Knjiga o krahu burze 1929. nas upozorava da se povijest ponavlja

Postoje dva načina kako čitati knjigu 1929 Andrewa Rossa Sorkina o slomu burze te godine. Možete napraviti kokice i promatrati bogate ljude kako se zapliću u lažima koje pričaju sebi i drugima. Ili možete čitati 1929 kako biste usporedili priče koje je tada Wall Street pričao sam sebi s današnjima - perverzno zabavan zadatak koji Sorkin suptilno prepušta nama. Oba pristupa imaju smisla. Nijedan ne zahtijeva prevelik napor.

Razlog je taj što Sorkin, jedan od najpoznatijih američkih financijskih novinara - s dvostrukom ulogom na CNBC-u i u New York Timesu - ne pokušava objasniti zašto je burzanska groznica rasla i slomila se. To je bio FOMO plus dug. Gotovo uvijek je FOMO plus dug. Ne nudi ni kontrapriču o tome kako se manija mogla izbjeći. ("Koliko god upozorenja bila izdana ili zakona doneseno," piše on, "ljudi će uvijek naći nove načine da povjeruju kako dobra vremena mogu trajati zauvijek.") On ne pokušava objasniti Veliku depresiju, niti je li krah bio njezin uzrok. Ali u sadašnjem trenutku, kada se toliko toga čini (i jest!) bez presedana, Sorkinovo najveće postignuće jest to što nam omogućuje da ponovno proživimo presedan - oživljavajući osjećaj tržišta 1929. godine, tjedan po tjedan, ponekad dan po dan, onako kako su ga tada doživljavali oni koji još nisu znali kakvo će mjesto zauzeti u povijesti.

Ironično, za knjigu nazvanu 1929, to znači učiniti da ta godina izgleda manje neuobičajena. Da, Dow Jones se gotovo udvostručio u godinu dana do vrhunca u rujnu 1929. (Naš S&P 500 od početka 2023. porastao je "samo" 73 posto.) Da, dionice su pale 11 posto ukupno krajem listopada 1929. kroz dramatično nestabilne dane: Crni četvrtak, Crni ponedjeljak, Crni utorak itd. Ipak, ukupni rezultat bio je da je Dow 1929. pao samo 17 posto. Nije bilo velikih bankrota banaka niti masovnih korporativnih stečajeva te godine. Čak je i broj samoubojstava blago pao. "Krah burze," piše Sorkin, "nije čak ni bio najvažnija vijest New York Timesa 1929. godine." To je bio let Richarda Byrda na Južni pol.

"Neumoljivo razvezivanje"

Dio nacionalne ravnodušnosti proizlazio je iz činjenice da je burza osam godina ranije, 1921., pala 33 psoto prije nego što je započeo dug bikovski trend. A početkom 1930. tržište se oporavilo za polovicu izgubljene vrijednosti iz 1929.

Onda je postalo loše. "Kolaps nije bio trenutak," objašnjava Sorkin. "Bio je to neumoljiv proces razvezivanja." Dow je do kraja 1930. bio niži za trećinu. U 1931. pao je za polovicu. Do 1932. bio je 80 posto ispod vrhunca iz 1929. Eksplozija bankrota banaka započela je krajem 1930., zajedno s masovnom nezaposlenošću, redovima za kruh, Depresijom. Ovakvo čitanje 1929. bez teleologije pomaže nam dovršiti Sorkinov prešutni projekt: povući paralele s današnjicom. Tržišne manije uvijek dolaze odnekud; one su "sjajni fundamenti euforično prenapuhani," riječima upravitelja fondova Jeremyja Granthama.

Tada i sada, izvor je bila tehnologija. Kako piše Robert Shiller u Irrational Exuberance, 1920-e su donijele zadivljujuće širenje elektrifikacije, usisavača, perilica rublja, zvučnih filmova (1923.), automobila (s 1,7 milijuna u SAD-u 1914. na 23,1 milijun 1929.) i radija (s tri postaje 1920. na 500 do 1923.). RCA je bila tadašnji Nvidia - s 1,50 dolara 1921. na 85,50 dolara 1928. Ljudi su se bogatili na takvim dionicama, privlačeći još više ljudi na tržište. Sve se tumačilo kao razlog za kupnju, uključujući i inauguraciju novog predsjednika 1929. Sorkin citira Bertieja Forbesa (osnivača Forbesa): "Nije li to pomalo smiješno? Sjećate se da su novine prije predsjedničkih nominacija tvrdile kako Wall Street ne želi Hoovera. A sada Wall Street slavi Hooverovu inauguraciju kao povod za divlju demonstraciju bikovske euforije!"

1929 svakako pokazuje dokaze masovne euforije: kuhinjsko osoblje koje u podrumu jedne vile u Washington Squareu prati telegrafske trake; posebni saloni i galerije gdje su žene "mogle pratiti oscilacije tržišta sigurno, daleko od grubosti muškaraca koji kupuju i prodaju."Ali knjiga je prvenstveno pogled s vrha, temeljen na istraživanjima arhiva Federalnih rezervi i osobnih papira vodećih bankara tog doba.

Ti eliti nisu bili glupi ni slijepi. Neki, poput Charlesa Merrilla iz Merrill Lyncha, savjetovali su klijentima da izađu još 1928. Čak i oni koji su ostali uglavnom su radili dvije stvari odjednom: priznavali da se tržište ne ponaša normalno i istovremeno zadržavali nervoznu želju da "zaplešu još jednu pjesmu prije nego što glazba prestane."

