Nije vrijeme za odustajanje od praćenja tokova novca

Globalni pokušaj uklanjanja tajnosti oko tokova novca i vlasništva nad imovinom, u cilju borbe protiv financijskog kriminala, već više od desetljeća uzima zamah. Važnost zadatka dobila je na dodatnom značaju ove godine kada je invazija Vladimira Putina na Ukrajinu fokus stavila na jahte, nekretnine i porezna utočišta za bogatstvo sankcioniranih ruskih oligarha. Stoga je čudno vrijeme za guranje glave u pijesak.

To je zapravo ono što je Sud pravde Europske unije (EU) učinio prošlog mjeseca, poništivši direktivu protiv pranja novca iz 2018. koja je javnosti omogućila pristup registrima stvarnog vlasništva. Sud je presudio da je direktiva "neproporcionalno miješanje" u prava na privatnost i zaštitu osobnih podataka prema temeljnoj povelji EU-a. Države članice, koje su morale uspostaviti središnje registre koji bi prikazivali krajnje stvarne vlasnike tvrtki prema ranijem ukazu protiv pranja novca, kao odgovor na to su počele ograničavati pristup. ukazu protiv pranja novca, počele su ograničavati pristup kao odgovor.

Presuda je izazvala zaprepaštenje među borcima protiv korupcije, dok je ohrabrila protivnike veće transparentnosti. EU je bio pionir u zalaganju za bolje otkrivanje stvarnih vlasnika, posebno otkako su Panamski dokumenti 2016. razotkrili kako su bogati pojedinci koji su se skrivali iza mreža lažnih tvrtki mogli sudjelovati u prijevarama, utajama poreza i drugim nezakonitim aktivnostima. Svaka sugestija da se regija koleba u toj predanosti ima potencijal utjecati na zemlje izvan svojih granica.

"Švicarska, Australija, Kajmanski Otoci i Britanski Djevičanski Otoci imaju inicijative protiv pranja novca koje su u tijeku i pokazuju znakove sve jačeg otpora nakon presude EU-a", rekla je Maira Martini koja istražuje koruptivne tokove novca u Transparency Internationalu. Thom Townsend, izvršni direktor neprofitne organizacije Open Ownership koju financira britanska vlada, opisao je presudu kao "dar s neba" za protivnike veće korporativne transparentnosti.

Važno je napomenuti kako presuda Suda Europske unije ne vraća anonimnost stvarnim vlasnicima; jednostavno se ukida pravo opće javnosti na uvid u registre. Novinari, organizacije civilnog društva i drugi koji mogu dokazati legitiman interes i dalje mogu dobiti informacije. Zar ovo nije adekvatno? Ne baš.

Privatnost nauštrb javnog interesa

Trebale bi nas brinuti praktične posljedice. Uzmite u obzir da je pod prijašnjim režimom istražitelj sa sjedištem bilo gdje u svijetu mogao otići putem interneta u korporativni registar bilo koje zemlje EU-a i saznati stvarnog vlasnika tvrtke. Sada se ista osoba suočava s mogućnošću pregovaranja o pristupu s više od dvadesetak različitih sustava koji mogu imati vlastite posebnosti i tumačenja onoga što čini legitimni interes. U najmanju ruku, to će usporiti stvari.

Što je s argumentom privatnosti? Presuda Suda pravde proizašla je iz dva slučaja pokrenuta u Luksemburgu. Jedan tužitelj, nazvan WM, stvarni vlasnik tvrtke za nekretnine po imenu Yo, tvrdio je da bi javni pristup informacijama u registru njega i njegovu obitelj izložio opasnosti. To je isti argument koji su koristile obiteljske kompanije u SAD-u kako bi pobile planove za veće otkrivanje stvarnog vlasništva. Prema WM-u, njegov položaj je zahtijevao česta putovanja "u zemlje čiji je politički režim nestabilan i gdje postoji visoka razina kriminala, što stvara značajan rizik da bude otet, izložen nasilju ili čak ubijen".

Takve se stvari događaju, pa zabrinutost nije beznačajna. Ono što se ovdje ne uzima u obzir je da je osnivanje i vođenje tvrtke izbor. Društvo vlasniku društva s ograničenom odgovornošću daje značajne povlastice: među njima porezne povlastice i zaštitu od osobne tužbe za dugove tvrtke. Transparentnost vlasništva je quid pro quo. Ako ljudi žele izbjeći obveze javnog izvješćivanja, ne moraju koristiti korporativne strukture.

Postoji rasprava oko opsega podataka koji bi trebali biti javno dostupni, ali o identitetu vlasništva ne bi se trebalo pregovarati. Ograničiti transparentnost, dok nastavljate uživati ​​u blagodatima korporativnog vlasništva, izgleda kao da želite i ovce i novce. Još je zabrinjavajuća implikacija da će ograničenja donesena po nalogu poslovnih ljudi koji poštuju zakon iz legitimnih razloga sigurno biti korištena od kriminalaca za još gore svrhe. Mogućnost anonimnog premještanja novca i imovine kroz financijski sustav dosljedno potiče korupciju i organizirani kriminal, dok pruža legitimne koristi "za koje društvo u konačnici plaća", istaknuo je u raspravi Graham Barrow iz The Dark Money Filesa, podcasta usmjerenog na pranje novca nakon presude Suda pravde.

Koliko novca se opere?

Ono što se sada događa je ključno. Transparency International lobira kod zakonodavaca EU-a da uspostave jedinstveni sustav koji bi zatim registriranim korisnicima omogućio otvoren pristup korporativnim registrima. To bi uklonilo neke od prijepora izazvanih ovom presudom koja je, bez obzira na svoje stroge pravne vrijednosti, loša s moralnog i praktičnog stajališta.

Iznosi koji su u igri su nevjerojatni. Ured Ujedinjenih naroda za droge i kriminal procijenio je da su 2009. godine kriminalci oprali oko 1,6 bilijuna dolara, ili oko 2,7 posto globalnog bruto domaćeg proizvoda, od čega je manje od jedan posto zaplijenjeno i zamrznuto. S obzirom na korozivni učinak na zdravlje društava, nijedan zamah u kampanji protiv nezakonitih tokova novca ne može biti izgubljen. Europska komisija mora brzo reagirati.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar