Svi pričaju o S&P 500, ali znate li kako stvarno funkcionira?

Recentno razdoblje više inflacije - od početka 2021. cijene su skočile više od 30 posto - mnoge je podsjetilo na činjenicu kako novac s vremenom gubi vrijednost: sa 100 tisuća eura prije nekoliko godina moglo se kupiti stan, danas jedva kupaonu. Preporuke o investiranju ušteđevine kako bi se sačuvala njena realna vrijednost sada nailaze bolji prijem nego prije desetak godina, a stabilan prinos od deset posto godišnje u duljem roku, koliko ostvaruje indeks S&P 500, zvuči vrlo privlačno.

Američki dionički indeks S&P 500 vjerojatno je najpoznatiji svjetski indeks financijskih tržišta. Iako puno "mlađi", poznatiji je vjerojatno čak i od legendarnog Dow Jonesa, a svoju reputaciju i popularnost duguje bilijunima dolara koji leže iza njega.

S&P je skraćenica za "Standard & Poor's", a indeks sastavlja i računa tvrtka pod imenom S&P Global. Ugrubo, indeks  reflektira prosječno kretanje cijena dionica 500-tinjak najvećih američkih kompanija (u ovom trenutku ih je 503). 

Povijest burzovnih indeksa kakve ih danas poznajemo počinje krajem 19. stoljeća kad su Charles Dow i Edward Jones stvorili inicijalni Dow Jones indeks u kojem se ispočetka nalazilo 12 kompanija. Naknadno se proširio na njih 30.

S&P 500 je došao puno kasnije: kompanija ga je lansirala tek 1957. godine, no radilo se o trijumfu tadašnje tehnologije. Izračunavao se svakih sat vremena, a ne jednom dnevno, i to u trenutku kad su računala kakva danas poznajemo bila u sferi znanstvene fantastike.

S&P ove godine redovno doseže nove rekorde | Michael Nagle/Bloomberg

 

Novost koju je donio S&P 500 je uzimanje u obzir veličine same kompanije. Dow Jones je cjenovno ponderirani indeks što znači da veći utjecaj na njegovo kretanje imaju dionice s višom cijenom, a manji one s nižom. 

Pri izračunu S&P-a vodi se računa o veličini kompanije. Ako dionica velike kompanije poraste jedan posto, a dionica male kompanije padne jedan posto onda je razumnije smatrati da se tržište kretalo prema gore jer se više investicija kretalo prema gore. Zbog toga je S&P pouzdaniji kad se radi o praćenju tržišta nego Dow Jones.

Kroz godine profesionalni menadžeri fondova plaćali su S&P-u sitnu naknadu kako bi mjerili vlastiti uspjeh u odnosu na opće tržište. No to nije donosilo nikakav profit. Početkom osamdesetih godina bio je blizu nuli.

Četiri događaja promijenila su financijsku povijest i popularizirala S&P 500 do sadašnjih razina. Burza Chicago Mercantile Exchange je 1982. počela nuditi terminske ugovore vezane uz indeks S&P 500.

Njihova primarna svrha bilo je tzv. hedžiranje za investitore kako bi se oni zaštitili od moguće recesije. Kupnjom terminskih ugovora i klađenjem na pad indeksa oni su plaćali sitnu proviziju u trenucima kad je indeks rastao da bi masno zaradili ako S&P 500 krahira.

Jednostavno ulaganje

Iste godine financijska kuća Vanguard počela je nuditi udjele u indeksnom fondu vezanom uz S&P 500. Na taj način postalo je jednostavno odjednom investirati u sve dionice koje se nalaze u indeksu.

Treći događaj zbio se 1993. godine kad je brokerska kuća State Street lansirala ETF (eng. exchange-traded fund) vezan uz S&P 500. Poput Vanguardovog fonda, ETF je bio jednostavan način za investirati u svaku kompaniju koja ulazi u izračun indeksa. Za razliku od fonda, ETF se može lako kupiti na burzi poput dionica što je dodatno pojednostavnilo ulaganje.

U svakom od tih slučajeva kompanije su plaćale proviziju kako bi mogle koristiti ime S&P 500, imale pristup indeksu, podacima i metodologiji. Provizija je ovisila o razini investicija u fond, ETF ili terminske ugovore. Primjerice, ako je netko u Vanguardov fond investirao 10 tisuća dolara svoje štednje, Vanguard je toj osobi naplatio godišnju naknadu od 20 dolara, a dio od tih 20 dolara išao je S&P-u.

