste (Steiermärkische Sparkasse), sve ostale banke preuzela je mađarska bankarska grupa OTP. Iduće je 2017. iskoristila trend odlaska grčkih banaka i od Ethnikí Trápeza tis Elládosa preuzela Vojvođansku banku.
Osim OTP-a, u regiji se među aktivnijima pojavio i srpski holding MK Group u vlasništvu Miodraga Kostića, koji je osim bankarske industrije prisutan i u poljoprivredi te turizmu. Kostić je u razdoblju nakon 2014. godine također iskoristio odlazak grčkih banaka iz Srbije. Svoj je pohod na bankarski sektor započeo ponudom za kupnju dionica srpske AIK Banke, čije je udjele kasnije prodala grčka Trápeza Piraiós. Slijedila je akvizicija Jubanke od grčkog Alpha Banka, a prošle godine i Eurobank Direktne, koju je prodao Eurobank Ergasias.
Eurobank je spomenutu srpsku banku kupio tek 2021. godine te svoje srpske operacije priključio Direktnoj Banci, nastaloj konsolidacijom Credy banke slovenskog NKBM-a, srpskih dijelova grčke Trápeze Piraiós i Findomestic Banke francuskog BNP (Banque Nationale de Paris) Paribasa. MK Group iskoristio je i priliku za ulazak u slovensku Gorenjsku banku, odnosno njeno kasnije preuzimanje. Nakon izgubljene bitke za spomenutu slovensku banku, Apollo se usredotočio na preuzimanje i objedinjenje Abanke s NKBM-om te je jedinstvena banka ove godine završila u rukama mađarskog OTP-a. Između ostalih relativno svježih transakcija iskače preuzimanje srpske Komercijalne banke, koja je značajno povećala tržišni udio Nove Ljubljanske banke, te odlazak francuske banke Crédit Agricole, čije je srpske operacije preuzeo austrijski Raiffeisen.
Spomenutu konsolidaciju lani su dodatno pospješile sankcije protiv ruskog Sberbanka. Državni su regulatori zbog isključenja iz sustava SWIFT bili primorani banku prodati spomenutoj bankarskoj grupi. Slovenski dio pridružio se NLB grupi, srpski udio preuzela je AIK Banka MK Groupa, hrvatski Hrvatska poštanska banka (HPB), a Nova i ASA Banka međusobno su razdijelile ruske bankarske operacije u Bosni i Hercegovini.
Raznovrsna zbivanja, a posebno ograničen izbor preuzimatelja, odrazili su se i na vrednovanje banaka prodanih nakon financijske krize. Za razliku od zlatnih vremena, kad su se vrijednosti računale u višekratnicima kapitala, prosječno vrednovanje u poslijekriznom desetljeću bilo je otprilike pola knjigovodstvene vrijednosti. Brojni "prirodni akviziteri" regionalnih banaka posvetili su se čišćenju svojih bilanci nakon krize PIIGS (Portugala, Italije, Irske, Grčke i Španjolske). Dodatan razlog suzdržanosti kupaca bila je i kvaliteta kreditnih portfelja, što se poglavito odnosilo na slovenske banke i Hypo Alpe-Adriju. Zadnjih su se godina okolnosti poboljšale i portfelji počistili te se potencijal regije popravio, a regulacije i niske kamatne stope banke prisiljavaju na udruženje. Taj je trend vidljiv i na tržištu. Izuzmemo li prodaju mreže Sberbanka u 2022. godini, valuacije su se od 2019. počele poboljšavati te su u zadnje tri godine u prosjeku između 0,7 i 0,9 puta knjigovodstvene vrijednosti.
Koja je, dakle, najveća banka na Balkanu?
Spomenuta preuzimanja i odlasci određenih bankarskih grupa iz regije u određenoj su mjeri također izmiješali karte kad je riječ o tržišnim udjelima. Pritom se obično gleda na udjele sredstava kojim određena banka u bankarskom sustavu pojedine države upravlja. Alternativa bi mogla biti i udio kredita u odnosu na sve nebankarsko kreditiranje, no to je iz pogleda depozita manje značajno. Inozemne bankarske grupe u prošlosti su s pomoću dokapitalizacije mogle bolje iskoristiti depozitni potencijal, a često su dodavale i druge izvore financiranja dostupne unutar svojih grupacija.
