Unatoč energetskoj krizi, Pliva je kompanija koja i dalje dobro posluje. Još uvijek povećavaju broj zaposlenika, iako im oni ne dižu cijene. Pliva 90 posto proizvodnje plasira na svjetsko tržište, a s onih 10 posto koji ostaju u Hrvatskoj muku muči s naplatom koju su ponekad čekali i do 200 dana.
O tome i drugim temama razgovarali smo s predsjednikom uprave Plive Mihaelom Furjanom.
Dosta je pritisaka u ovom trenutku, spomenimo samo energetsku krizu. I dalje su poremećeni lanci opskrbe, tu je i pitanje prilično reguliranog tržišta. Kako Pliva pliva u ovim trenutcima?
S obzirom na cijelu ovu situaciju globalno i lokalno, možemo reći da vrlo solidno poslujemo.
Solidno poslovanje bez obzira na sve što se dogodilo?
To znači da i danas povećavamo broj zaposlenih. To znači da se vrlo dobro nosimo sa svim tim uvećanim troškovima, iako nemamo mogućnost dizanja cijena. Farmaceutska industrija ima regulirane cijene i puno nam je teže nego nekim drugima koji samo dignu cijene i pokušavaju prevaliti trošak na krajnjeg potrošača.
Ajdemo otvoriti problem po problem. Za početak, u Hrvatskoj već godinama pratimo veliki problem u plaćanju veledrogerijama. Tu prvenstveno mislim na problem države prema njima. Što to znači za vas?
Za nas iz godine u godinu znači sve manje. Ali razlog je u tome da Pliva danas izvozi 90 posto svoje proizvodnje, svojih usluga. To je bio jedini način da opstanemo i da ne ovismo toliko o HZZO-u i njihovim danima naplate. Međutim, mi poslujemo ovdje i naravno da je za ovaj dio domaće prodaje izuzetno teško podnijeti taj teret. Ranije ove godine, prosječni dani plaćanja su im bili blizu 200.
Je li održivo?
Srećom, danas je situacija nešto bolja, dani naplate u ljekarnama su nekih 100 dana. U bolnicama je i dalje loše, ali recimo da je prosjek negdje 130-140 dana za Plivu, što je naravno izvan zakonskih rokova, neprihvatljivo, i nadamo se da će u budućnosti biti bolje.
Kako vi, kad razmišljate o tom problemu, privatno, što mislite u čemu je glavni problem? U Americi se s druge strane događa jedna mala revolucija, imamo poduzetnike koji u potpunosti izbacuju posrednike, nazovimo ih tako, a lijekovi se nude po znatno nižim cijenama. Je li to problem i ovdje, je li Europa tržište koje bi bilo podatno za takvo nešto?
U Europi su dani plaćanja 30 do 60 dana. Ovo što imamo posljedica je dugogodišnje nebrige i na neki su način dobavljači i proizvođači sami krivi da je došlo do te situacije. Uvijek se popuštalo i čekalo naplatu. Tako da, dijelom smo mi sami proizvođači krivi što kreditiramo distributere, a distributeri što kreditiraju državu. Krivnja je zapravo dijelom i na nama.
Spomenuli smo situaciju u SAD-u, drugačija je od one u Europi. Što se Hrvatske tiče, neki će reći: 'I ovdje su lijekovi preskupi!' Hoću reći, cijene nisu održive zbog čitave ove regulacije. Što vi mislite?
