Strah kažnjava prebrzo - sektori koji se već danima crvene kriju priliku za prinos

Geopolitički šokovi na financijskim tržištima gotovo uvijek pokreću isti refleks. Investitori najprije prodaju ono što smatraju rizičnim, dok se kapital počinje prelijevati u sektore koji djeluju sigurnije. U prvim danima krize takve reakcije često dolaze brže nego što tržište uopće stigne procijeniti stvarne ekonomske posljedice događaja.

Prošlotjedna vijest o ratu u Iranu potaknula je upravo takav val reakcija. Strah od širenja sukoba, mogućeg zatvaranja Hormuškog tjesnaca i poremećaja u opskrbi energentima brzo je pogurao cijenu nafte prema gore, dok su istodobno pod pritiskom završile dionice kompanija koje ovise o globalnoj trgovini, transportu i gospodarskom rastu.

Ipak, povijest financijskih tržišta pokazuje da prvi val reakcija često zahvati cijele sektore bez jasne razlike između kompanija koje su doista izložene riziku i onih čiji se poslovni model zapravo nije promijenio. Upravo u tom raskoraku između percepcije i stvarnosti često se otvaraju najzanimljivije investicijske prilike.

Je li ova reakcija tržišta doista opravdana ili se zapravo otvara prilika za ulaganje dok mnogi investitori u panici prodaju?

Zašto zrakoplovna industrija gotovo uvijek prva pada

Jedan od sektora koji u ovakvim situacijama najčešće reagira padom jest zrakoplovna industrija. Na prvi pogled razlozi se čine vrlo jasnima. Gorivo spada među najveće troškove aviokompanija, pa svaki nagli skok cijene nafte brzo pokrene strah da će profitabilnost kompanija doći pod pritisak.

Trošak goriva u prosjeku čini i do 30 posto ukupnih operativnih troškova aviokompanija. Kada cijena nafte naglo poraste, tržište instinktivno pretpostavi da će se profitne marže smanjiti. Takav zaključak često zanemaruje nekoliko ključnih elemenata poslovanja u ovom sektoru.

Prvo, potražnja za putovanjima trenutačno je vrlo snažna. Globalni zračni promet u posljednje dvije godine snažno se oporavio nakon pandemije, a mnoge kompanije bilježe rekordnu popunjenost letova. Putovanja su postala jedan od najotpornijih segmenata potrošnje, čak i u razdobljima sporijeg gospodarskog rasta.

Drugo, velik broj aviokompanija koristi hedging strategije, odnosno unaprijed zaključane cijene goriva. To znači da kratkoročni skok cijene nafte često ne utječe odmah na njihove troškove jer su dio potrošnje goriva već osigurale po nižim cijenama.

Treće, zrakoplovna industrija relativno brzo prilagođava cijene. Kada troškovi goriva porastu, kompanije dio tog povećanja često prebace na cijene karata kroz dodatne naknade ili postupno poskupljenje letova. To se događa s određenim vremenskim odmakom, ali tržište u trenutku početnog šoka to često zanemari.

Takva mogućnost prilagodbe cijena djelomično proizlazi iz same strukture industrije. Zračni promet često se opisuje kao oligopol jer na većini tržišta dominira relativno mali broj velikih kompanija. Razlog leži u visokim barijerama ulaska: ogromnim kapitalnim troškovima nabave i održavanja flote, ograničenom broju slotova na velikim aerodromima, regulatornim ograničenjima i međunarodnim sporazumima, ali i činjenici da velike kompanije grade široke mreže letova kroz nekoliko glavnih čvorišta koja povezuju velik broj destinacija.

Zbog toga padovi dionica u ovom sektoru često više odražavaju trenutačno raspoloženje investitora nego stvarnu promjenu poslovnog modela. Čak i u slučaju daljnje geopolitičke eskalacije, posljedice za rezultate aviokompanija vjerojatno bi bile znatno blaže nego tijekom pandemije Covida, koja je predstavljala specifičan makroekonomski šok i praktično zaustavila globalna putovanja, snažno pogodivši prihode industrije.

Pomorski transport i paradoks geopolitičkih kriza

Sličan obrazac vidi se i u sektoru pomorskog transporta. Kada geopolitičke napetosti porastu, investitori često pretpostave da će globalna trgovina usporiti i da će transportne kompanije pretrpjeti gubitke, i zbog rasta cijene goriva i zbog zatvaranja pojedinih pomorskih ruta.

Međutim, logistika globalne trgovine često funkcionira po drukčijoj logici.

Ako određene rute postanu rizične ili zatvorene, brodovi moraju koristiti duže alternativne pravce. To automatski produljuje trajanje transporta i u praksi smanjuje raspoloživi broj brodova na tržištu. Kada se prijevoz uspori, isti broj brodova mora pokriti veće udaljenosti i duže rute, što često dovodi do rasta cijena prijevoza.

Dodatni faktor jest činjenica da pomorski transport čini okosnicu globalne trgovine. Alternativni oblici prijevoza, poput cestovnog ili zračnog, znatno su skuplji, a i sami osjećaju posljedice rasta cijena goriva i logističkih poremećaja. Zbog toga pomorski transport u praksi ima vrlo ograničene zamjene, što kompanijama u ovom sektoru daje veću fleksibilnost u prilagodbi cijena.