Najočitiji je uspon OTP banke, ali ojačale su i neke druge bankarske grupe, poput Nove Ljubljanske banke i Erstea, a treba spomenuti i MK Group, osobito u okviru konsolidacije srpskoga bankarskog tržišta. Određene su pak banke otišle – jedne kao posljedica promjene strategije (Société Générale i grčke banke), dok su druge na to bile prisiljene zbog međunarodnih sankcija (Sberbank, odnosno bivši Volksbank). Udjeli su se u određenoj mjeri izmijenili i zbog velikih otpisa, prijenosa sredstava na loše banke, rasprodaju portfelja i nacionalizacije.
Budućnost
Trend konsolidacije nastavit će se jer određene bankarske grupe na određenim tržištima imaju još uvijek niske tržišne udjele koji sprječavaju optimalan opseg poslovanja. Na akvizicijskom tržištu bi se iz pogleda ponude mogle pojaviti i manje banke, a iz regije bi se mogao povući i neki od nestrateških, financijskih vlasnika banaka. U tom bi se kontekstu u određenom trenutku mogao pojaviti i interes za preuzimanje Addiko banke. Nakon povlačenja Adventa i EBRD-a, koji su banku kupili od Republike Austrije, spomenuti vlasnici izašli su iz investicije 2019. godine putem prve javne ponude dionica na Bečkoj burzi. Iako austrijska banka ima niske tržišne udjele, mogući akviziter bi na trenutačnoj valuaciji zabilježio i značajne pozitivne učinke badwilla.
Globalna financijska kriza i europska dužnička kriza bili su vrlo jasni prijelomni trenuci ponašanja inozemnih bankarskih grupa u Adria regiji te bi u trenutačnim razmjerima određene banke mogle preispitati svoj strateški položaj i prisustvo u regiji. Ionako postoji puno prostora i razloga za daljnje konsolidacije bankarskog sustava u regiji.
Konsolidacija bankarske industrije do kraja 2008. godine: pogled u prošlost
Hrvatska: Brza privatizacija najvećih banaka
U Hrvatskoj su u prvoj fazi do 2007. godine najaktivnije bile talijanske bankarske grupe UniCredit (Zagrebačka banka) i Intesa (Privredna banka Zagreb), a nešto manja preuzimanja obavili su BayernLB (Riječka banka) i HypoVereinsbank (Splitska banka). Nakon velikih gubitaka i državne intervencije, Riječka banka završila je u rukama austrijske grupe Erste, a UniCreditovo preuzimanje HypoVereinsbanka je zbog prevelikog tržišnog udjela značilo prisilnu prodaju Splitske banke, pa je na tržište došla francuska bankarska grupa Société Générale. Hrvatskim bankarskim tržištem tako su početkom financijske krize vladale četiri spomenute bankarske grupe – UniCredit, Intesa, Société Générale i Erste - koje su do svojih udjela na tržištu došle preuzimanjima, te Raiffeisen, koji je svoju prisutnost gradio organskim rastom. Među navedene igrače valja uvrstiti i Hypo Alpe-Adriju (današnji Addiko), koji je svoju prisutnost u Hrvatskoj osnažio preuzimanjem Slavonske banke, te OTP, koji je 2005. godine preuzeo Novu banku.
Bosna i Hercegovina: Tržište u početku zauzeto austrijskim bankama
Iz pogleda brzine prodora inozemnog kapitala u bankarski sektor, Hrvatsku je slijedila Bosna i Hercegovina, gdje su inozemne bankarske grupe do 2004. godine upravljale nad više od 80 posto svih bankovnih sredstava. Pritom je najaktivniji bio UniCredit, koji je udio na tržištu zadobio ponajviše ulaskom u Zagrebačku banku, vlasnicu Zagrebačke banke BH i Universal banke Sarajevo, a potom i kupnjom HypoVereinsbanka, koji je upravljao Central profit bankom i Novom Banjalučkom bankom. Bile su aktivne i druge talijanske i austrijske bankarske grupe. Raiffeisen je prvi 2000. preuzeo Market Banku, Intesa je kupila UPI banku te se natjecala za ABS Banku, koja je pak 2006. godine ušla u ruke Erstea. I slovenski NLB jačao je preuzimanjima Cemmercebanka, Tuzlanske banke, CBS Banke, Razvojne banke Jugoistočne Europe itd. S pomoću konsolidacije širila se i Hypo Alpe-Adria, konkretno preuzimanjem Auro-Banke i, kasnije, Kristal banke.