Dio toga bio je uobičajen. Današnji pokušaji private equityja da otvori mirovinske planove 401(k) svojim fondovima podsjećaju na riječi "Sunshine Charlieja" Mitchella, direktora National City Bank (danas Citigroupa), kad su se njegovi prodavači obveznica žalili da im je ponestalo kupaca: "Pogledajte dolje," rekao je, pokazujući na ulice Manhattana. "Tamo je šest milijuna ljudi s prihodima od tisuća milijuna dolara. Samo čekaju da im netko kaže što da rade sa svojom štednjom. Dobro ih pogledajte, pojedite dobar ručak i onda siđite dolje i recite im." 

Ali neki potezi 1929. nisu bili uobičajeni. Ljudi iz Sorkinove knjige, uglavnom WASP-ovska elita s Ivy League obrazovanjem, ispadali su umišljeni, ukočeni i moralno nepokolebljivi. Radili su stvari koje se danas ne bi mogle tolerirati - a znali su da su sumnjive i tada. Primjer: elita investitora i bankara formirala bi investicijske "bazene" kako bi umjetno napuhivala cijenu dionica međusobnim trgovanjem, prije nego što bi ih prodali masi. Ili primjer Thomasa Lamonta iz J.P. Morgana: banka je izvela na burzu "klimavo carstvo obveznica i povlaštenih dionica" pod nazivom Alleghany (tvrtka koja je preživjela sve do kada ju je 2022. kupio Warren Buffett).

"Za javnost," piše Sorkin, "dionice Alleghanyja bile su 35 dolara, što se lako prodavalo u rastućem tržištu. Partneri Morgana, međutim, mogli su ih kupiti po tajnoj cijeni od 20 dolara. A Lamont je zatim tu priliku iskoristio za širenje dobre volje, nudeći popust i ‘prijateljima tvrtke’ - umirovljenim herojima poput Calvina Coolidgea i Charlesa Lindbergha."

Takva igra "glava ja dobijem, pismo ti izgubiš" bila je još besramnija od današnjih SPAC-ova. A to nisu radili nikakvi Chamathi Palihapitiyai, nego tadašnji Jamie Dimoni.

Bloomberg

 

"Gotovo božanska pronicljivost"

Sorkin pojačava napetost kako se približava listopadski krah 1929. Sličnosti s današnjicom - rekordni vrhovi i upozorenja na "melt-up" - postaju jasnije. Tijekom 1929., Fed, tada star samo 16 godina, podigao je diskontnu stopu na 6 posto (s 3,5 posto početkom 1928.) i javno obeshrabrivao banke da kreditiraju "spekulante." (Mitchellov odgovor: neka National City masovno širi margin kredite.) O Hooveru Sorkin piše: "Kad je ušao u Bijelu kuću, znao je da se gospodarstvo predugo pregrijava i pokušao je to reći Wall Streetu, Kongresu i naciji. No, bez ikakvog uspjeha, odustao je i posvetio se drugim pitanjima." Na Crni četvrtak velike banke i drugi uložili su 250 milijuna dolara u kupnju 37 najugroženijih dionica. "Bez većeg učinka."

"Je li se krah mogao izbjeći?" pita Sorkin. "Kratki odgovor je da. Bilo je puno prilika da se zaustavi spekulacija prije nego što izmakne kontroli. Dugi odgovor je da bi za to bila potrebna gotovo božanska pronicljivost - sposobnost da se gleda dalje od kratkoročnih poticaja za zaradu i usredotoči na dugoročne posljedice." Krah je došao jer su dionice bile nestabilne cijele godine. Strah od propuštanja prilike za kupnju preokrenuo se u strah od propuštanja prilike za prodaju.

 

Posljednja trećina 1929. seli radnju s Wall Streeta u sudnice i Washington. Ovdje su razlike s današnjicom najoštrije. Državna intervencija bila je slaba, prvo zbog Hooverove politike, a zatim zbog političkog nadmetanja s Rooseveltom. Razlog nije bio nedostatak sredstava - SAD je 1930. imao proračunski suficit. Sorkin također povlači paralele s našim vremenom. Zakon o carinama Smoot-Hawley donesen je 1930. Kao i nakon financijske krize 2008., nije bilo mnogo zadovoljavajućih osoba koje bi se moglo kazniti za krah koji je upropastio živote. Velik dio posljednjeg dijela 1929 fokusira se na Mitchellovo suđenje zbog fiktivne prodaje kako bi ostvario velike porezne olakšice. Prodaja je bila - njegovoj supruzi. Mitchell je oslobođen.

A kao i 2008., kongresna istraga otkrila je loše ponašanje. Pecorina komisija iz 1932. imala je malo moći za kažnjavanje, ali je dala politički zamah koji je doveo do osnivanja Komisije za vrijednosne papire (SEC) i drugih reformi u Rooseveltovom prvom mandatu.

Povijest napreduje i to ne smijemo zaboraviti. SEC postoji. Svi smo mi sada kejnzijanci, kako je rekao Milton Friedman. David Solomon ne daje LeBronu Jamesu dionice Figma Inc.-a po 43 posto nižoj cijeni od IPO-a. Ipak, glavne lekcije iz 1929. djeluju svježe: da se manija nije mogla lako obuzdati, korekcija nije mogla biti zaustavljena bez "božanske pronicljivosti," nitko nije bio stvarno kažnjen za ono što je bitno – i Wall Street je preživio da bi jednog dana opet krahirao.

I još nešto: volimo čitati knjige poput 1929, možda zato što je uvijek zabavno probosti samodopadnost Wall Streeta. A to, barem, nikada ne propadne.