Investitori su taj obrazac već vidjeli tijekom krize u Crvenom moru. Kada su napadi na trgovačke brodove natjerali kompanije da izbjegavaju Sueski kanal i koriste rutu oko Afrike, putovanja su se produljila i do dva tjedna. Time se kapacitet globalne flote praktično smanjio, a cijene transporta naglo su porasle. Za brodarske kompanije to često znači veće prihode, a ne slabiju potražnju.

Bloomberg

Zbog toga reakcija tržišta u prvim danima krize često ne odražava stvarni ekonomski učinak. Strah od prekida trgovine često se pojavi prije nego što tržište shvati da promjene u logistici ponekad povećavaju vrijednost transportnih kapaciteta.

AI sektor pod pritiskom, ali dugoročna priča ostaje ista

Treći sektor koji se često nađe pod pritiskom tijekom geopolitičkih kriza jest tehnologija, osobito kompanije povezane s umjetnom inteligencijom. Kada neizvjesnost poraste, investitori često smanjuju izloženost sektorima s visokim valuacijama kako bi smanjili rizik portfelja.

No upravo se ovdje pojavljuje jedan od najvećih nesrazmjera između kratkoročnog raspoloženja tržišta i dugoročnih ekonomskih trendova.

Investicijski ciklus u umjetnoj inteligenciji trenutačno spada među najveće u modernoj tehnološkoj povijesti. Tehnološki divovi ulažu stotine milijardi dolara u podatkovne centre, čipove i infrastrukturu potrebnu za razvoj AI modela. Kompanije poput Nvidije, AMD-a i TSMC-a, kao i proizvođači memorijskih čipova, nalaze se u samom središtu tog investicijskog vala, dok potražnja za njihovim proizvodima dolazi iz projekata koji su planirani godinama unaprijed.

Zbog toga najveći rizik za kompanije usmjerene na umjetnu inteligenciju zapravo nije pitanje hoće li doći do kratkoročnih geopolitičkih eskalacija. Ključno je hoće li u idućim godinama uspjeti opravdati golema ulaganja u proizvodne kapacitete. Glavno pitanje glasi hoće li buduća potražnja biti dovoljno snažna da pokrije operativne troškove, ali i ogromne investicije u infrastrukturu i razvoj tehnologije.

Bloomberg

Izgradnja AI infrastrukture nije projekt koji se zaustavlja zbog kratkoročnih geopolitičkih događaja. Podatkovni centri, procesori i cloud infrastruktura čine temelj sljedeće generacije digitalne ekonomije, a kompanije diljem svijeta nastavljaju ulagati u taj sektor bez obzira na kratkoročne političke rizike.

Istodobno, sektor umjetne inteligencije nosi i dodatni sloj osjetljivosti. Visoke valuacije i česte rasprave o mogućem tehnološkom balonu znače da svaka negativna vijest ili rast neizvjesnosti može brzo pokrenuti prodajni pritisak. U takvom okruženju investitori često prvo smanjuju izloženost upravo sektorima koji su prethodno ostvarili najveći rast. Zbog toga padovi dionica u ovom sektoru tijekom geopolitičkih šokova često predstavljaju prije korekciju raspoloženja nego promjenu poslovnih izgleda kompanija.

Sektori koji dobivaju na važnosti u razdobljima krize

Dok pojedini sektori trpe pritisak zbog straha investitora, drugi dijelovi tržišta često dobivaju dodatni zamah.

Energetske kompanije najizravniji su primjer. Bliski istok i dalje predstavlja jednu od ključnih regija za globalnu opskrbu energentima. Svaka geopolitička napetost u tom području povećava premiju rizika u cijenama nafte i plina. Čak i sama mogućnost poremećaja u opskrbi često je dovoljna da pogura cijene energenata prema gore, što za proizvođače nafte i plina znači potencijalno veće prihode i snažniji novčani tok.

Obrambena industrija drugi je sektor koji tradicionalno dobiva na važnosti tijekom geopolitičkih kriza. Rast međunarodnih napetosti gotovo uvijek dovodi do povećanja vojnih proračuna širom svijeta, što izravno povećava potražnju za vojnom opremom i tehnologijom. Taj trend jasno se vidi od početka rata u Ukrajini, nakon čega su cijene dionica obrambenih kompanija snažno porasle.

Treći segment čine kompanije koje investitori promatraju kao stabilne u razdobljima neizvjesnosti, poput farmaceutskih tvrtki, komunalnih poduzeća i proizvođača osnovnih potrepština. Potražnja za njihovim proizvodima i uslugama ostaje relativno stabilna bez obzira na gospodarske cikluse ili političke događaje.

Kada strah stvori investicijsku priliku

Geopolitičke krize često stvaraju jasnu podjelu na tržištu. Jedan dio kapitala traži sigurnost u defanzivnim sektorima, dok drugi pokušava iskoristiti padove u sektorima u kojima je tržište možda reagiralo prebrzo.

Za investitore ključna je razlika između cijene i vrijednosti.

Bloomberg

Cijena dionice može pasti zbog straha, ali vrijednost kompanije mijenja se znatno sporije. Kada tržište reagira impulzivno, razlika između te dvije stvari ponekad postane najveća. Povijest tržišta ipak pokazuje da su upravo takvi trenuci često stvarali najbolje investicijske prilike.

Ratovi mogu izazvati volatilnost, ali rijetko mijenjaju dugoročne pokretače globalnog gospodarstva. Upravo u trenucima kada strah dominira tržištem često započinje proces u kojem se najveće prilike pojavljuju ondje gdje ih investitori najmanje očekuju.