S&P 500 pokazao se kao odlična alternativa skupim portfeljnim menadžerima | Michael Nagle/Bloomberg

 

Novi proizvodi nisu S&P 500 odmah pretvorili u zlatni rudnik. Radilo se o novotarijama i investitori su bili skeptični. Zarada S&P-a bila je skromna. Sredinom devedesetih u kompaniji je za izračun i održavanje S&P 500 i još dva indeksa bilo zaduženo 25 ljudi. Danas ih je 700.

Ključno razdoblje bilo je krajem 90-ih kad su snažno rasle dionice internetskih kompanija, popularni dot-com. Vrijednost mladih internetskih tvrtki, poput Yahooa, snažno je rasla i S&P ih je uključivao u indeks. Cijene dionica internetskih kompanija gurale su tako i sam indeks prema gore.

U razdoblju od oko dvije godine S&P 500 je ostvario viši rast nego 90 posto otvorenih fondova ili ETF-ova na tržištu. Drugim riječima, najbolji portfeljni menadžeri - kojima su Amerikanci godinama plaćali masne naknade da bi ovi za njih ulagali u dionice - ostvarivali su niže prinose nego oni koji su investirali u indeksne fondove ili ETF-ove vezane uz indekse.

 

Obična lista s 500 kompanija bila je jedan od najboljih portfelja na Wall Streetu, a investirati u nju bilo je jeftino. Naknade i provizije koje su se plaćale za S&P bile su minorne u odnosu na ono što su naplaćivali menadžeri s Wall Streeta. Sve više obitelji svoju je ušteđevinu prebacivalo iz specijaliziranih fondova u one vezane uz S&P 500. U osnovi, one su se kladile da će 500 najvećih američkih kompanija nastaviti rasti i zarađivati, što je zapravo prilično dobra i sigurna oklada.

Kreatori indeksa odlučili su u njega ubrojiti čak 500 kompanija jer one dobro predstavljaju cijelo tržište. Korporacije iz indeksa obično predstavljaju oko tri četvrtine cijelog američkog tržišta dionica. Čak i uz to što je udio tehnoloških i internetskih kompanija nastavio rasti, investitori u indeks bili su relativno dobro zaštićeni jer se u njemu nalaze i korporacije iz sektora poput energetike, zdravstva ili maloprodaje zbog čega su gubici bili blaži kad je konačno došlo do dot-com kraha.

Profitabilan biznis

Trend prebacivanja ušteđevine u proizvode vezane uz indeks nastavio se i desetljećima nakon toga i za kompaniju je indeksni biznis postao noj koji nosi zlatna jaja. U 2024. godini S&P Global je od indeksnog biznisa imao 1,6 milijardi dolara prihoda.

Većina toga dolazi od provizija za korištenje imena S&P kod fondova i drugih financijskih proizvoda iza kojih stoji ukupno 16,6 bilijuna dolara. Od tih 16,6 bilijuna, čak 13 bilijuna dolazi od originalnog ETF-a, Vanguardovog fonda i sličnih instrumenata.

Dominacija S&P-a takva je da je početkom prošlog desetljeća kompanija kupila kontrolni udio u Dow Jones indeksima.

S&P 500 bolje odražava stanje američke ekonomije nego neki drugi indeksi | Michael Nagle/Bloomberg

 

S današnjom tehnologijom i znanjem svatko bi mogao početi računati svoj indeks, pa zašto onda S&P gotovo da i nema konkurencije? Prema analitičarima koji prate dionicu S&P Globala, postoje tri glavna razloga.

S&P je brend kojem se vjeruje. Ime je poznato svima iz svijeta financija, a iza njega stoji sedam desetljeća dobrih prinosa - samo od 1982. godine prosječan godišnji prinos S&P-a je oko 12 posto. Uz to, poznati su kao nepotkupljivi odnosno po tome da dionice svojih klijenata neće kao protuuslugu uključivati u indeks. Bilo tko drugi može napraviti vlastitu listu američkih dionica, no zašto bi se Vanguard i drugi prebacivali na neki novi, bezimeni indeks?