Sjeverna Makedonija: Dvije od triju najvećih banaka u rukama Slovenaca i Grka
Sjeverna Makedonija također je bila aktivna u otvaranju bankarskog tržišta strancima te je tamošnji udio inozemnih sredstava u bankama porastao s 11 posto na više od polovice. Pritom je prevladavao grčki kapital – Kreditnu banku preuzeo je Alpha Bank, Stopansku banku Ethnikí Trápeza tis Elládos, a većinski udio u Tutunskoj banci zadobila je Nova Ljubljanska banka. Do prve polovice 2008. godine, na tržište su akvizicijama ušle i druge inozemne banke – bugarska Centralna kooperativna banka preuzela je dvije manje makedonske banke, Erste je za ono vrijeme nešto većim preuzimanjem Insvetbank AD Skopja zadobio otprilike tropostotan udio u tržištu te je kasnije od Société Généralea preuzeo Ohridsku banku.
Srbija: Fragmentirano tržište bez jasnog predvodnika
Otvaranje srpskoga bankarskog tržišta strancima donekle je zaostajalo, što prije svega možemo pripisati međunarodnim sankcijama. Inozemne su banke ušle na tržište, ali se konsolidacija banaka ulaskom inozemnog kapitala počela događati tek nakon 2004. godine. Pritom su najaktivnije bile talijanske, austrijske i grčke banke. Tijekom 2005. godine Grci su postali vlasnici četiriju banaka, a po dvije su otišle u ruke Austrijanaca i Talijana. Među većim transakcijama bile su Delta Banka, koju je preuzela Intesa, Jubanka, u koju je ušao Alpha Bank, Novosadska banka, koju je kupio Erste, te Continental Bank, koji je kupila Nova Ljubljanska banka. Čak su i narednih godina inozemne banke konsolidirale tržište. NLB je primjerice portfelju dodao kosovski BRK i Kasabank, OTP je portfelju kasnije dodao Kulsku i Zepter banku, a do tržišnih su udjela preuzimanjima došle praktički sve veće grčke banke: Ethnikí Trápeza tis Elládos, Eurobank Ergasias, Trápeza Piraiós i Alpha Bank. U konsolidaciju se u manjoj mjeri uključio i BNP Paribas, koji je do srpske Findomestic banke došao nakon što su 2009. godine poslije stupnjevitog preuzimanja talijanskog Findomestica od Intese u svoj portfelj uključili i njenu srpsku podružnicu, osnovanu 2005. godine preuzimanjem srpske Nove banke. Dodamo li tome još Crédit Agricole, UniCredit i KBC, koji su ušli preuzimanjima, te npr. Raiffeisen, Société Générale i Hypo Alpe-Adriju, koje su se organski proširile, jasno je kako je tržište početkom financijske krize bilo vrlo nekonsolidirano i bez jasnog predvodnika.
Slovenija: Obrat u otvaranju tuđem kapitalu zaustavio privatizaciju banaka
Slovenija je od država u regiji banke najdulje zadržala u domaćem, državnom vlasništvu, pa inozemne banke dugo nisu uspjele zadobiti veći udio u tržištu. To je prije svega bila posljedica domaće uprave većih banaka poput NLB-a, NKBM-a, Abanke i Gorenjske banke. Slično kao i u drugim državama, vrata su se inozemnom akvizicijskom kapitalu otvorila nakon 2001. godine, kad je na tržište preuzimanjem SKB-a ušao Société Générale. Sanpaolo IMI (od 2006. Intesa) kupio je Banku Koper, a Raiffeisen Krekovu banku. Nešto više od trećinskog udjela u najvećoj Novoj Ljubljanskoj banci u to je vrijeme dobila belgijska grupa KBC, ali je u tom trenutku otvorenost prema prodaji banaka i državne imovine strancima zaustavljena. Međutim, dok su u drugim državama regije inozemne bankarske grupe vrlo brzo došle do značajnih tržišnih udjela, udio inozemnih banaka u Sloveniji početkom financijske krize iznosio je manje od trećine cijele bankovne aktive. Osim triju navedenih bankarskih grupa, na tržištu su bili i UniCredit te Hypo Alpe-Adria, koji su rasli organski.