Činjenice kažu kako je danas prosječna cijena generičkog lijeka, dakle prosječna mjesečna terapija, nešto više od 30 kuna. E sad, naši građani znaju, kad imaju 30 kuna u dućanu, što mogu kupiti za mjesečnu potrošnju. Možda kilu nečega. Tako da se ne slažem s tim. Pogledamo li ukupnu potrošnju, stvarna neto potrošnju na lijekove u Hrvatskoj iznosi nekih osam milijardi kuna, dok je potrošnja na energente vjerojatno 80 milijardi kuna i na hranu vjerojatno 120 milijardi kuna. Uzmete li u obzir raznu drugu potrošnju, onda potrošnja na lijekove i nije toliko značajna. Ako pitate stanovništvo što im je najbitnije, oni će vam prvo reći, uz obitelj, da je to zdravlje. Mi se ne slažemo s time da su lijekovi preskupi, dapače, zbog niskih razina lijekova moguće su u budućnosti značajne nestašice zbog pokidanih dobavnih lanaca i zbog cijele situacije. Zapravo će u zdravstvu biti sve teže osigurati dovoljno lijekova po pristupačnim cijenama.
Obično od veledrogerija čujemo kako postoji opasnost od eventualne nestašice lijekova, gotovo nikad od proizvođača. Koji vam lijekovi postaju neisplativi s obzirom na sve ovo što ste rekli?
Nije riječ samo o riziku neisplativosti, riječ je i o riziku da nećemo moći osigurati određene sirovine za proizvodnju, ako ih nećemo platiti više ili ako nećemo osigurati ugovorima da se one proizvode. Da bi se to osiguralo, moramo imati neku izvjesnost, moramo imati normalne dane plaćanja, moramo imati cijene koje su zadovoljavajuće da bi kompanije nešto radile.
To se u Hrvatskoj ne rješava desetljećima. Moje pitanje je još jednom, od kojih lijekova odustajete kao proizvođači?
Proizvođači najčešće odustaju od onih lijekova koji se sve manje i manje koriste i od onih lijekova koji su izuzetno jeftini. Situacija je vrlo jednostavna i to je ono gdje dolaze problemi.
Poimenice ne želite?
Ne smijemo to govoriti, o imenima i brendovima.
Često za pojedine kompanije jedan lijek bude taj lijek koji donosi većinu dobiti, po čemu kompanija bude poznata. Za Plivu je to bio, jer je istekla licenca, Sumamed®. Kako stojite po pitanju istraživanja i razvoja, postoji li nešto na pomolu, nešto što bi moglo Plivu opet staviti na svjetsku kartu na onaj način kako ju je stavio Sumamed®?
Razvijamo niz lijekova, konkretno taj lijek za šizofreniju, ali imamo u pipelineu u dolasku cijeli niz novih lijekova gdje će Teva pokazati svoje razvojne sposobnosti. Naravno, govorimo o nekom srednjoročnom i dugoročnom horizontu.
Što to znači?
Znači da bi taj konkretni lijek mogli lansirati na tržište SAD-a već iduće godine, ali očekujemo značajno poboljšanje u našem pipelineu u razdoblju od pet do deset godina kada govorimo o inovativnom lijeku.
Fokusirajmo sad priču na Hrvatsku. Otvorili smo intervju s time da vam s obzirom na okolnosti i nije tako loše. Čini se kako država ipak stvara jedan dodatni pritisak. Riječ je o kolokvijalno nazvanom porezu na ekstraprofit. I vas će zakačiti, zar ne?
Mi ćemo zapravo biti na rubu, bit će zahvaćene sve kompanije koje će ostvariti više od 20 posto rasta dobiti u odnosu na zadnje četiri godine. To je jako loš potez i loša najava za kompletno investicijsko okruženje u Hrvatskoj. Znači da se želi nešto učiniti preko noći, nešto novo što nema temelja u europskoj legislativi. Europa je išla s oporezivanjem ekstradobiti u energetskom sektoru, Hrvatska će biti jedina zemlja koja ide ovako široko, uz Mađarsku. Šteta je što nije prepoznato da je to udarac povjerenju investitora u Hrvatskoj i dugoročno smanjenje investicija jer kompanije će taj dio morati kompenzirati. To je suprotno od onoga što bi sada trebalo činiti, a to je, kada ulazimo u recesiju, zapravo bi trebalo omogućiti niže poreze i više hrabrosti i veće investiranje da bismo zadržali zaposlenosti i da bismo nastavili ovaj jedan dobar trend razvoja koje je hrvatsko gospodarstvo zadnje tri-četiri godine imalo. Imali smo značajne uspjehe u rastu izvoza i bojim se da će sada Hrvatska krenuti u jednom smjeru. Zadnji put je Hrvatska izašla iz recesije nakon sedam godina. Čini nam se da se ne prepoznaju svi rizici ovog lošeg poreza koji je i protuzakonit. Mislimo da je u suprotnosti s Ustavom i doći će do diskriminacije dijela poduzetnika.