 

Drugi razlog su ekonomije razmjera. Onaj tko bi želio krenuti s konkurentskim indeksom mora zaposliti analitičare za praćenje svih velikih kompanija. Radi se o popriličnoj investiciji. Tim koji održava S&P indekse za S&P Global kompaniju je relativno jeftin u odnosu na prihod koji ti indeksi donose. Čak niti s neprestanim rastom vrijednosti indeksa ti troškovi nisu bitnije rasli, a svaki konkurent bi se morao boriti s jeftinim S&P-em.

Nije da se S&P ne natječe baš ni s kime. Grupa London Stock Exchange ima Russell indekse, a MSCI također objavljuje popularne indekse. No i njihovi najpoznatiji proizvodi više su dodatak S&P-u, a ne njegovi izravni konkurenti. Iz perspektive klijenata S&P-a zapravo ne postoji alternativa.

Anonimni odbor

Ono što S&P izdvaja od ostalih je odbor koji ga sastavlja. Mnogi financijski stručnjaci iznenađeni su kad čuju da odbor uopće postoji. Općenito se očekuje da se samo radi o formuli: izračunate koje su kompanije najveće, bilo po cijeni ili po broju dionica, i objavite listu.

Metodologija odabira kompanija čije dionice ulaze u S&P 500 je javna i objavljena je na stranicama kompanije. No u S&P Globalu si ostavljaju malo prostora kako bi postigli i neke druge ciljeve. Primjerice, sprečavanje prečestih i prevelikih promjena sastava indeksa i održavanje njegove reprezentativnosti šireg tržišta.

Ranih devedesetih odbor nije želio dodati Microsoft u indeks dok god su suosnivači Bill Gates i Paul Allen u svojem vlasništvu držali više od 50 posto dionica. U nekim drugim slučajevima, kad se dvije kompanije spoje u jednu veću, prije nego ju dodaju u indeks odbor može pričekati neko vrijeme kako bi se vidjelo u kojem će smjeru krenuti poslovanje zajedničke kompanije i hoće li opstati.

Indeksu se danas zamjera da mu na vrijednost nesrazmjerno utječu tehnološki divovi | Yuki Iwamura/Bloomberg

 

Zbog toga se odbor ponekad nađe pod kritikama. Članovi odbora već su neko vrijeme anonimni kako bi se spriječilo da im šefovi kompanija šalju financijske izvještaje i literaturu kako bi lobirali za uključivanje njihove kompanije u indeks.

Najveća zamjerka posljednjih godina nije vezana uz pojedinu kompaniju nego uz to da S&P više ne predstavlja šire tržište. Samo sedam tehnoloških divova - Alpahbet, Amazon.com, Meta, Nvidia, Tesla, Microsoft i Apple - poraslo je toliko da predstavljaju više od 30 posto S&P 500 indeksa. Kretanje indeksa sve više i više odražava kretanje "Sedmorice veličanstvenih".

Brojni ekonomisti i financijski stručnjaci zbog toga su zabrinuti. Bilijuni dolara nalaze se u fondovima vezanim uz S&P 500 s uvjerenjem da se radi o dobro diverzficiranom portfelju, a ne da će im ušteđevina ovisiti o uspjehu novog modela iPhonea ili o upitnoj profitabilnosti modela umjetne inteligencije.

Umjetna inteligencija

No postoje altenative. Tvrtke poput Vanguarda nude mogućnost investiranja u druge indeksne fondove ili čak diverzificiranje u nekretnine.

David Blitzer, bivši šef odbora koji je sastavljao S&P, kaže za američki NPR kako je indeks i prije znao biti slično iskrivljen, u razdobljima poput dot-com buma, a on bez obzira na to i dalje predstavlja oko 80 posto američkog tržišta dionica. S&P i dalje ispunjava svoju misiju, a to je prikaz kretanja stanja na tržištu dionica.

Sviđalo se to kome ili ne, to je aktualno stanje američkog gospodarstva. Ekonomija Sjedinjenih Američkih Država se kladi na nekoliko velikih tehnoloških divova i investicije u male brzorastuće tvrtke koji se bave umjetnom inteligencijom, te nove podatkovne centre i AI kao tehnološku prekretnicu. Oni koji investiraju u financijske instrumente vezane uz S&P stoga se istovremeno i na neki način klade da će se "stara" isprobana inteligencija koja je sastavila indeks opet pokazati - inteligentnom. Ili barem profitabilnom.