Tržišni darvinizam: Zašto aktivni menadžeri izumiru, a ETF-ovi vladaju svijetom

Godina 2025. ostat će zapamćena kao još jedna u nizu u kojoj je pasivno ulaganje putem ETF-ova nadmašilo veliku većinu aktivnih menadžera. Tržišni rast, nošen na leđima svega nekoliko tehnoloških divova poznatih kao "Magnificent Seven", postavio je pred investitore, ali i profesionalce iz industrije, ključno pitanje: ima li aktivno biranje dionica (stock picking) više smisla?

U jeku rasprave u kojoj se aktivno upravljanje često naziva "prodavanjem magle", broker i investicijski savjetnik u OptimTraderu, Ivan Stojanović, nudi drugačiju perspektivu. Umjesto da se fokusira na binarnu podjelu aktivno protiv pasivnog, on naglašava da je ključ uspjeha u samospoznaji i kreiranju individualne strategije.

Pasivno vs. aktivno: Više od puke statistike

Statistika je neumoljiva i Stojanović je ne negira. Podaci koji pokazuju da između 85 i 95 posto profesionalnih ulagača u razdobljima od deset do petnaest godina ostvaruje slabije prinose od S&P 500 indeksa govore sami za sebe. Strategija "kupi, drži i dodaj" kroz pasivne ETF-ove pokazala se povijesno najprofitabilnijom za većinu. Međutim, Stojanović upozorava da se iza ovih brojki kriju nijanse.

"Ne treba zaboraviti da su indeksi imali svojih perioda od pet ili više godina stagnacije, čak i američko tržište", ističe Stojanović, podsjećajući da se Nasdaq od vrha iz 2007. oporavio tek 2015. godine, dok se domaći Crobex nije oporavio do danas. 

 

"Nema univerzalnog recepta za sve jer svaki ulagač ima neki svoj karakter i motivaciju koja ga pokreće. Strategiju treba prilagođavati tome", objašnjava on, sugerirajući da slijepo praćenje indeksa nije uvijek optimalno rješenje za svakoga, pogotovo ako tržište uđe u dugotrajnu lateralnu fazu.

Opasnost kratkog roka i psihologija ulagača

Jedan od temeljnih problema financijskog tržišta, prema Stojanoviću, jest opsjednutost kratkoročnim rezultatima. Investitori često donose pogrešne odluke vođeni emocijama, kupujući imovinu koja je već značajno narasla i prodajući onu koja je u padu. "Već je Graham pisao o tome u svom 'Inteligentnom investitoru' kao o jednom problemu, jer ljudi idu u ono što raste, a bježe iz onoga što pada", kaže Stojanović.

Kao ilustraciju navodi primjer Alphabeta (Google), koji je godinama zaostajao za S&P 500 indeksom, da bi mu se cijena u svega 12 mjeseci više nego udvostručila. Investitor fokusiran isključivo na Google godinama bi bilježio slabije prinose od tržišta, no strpljenje bi mu se na kraju isplatilo.

 

 

Stoga Stojanović savjetuje ulagačima da razluče dvije stvari: cijenu dionice i vrijednost kompanije. "Većinu ljudi zanima promjena cijene, ne zanima ih biznis. Dugoročni i strpljivi ulagači gledaju biznis. Kad kupite dionicu, trebate sagledati da ste kupili biznis i da participirate u njemu kroz dugi period", naglašava.

Svijet izvan 'Magnificent Seven'

Na pitanje što učiniti ako investitor ne želi biti izložen "bubble" tehnologiji niti preuzimati egzotične rizike, a ipak ne želi zaostajati za tržištem, Stojanović odgovara jednostavno: "Na financijskom tržištu ima svega za svakoga, samo treba znati što tražite". On odbacuje ideju da je ulaganje postalo binarno, odnosno svedeno na izbor između ekstremne koncentracije u nekoliko tehnoloških dionica i ulaganja u rizične small cap dionice.

Za one koji smatraju da je tehnološki sektor precijenjen, postoje brojne alternative. Stojanović izdvaja ETF pod nazivom "Global Dividend Aristocrats", koji i sam posjeduje u svom pasivnom portfelju.

"To je jedan lijep ETF u kojem se nalazi osamdesetak kompanija koje svake godine, već minimalno 25 godina u nizu, povećavaju dividendu. Jedne godine kad kompanija ne poveća dividendu, jednostavno izleti iz indeksa i uđe druga", objašnjava. Takvi proizvodi nude stabilnost i rastući prihod od dividendi, što može biti privlačno konzervativnijim ulagačima.

Uz to, postoje i drugi proizvodi, poput S&P Value ETF-ova, koji imaju manju izloženost tehnološkim kompanijama i nižu volatilnost.

Ključ uspjeha: Individualna strategija

U konačnici, poruka Ivana Stojanovića svodi se na jedno: najvažnija je individualizacija pristupa. Najveća pogreška koju mali ulagač može napraviti jest kupovati nešto na temelju tuđe preporuke, bez razumijevanja zašto to radi i uklapa li se ta investicija u njegovu strategiju.

"Svatko mora imati neku svoju investicijsku strategiju koja je prilagođena osobi, investicijskom horizontu, prinosima koje očekuje i, naravno, riziku", kaže Stojanović.

 

Tolerancija na rizik presudan je, ali često zanemaren faktor. "Netko ne može spavati kad mu portfelj padne pet posto, a nekome ne smeta ni minus od 30 posto. Sve je to stvar individualne strategije, ali bez toga jednostavno ne ide", zaključuje.

Dok se rasprave o nadmoći pasivnog ili aktivnog ulaganja nastavljaju, pravi odgovor za svakog investitora leži u poznavanju samog sebe i odabiru alata s tržišta koji najbolje odgovaraju njegovim ciljevima.