Umro je Miroslav Ćiro Blažević

U Zagrebu je u 88. godini života, dva dana prije rođendana, nakon duge i teške bolesti, preminuo bivši hrvatski nogometni izbornik Miroslav Ćiro Blažević.

Blažević je preminuo nakon što se duže vrijeme borio sa zloćudnom bolešću, koja je, nažalost, metastazirala. Prvi put mu je karcinom prostate dijagnosticiran 2011. godine, no Blažević se othrvao opakoj bolesti.

Godinu dana nakon toga operiran je i zbog melanoma u početnoj fazi. U rujnu 2019. teška se bolest još jednom vratila, a Ćiro ovoga puta nažalost nije izašao kao pobjednik. Jedno od posljednjih javnih pojavljivanja Blažević je imao sredinom prosinca prošle godine, kada je u Zagrebu dobio nagradu Vladimir Beara za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije.

"Okupili ste se u velikom broju i ukazali ste mi veliku čast, ali ovo je moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je. Nema više. Adio Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga", rekao je tada Ćiro. Nakon što je dobio nagradu nije imao više snage za nikakve razgovore s medijima, razgovore koje je inače uvijek rado vodio i koje nikad nije odbijao.

Njegovo trenersko umijeće, a prije svega osobna karizma, osvajala je navijače i ljude gdje god radio.

Blažević je službeno rođen 10. veljače 1935. godine u Travniku, no nekoliko je puta objasnio kako se njegov otac Mato malo više zadržao u kafiću, pa ga je kod matičara upisao dan kasnije.

Nogometnu karijeru započeo je 1954. godine u travničkom Bratstvu. Potom je preselio u Dinamo, a 1955. otišao u Lokomotivu. Zatim se vratio u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo, gdje je igrao do 1958. godine, kad se vratio u Hrvatsku, ali ovoga puta u Rijeku, gdje je igrao sve do 1961. godine. Potom je godinu dana igrao za švicarski nogometni klub Sion u Valaisu, a prvo mjesto trenera dobio je u niželigašu FC Vevey iz Vauda.

Trener Svih Trenera je u dugogodišnjoj trenerskoj karijeri vodio 19 klubova u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija (švicarsku, hrvatsku, iransku, bosanskohercegovačku i kinesku olimpijsku). No trenersku karijeru obilježila su mu dva velika rezultata. S Dinamom je osvojio naslov prvaka Jugoslavije 1982. godine, a s hrvatskom reprezentacijom broncu na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj.

"Uvijek 82. Nikada nije bilo dileme. Dinamo 82. je na prvom mjestu, pa onda dugo ništa, pa moji Vatreni," kazao je Blažević u prosincu 2021. na premijeri Nikad ispričane priče, dokumentarnog filma o Miroslavu Ćiri Blaževiću autora Sabahudina Topalbećirevića.

Popularni je Ćiro na klupu Dinama zasjeo u prosincu 1980. godine. Blažević je momčad krenuo brusiti na australskoj turneji u siječnju i veljači 1981. godine, a debitirao je na Marakani s Crvenom zvezdom odigravši neriješeno bez pogodaka. Bio je to senzacionalan remi s tadašnjim prvakom Jugoslavije jer je Dinamo u proljeće 1981. godine krenuo s 14. mjesta. Na kraju je momčad podigao do petog mjesta.

No iduće sezone uslijedila je tzv. Dinamova eksplozija, a sve je kulminiralo nezaboravnim "plavim proljećem" 1982. godine, kad je Dinamo predvođen Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem i Stjepanom Deverićem protutnjao do naslova prvaka. Prvog nakon 24 godine čekanja. Godinu kasnije Plave je vodio i do pokala pobjednika Kupa, posljednjeg Dinamova trofeja u Jugoslaviji.

Blažević je u prvom mandatu u Dinamu ostao do 1983. godine, vratio se potom 1986. i ostao do 1988. Treći put je Modre vodio od 1992. do 1994., a posljednji put u sezoni 2002./2003., kada se oprostio naslovom prvaka.

Blažević je jedini trener koji je s Dinamom osvojio naslov prvaka i u Prvoj saveznoj ligi i u Hrvatskoj nogometnoj ligi, jedini je trener koji je osvojio Kup i u doba Jugoslavije i u samostalnoj Hrvatskoj. Maksimirsku je momčad vodio u čak četiri različita mandata u trima različitim desetljećima te je s njima osvojio tri naslova prvaka, dva Kupa i Superkup.

Svakako najveći uspjeh u karijeri ostvario je na klupi hrvatske reprezentacije koju je vodio do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. Vatrene je ukupno vodio rekordna 72 puta, no Zlatko Dalić je sa 70 utakmica na klupi Hrvatske tik iza njega.

Popularni Ćiro je na hrvatskoj klupi debitirao 23. ožujka 1994. pobjedom protiv Španjolske od dva gola prednosti u prijateljskoj utakmici u Valenciji. Uslijedile su sjajno odrađene kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. godine, u kojima je Hrvatska završila ispred Italije. Na Euru su Vatreni u premijeri pobijedili Tursku, potom porazili branitelje naslova Dance, izgubili od Portugalaca, da bi u četvrtfinalu ispali od kasnijih prvaka Nijemaca.

Vrhunac Ćirina puta na hrvatskoj klupi bila je francuska bronca. U svojem premijernom nastupu na Svjetskom prvenstvu, Vatreni su osvojili treće mjesto. U skupini su bili drugi uz Argentince, a potom dobili Rumunjsku, u četvrtfinalu deklasirali Njemačku, u polufinalu izgubili od Francuske, te protiv Nizozemske slavili u utakmici za treće mjesto.

"Francuska 1998. je bilo posebno natjecanje za mene. Pobijedili smo brojne teškoće i teške protivnike kako bismo došli do te medalje, taj je uspjeh mnogo značio za sve ljude u domovini", rekao je svojedobno Ćiro.

Od reprezentativne se klupe oprostio u jesen 2000. godine nakon lošeg otvaranja kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Južnoj Koreji. Reprezentaciju je 72 utakmice vodio do 33 pobjede, 24 remija i 15 poraza.

Na klupskom se planu okušao u brojnim klubovima, uključujući i Rijeku, Osijek, Varteks, Hajduk, Zagreb, Zadar, te u inozemstvu Nantes, PAOK, Grasshopper, Prištinu, Muru, Mes Kerman itd.

"Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja", napisao je Ćiro u jednoj od svojih posljednjih objava.

Blažević je više od 60 godina bio u braku sa suprugom Zdenkom s kojom je dobio troje djece, sina Miroslava ml. te kćeri Barbaru i Catherine.

Ćiro je jedini u povijesti tri puta dobio Državnu nagradu za sport Franjo Bučar – 1998. godišnju nagradu za pojedince, zatim 1998. godišnju nagradu za momčadi kao član reprezentacije, te 2007. nagradu za životno djelo. Skupština Hrvatskog nogometnog saveza na sjednici 22. prosinca 2021. dodijelila mu je titulu počasnog izbornika.