Ako je nešto u suprotnosti sa zakonom, sa Ustavom obično krenu tužbe.
Da. Tužbe. Veliki broj kompanija koje će biti prisiljene plati taj, ako prođe u Saboru, taj prijedlog zakona, sigurno će ići na hrvatske i eventualno na europske sudove kako bi dokazali da je ovo nezakonito.
Hipotetska situacija na koju političari uglavnom ne žele odgovarati. Zanima me kako vi stojite po tom pitanju. U Saboru prođe zakon, poslovni rezultati Plive pokazuju da ulazite u tu skupinu. Hoće li Pliva biti među kompanijama koje tuže?
Ako bi to bio veći iznos, značajniji. Naravno, ako se radi o nekoliko milijuna kuna, ne, ali ako će se raditi o desetcima milijuna kuna, onda da – onda bismo i mi tužili.
Istakli ste sve probleme koji proizlaze iz poslovne sfere, ali tu je i ona etička koju ističu i premijer i ministar financija. Oni kažu, kada je bila kriza, onda nije bio problem primiti poticaje, sad je problem vratiti. Premijer to naziva pitanjem solidarnosti, ne harača.
Da, ovaj porez udara na najveće i neuspješnije kompanije i 90 posto njih nije niti koristilo jer su normalno radili. Osim turističkog sektora, niti jedna od ovih kompanija, koliko znam, koje bi potencijalno bile na udaru, nisu koristile poticaje vezane za mjere u COVID-u kad nije bilo moguće obavljati dio aktivnosti.
Gdje na horizontu vidite kraj ove, nazovimo ju krize koja obuhvaća sve ovo što smo spomenuli na početku. Dakle, ne samo pitanje poreza, nego energetike i svega drugoga.
Amerikanci imaju jedan termin soft landing, nadaju se da bi ta recesija kratko trajala. I mi se nadamo, prvo da će se situacija u Ukrajini poboljšati i krenuti prema miru. Nadamo se da će i ova globalna kriza vezano s energentima, odnosno ostalim sirovinama se smiriti, mi već vidimo da cijene određenih sirovina padaju. Cijena nafte pada. U listopadu smo imali nelogičnu situaciju, da je cijena plina na LNG brodovima bila negativna jer nisu imali gdje iskrcati taj plin. Očekujemo poboljšanje. Imat ćemo stagflaciju i ako ekonomska politika ne bude dobro odradila svoj posao i ako investitori ne budu dovoljno hrabri da investiraju i zapošljavaju Hrvatska bi mogla biti u situaciji produžene recesije. To ne želimo. Vjerujem da će se Amerika vrlo brzo izvući, EU također.
Ne vidite tu neku bitniju razliku? Analitičari kažu da SAD možda čak i izbjegne te ozbiljne posljedice recesije, ali Europa će najžešće nastradati.
Između Amerike i Europe su spojene posude i to je naprosto previše uvezano da bi bilo neovisno, da jedna ekonomija ne ovisi o drugoj. Previše smo bliski i povezani. Spominjao sam primjer Plive, nama je Amerika 23-24 posto prihoda, u Tevi je to 40 i nešto posto prihoda. Nama je bitno da i Amerika i Europa funkcioniraju kao zdrava i normalna gospodarstva. To je ključno.
Gospodine Furjan hvala Vam na razgovoru.
.webp){kind=icon}