Mali intervju: Iza kulisa spajanja banaka
"Od početka integracije 500 zaposlenih manje"
Što se dogodi kad se dvije banke ili kompanije spoje pod istim krovom? U travnju ove godine NLB će obilježiti obljetnicu ujedinjenja NLB Banke Beograd s Komercijalnom bankom u Srbiji. O zakulisju integracije razgovarali smo s predsjednikom uprave NLB Komercijalne banke Vlastimirom Vukovićem. "Sinergije se stvaraju praktički svaki dan", rekao nam je u razgovoru koji smo vodili na poslovnom forumu u Kopaoniku. Obljetnicu će obilježiti na poslu, kaže. Posljedica optimizacije i reorganizacije je i smanjenje broja zaposlenih.
Osobni arhiv
Kakvi su bili izazovi te integracije? Kakva je priča iza kulisa?
Prije svega smo se vrlo dobro organizirali. Integraciju smo izveli u godini COVID-a, kad su ekipe iz različitih banaka svakodnevno komunicirale na daljinu a da se nisu nikad vidjele. Fizički smo se vidjeli na našoj poslijeintegracijskoj zabavi, i to je tada bio iznimno dirljiv susret. Imali smo različite scenarije kako bismo na veliki dan integracije bili spremni najbolje moguće. Kad nešto nije funkcioniralo, tražili smo rješenja kako poboljšati procese. No da budem iskren, bili smo vrlo dobro organizirani. Imali smo više scenarija koje smo odigravali, tako da smo poteškoće pri integraciji bili sposobni relativno brzo riješiti. Kroz taj smo proces mnogo naučili i svi zajedno rasli smo kao ekipa. Veoma smo dobro zaposlene iz NLB Banke Beograd uključili u Komercijalnu banku. Da sažmem – iza kulisa bili su puno rada, predana ekipa i nenormalno puno energije.
Što se sve zapravo događalo iza kulisa? Vjerojatno nije sve išlo sasvim glatko?
Učinili smo i neke specifične stvari. Primjerice, četiri mjeseca prije integracije prenijeli smo prodajne ekipe u banku, tako da nije bilo dvojnosti u prodaji. Zaposlene u odjelu za mala, srednje velika i velika poduzeća i poljoprivredu već smo prije prenijeli u Komercijalnu banku. To se dogodilo u siječnju, najmirnijem mjesecu za prodaje, a ne u svibnju, kad su prodaje najintenzivnije. To je bila jedna od stvari koje smo proveli drukčije od drugih.
U regiji se događaju velika preuzimanja. Što biste savjetovali predsjedniku uprave banke koje je bila ili će biti preuzeta?
Prvo i osnovno, na početku treba definirati jasna pravila rada i područja odgovornosti. Ako imate takozvani single point responsibility, odnosno ako je netko odgovoran za određene operacije i ako ljudi uključeni u taj proces razumiju aktivnost u cijelom procesu integracije, ekipa može biti predana i znati što radi. Ako svi rade samo u jednom dijelu cijelog procesa, to je recept za neuspjeh. Predsjedniku bih savjetovao da najprije jasno razdijeli uloge u ekipi kako bi postojala otvorena i transparentna te pravovremena komunikacija. Ako toga nema i postoje strah i nesigurnost, glasine, improvizacije, onda jednostavno teško uspiješ integraciju izvesti na najbolji mogući način.
Već su prošle godine prilikom integracije najavljena otpuštanja. Za koliko se broj ljudi u tom vremenu smanjio?
Broj ljudi se od početka integracije smanjio za približno 500. Kao odgovorni poslodavac, prilikom integracije, ljudima smo vrlo jasno predlagali buduće planove i perspektivu rada u banci. Omogućili smo im i prekvalifikaciju te promjenu radnog mjesta. Za one koji su, usprkos svim mogućnostima koje smo im ponudili, karijeru još uvijek htjeli graditi izvan naše banke, osigurali smo posebne programe dobrovoljnog odlaska s konkurentnim otpremninama i cjelovitom potporom koja je sezala od stručnih savjeta do pomoći u procesu napuštanja banke. Od početka integracije do danas, racionalizacija je tekla isključivo dobrovoljno i na inicijativu zaposlenih.
