Pravilo staro 175 godina na tržištu roba počinje se rušiti

Na tržištima roba neke se zakonitosti uzimaju gotovo zdravo za gotovo.

Zlato je više od 2.000 godina, od vremena lidijskog kralja Kreza pa sve do zlatnog standarda u 19. stoljeću, uglavnom vrijedilo oko 15 puta više od srebra. Trgovci pak snažne promjene u omjeru cijena bakra i nafte često smatraju pokazateljem velikih promjena u svjetskom gospodarstvu.

Slično vrijedi i za nikal i bakar. Nikal se uglavnom koristi u proizvodnji nehrđajućeg čelika za pribor za jelo i kućanske uređaje, dok je bakar ključan za električne instalacije u automobilima, podatkovnim centrima, tosterima i perilicama rublja. Otkako se sredinom 19. stoljeća nikal počeo masovno eksploatirati, njegova je cijena uvijek bila viša od cijene bakra. Čini se da je ta gotovo nepisana zakonitost sada pred slomom.

Ta promjena pokazuje koliko energetska tranzicija ovisi o nesigurnoj opskrbi bakrom. Cijene nikla pod pritiskom su jer su rudarske kompanije posljednjih godina, kada je potražnja porasla, uspjele otvoriti pristup golemim novim nalazištima. Slično su prethodnih desetljeća učinile sa željeznom rudom i aluminijem.

Nikal je skuplji od bakra još od 1850. godine | Bloomberg

S bakrom je situacija znatno složenija. Taj metal postaje nezamjenjiv kako svijet ubrzano prelazi na elektrifikaciju, no ponudu je mnogo teže povećati u skladu s rastom potražnje. Upravo je zato njegova cijena prošlog mjeseca dosegnula rekordnu razinu.

Otkako se 1987. počelo trgovati niklom na Londonskoj burzi metala (LME), njegova je cijena u prosjeku bila oko 2,85 puta viša od cijene bakra. Posljednjih tjedana taj je omjer pao na samo 1,17, što je najmanja zabilježena razlika u cijeni.

Na razini rudnika odnos se možda već i preokrenuo. Tipični proizvođač bakra danas za tonu metala može dobiti više nego indonezijski proizvođač nikla.

Da bismo razumjeli zašto se to događa, treba pogledati kako se ti metali zapravo proizvode. Najveći dio novoproizvedenog nikla u svijetu nije visokopročišćeni metal kojim se trguje na Londonskoj burzi metala, nego sirovo željezo s visokim udjelom nikla, poznato kao nickel pig iron (NPI), proizvod niže kvalitete koji dobro odgovara potrebama proizvođača čelika. Indonezijski rudari, koji dominiraju tim tržištem, trenutačno za nikal sadržan u NPI-ju dobivaju oko 14.500 dolara po toni.

Prema nekim pokazateljima, bakar je već skuplji od nikla | Bloomberg

Ni rudari bakra ne prodaju rafinirani metal, nego koncentrat bakra. Talionice im plaćaju cijenu s LME-a umanjenu za troškove prerade i druge prilagodbe. Koliko god neobično zvučalo, naknade za taljenje i rafiniranje u posljednje su vrijeme postale snažno negativne, ponajprije zato što talionice zarađuju izdvajanjem i prodajom metala u tragovima i drugih nusproizvoda iz koncentrata. To znači da proizvođači bakra za tonu mogu dobiti oko 15.112 dolara, odnosno oko 612 dolara više od proizvođača nikla.

Što stoji iza te promjene? Dio odgovora leži u geologiji i metalurgiji. Većina nikla i bakra tradicionalno se dobivala na područjima na kojima je drevna vulkanska aktivnost stvorila ležišta sulfidnih ruda s visokim koncentracijama baznih metala. Takvih lokacija na svijetu nema mnogo.

Međutim, napredak u tehnologiji prerade posljednjih desetljeća omogućio je eksploataciju golemih nalazišta takozvanih lateritnih ruda nikla u Indoneziji, gdje su milijuni godina visokih temperatura i obilnih oborina koncentrirali naslage bliže površini. Eksploatacija tih ruda uglavnom je jeftina, što je jedan od razloga zbog kojih su aluminij i željezna ruda, koji potječu iz geološki sličnih područja, već dugo među najjeftinijim industrijskim metalima.

Bakar nije doživio sličnu revoluciju. Kvaliteta rude pada već desetljećima, a čini se da rudarske kompanije danas radije kupuju tuđa nalazišta nego što otkrivaju nova. To pogoduje bankarima koji rade na spajanjima i preuzimanjima, ali ne donosi nove količine bakra na tržište.

Indonezija je postala dominantna sila u globalnoj proizvodnji nikla | Bloomberg

Trenutačni preokret u odnosu cijena svakako je neuobičajen. Negativne naknade za preradu bakra pokazuju koliko su talionice spremne platiti kako bi došle do koncentrata. Kineske talionice vrlo niske naknade za preradu nadoknađuju izdvajanjem zlata, srebra i drugih nusproizvoda. Rekordne cijene plemenitih metala vjerojatno ih dodatno potiču da rudarima nude iznimno povoljne uvjete.

Trenutačno bi upravo to moglo dodatno utjecati na odnos cijena dvaju metala. Sumporna kiselina još je jedan nusproizvod prerade bakra, a njezina je cijena snažno porasla nakon što je rat u Iranu ograničio opskrbu sumporom iz zemalja izvoznica nafte u Perzijskom zaljevu. Mnogi indonezijski proizvođači nikla troše goleme količine te kiseline za izdvajanje metala iz rude.

 

Zbog toga potražnja za sumporom u preradi nikla neizravno povećava profitne marže talionica bakra.

Na tržištima roba takve velike promjene često mogu ublažiti suprotna kretanja u potražnji. Potražnja za niklom u proteklom je desetljeću rasla znatno brže od potražnje za bakrom, najprije zahvaljujući proizvodnji nehrđajućeg čelika, a zatim i baterijama za električna vozila s visokim udjelom nikla. Nastavi li se taj trend, dodatne količine nikla koje su stigle na tržište mogle bi se apsorbirati, što bi ponovno poguralo cijene prema gore.

Naknade za preradu koncentrata bakra postale su snažno negativne | Bloomberg

Izgledi za potražnju za bakrom ipak su znatno bolji. Svijet ulazi u “doba električne energije”, kako ga naziva Međunarodna agencija za energiju (IEA), dok čista energija, klimatizacijski uređaji i podatkovni centri sve veći dio gospodarskih aktivnosti oslanjaju na proizvodnju električne energije, električne mreže i baterije. Bakar će od tog zaokreta imati koristi gotovo na svakom koraku.

Izgledi za nikal manje su jednoznačni. Primjerice, litij-ionske baterije s visokim udjelom nikla, koje su potaknule posljednji val rasta indonezijske proizvodnje, sve više zaostaju za najnaprednijim kineskim baterijama koje umjesto nikla koriste fosfat. Zbog toga bi neuobičajeni preokret cijena iz 2026. mogao potrajati.

Ne bi to bio prvi takav slučaj. U 19. stoljeću aluminij je bilo toliko teško proizvesti da je bio skuplji od zlata. Francuski car Napoleon III. gostima je posluživao hranu u aluminijskom posuđu kako bi pokazao svoje bogatstvo. Revolucija u rudarstvu i preradi poslije ga je pretvorila u toliko uobičajenu sirovinu da ga danas koristimo za limenke i foliju za hranu.

Nemojte isključiti mogućnost da će novo doba električne energije na sličan način promijeniti i sudbinu nikla.