Zbog čega je došlo do prosvjeda u Iranu?

Desetljećima jedna od najspominjanijih prijetnji svjetskoj sigurnosti, bar prema spominjanjima geopolitičkih analitičara,se suočava s dubokim problemima. Vlast teokratskog režima u Iranu, koji je desetljećima zadavao glavobolje SAD-u, EU, Izraelu, S.Arabiji, Turskoj i Azerbajdžanu, nikada nije izgledala ovako nestabilno.

Gubitak utjecaja u regiji, vojni porazi, skupi proxy ratovi, unutrašnje nestabilnosti...bez obzira na to hoće li prosvjedi uspjeti srušiti teokratski režim na čelu kojega je Ali Hamenei, jasno je da moć Irana slabi. Više ne može kontrolirati ni vlastite gradove (prema nepotvrđenim informacijama prosvjednici su zauzeli dva grada na zapadu zemlje), a kamoli regiju.

U korijenu svih problema Irana je ekonomija tj. ekonomski problemi. Prihodi od izvoza nafte su sve manji, proizvodnja hrane opada, zbog suše milijunski gradovi ostaju bez pitke vode, cijene rastu a nacionalna valuta brzo postaje bezvrijedna.

Tako se još jodnom dokazuje stara teorija da su ljudi spremni  tolerirati, pa čak i podržati, autokratske režime pod uvjetom da osiguravaju socijalnu  i institucionalnu stabilnost te ekonomski rast i nisku nezaposlenost. Onog trenutka kada se pojave problemi, najčešće ekonomske prirode, sustav se počinje urušavati i legitimnost režima se dovodi u pitanje.

U demokratskim društvima legitimitet proizlazi iz izbora, a gubitak povjerenja među građanima se kažnjava na izborima gubitkom vlasti. Autoritativni režimi po prirodi nemaju mehanizam izbora, loša vlast se ne može kažnjavati ni micati s vlasti ni na koji način nego nasiljem.

Tako je relativno ekonomsko stanje zapravo jedini stvarni izvor legitimiteta. Prosvjedi , nemiri i građanski neposluh počinju kada se ekonomska situacija drastično pogorša, što u očima stanovništva stvara gubitak legitimiteta vlasti. Naravno, postoje načini na koje se taj problem može djelomično ili potpuno staviti pod kontrolu, kao ideološka indoktrinacija stanovništva, opresija, kontrola medija i prijetnja nasiljem, ali oni zahtijevaju puno  resursa. Ekonomska kriza je uzrokovala i ove prosvjede u Iranu. Simbolično, prosvjedi su počeli na Velikom bazaru (tržnica) u Teheranu.

Brišu se nule da se održi iluzija vrijednosti valute

Snaga neke države se dobrim dijelom može pratiti prema snazi njene valute. A Iranski rial trenutačno praktički ne vrijedi ništa. Formalno je jedan američki dolar 42.000 iranskih riala, na crnom tržištu i preko 1.4 milijuna riala. Za usporedbu, u vrijeme revolucije 1979. kada je svrgnut šah Mohammad Reza Pahlavi i uspostavljena teokratska islamska republika pod vodstvom Ajatolaha Homeinija, tečaj je bio oko 70 iranskih riala za jedan dolar.

Situacija je sve gora. Stopa inflacije u prosincu na godišnjoj razini iznosila 42,2 posto, od čega su za 72 posto rasle cijene hrane.  Novi val obezvrjeđenja valute je prisilio vlasti da redominiraju iranski rial, što doslovno znači da su s novčanica izbrisali nule. Točnije, izbrisane su četiri nule.

Neizdrživ je to pritisak na kućne budžete Iranaca, zbog čega su prosvjedi širokog demografskog karaktera; od trgovaca, preko studenata do običnih radnika. Guverner Središnje banke Irana Mohammad-Reza Farzin je osjećao toliki pritisak da je već u prosincu dao ostavku. Naslijedio ga je novi-stari guverner Abdolnaser Hemmati, koji je u svibnju 2025. bio opozvao iranski parlamenta zbog loših ekonomskih rezultata.

Iranska nafta se prodaje u bescijenje 

Glavno obilježe gospodarstva Irana su nafta i plin. Ta dva energenta čine i preko 80 posto izvoza te minimalno trećinu prihoda državnog proračuna. Točne podatke je nemoguće dati jer Iran objavljuje "loše" podatke, namjerno ili zbog neznanja. Često se podaci za istu stvar između dvije institucije ne podudaraju, podilazi se političarima, netransparentni su a metodologije prikupljanja i obrade su loše.

Dodatno, zbog sankcija EU, SAD-a, UN-a, Australije, UK i Kanade se u izvozu primjenjuju "kreativne" metode prikrivanja podrijetla proizvoda. Iranska nafta se prekrcava s tankera na druge tankere da bi joj se sakrilo podrijetlo. Sve od prodaje, transporta, osiguranja i plaćanja je teže, sporije i skuplje zbog sankcija i izbjegavanja isti.

Bloomberg

 

Da stvari budu gore, cijene nafte i plina na svjetskim tržištima zadnjih godina padaju. Taj pad je još izraženiji za Iran, jer zbog sankcija i "polu-legalnosti" mora davati popust na svoju naftu. Do prije godinu-dvije je popust iznosio svega jedan dolar po barelu, ali se s vremenom penjao na sadašnju razinu od čak 10 dolara popusta po barelu.

Paradoksalno, SAD i EU sankcijama Iranu zapravo rade veliku uslugu Kini, koja je veliki kupac iranske nafte. Što više sankcija to je izvoz teži i popust mora biti veći. Veći popust znači da Kina kao veliki uvoznik plaća jeftinije energente.

Presušivanje zemlje

Nevoljama tu nije kraj. Šestogodišnja suša je desetkovala prinose pšenice, riže, kukuruza, ječma i drugih kultura. Mora se oslanjati na uvoz, a s obzirom na pad prihoda zbog manjih cijena nafte to je sve teže. Logični rezultat je rast cijena hrane te dodatni rast inflacije u već lošim monetarnim uvjetima.

Pati i energetika, jer nekoliko desetaka hidroelektrana radi ispod kapaciteta zbog nedovoljno vode u akumulacijskim jezerima. Vodovodna struktura cijelih regija je pred gašenjem, a stanje je toliko teško da i glavni grad, metropola s 15 milijuna ljudi u širem području, broji dane do potpunog prekida vodoopskrbe. Restrikcije su odavno uvedene.

Prema nezavisnim analitičarima problem nedostatka vode je samo djelomično uzrokovan sušom. Veliku ulogu su imale neracionalna potrošnja u poljoprivredi, loše upravljanje vodnim resursima i korupcija. Situacija je dovoljno kritična da je trenutačni predsjednik Irana Masoud Pezeshkian još u studenom prošle godine otvorio mogućnost evakuacije cijelog grada.

Ayatollah Ali Khamenei Fotografija: Majid Saeedi/Getty Images Europe

Svakim prosvjedima je vlast režima sve slabija

Iranu malo što zadnjih godina ide po planu. Nove sankcije, gubitak više saveznika u regiji, pad cijena nafte, neuspješan sukob s Izraelom, ekonomska kriza. Kao što je već puno puta viđeno u povijesti, države u takvim situacijama često pribjegavaju naizgled jednostavnom rješenju; monetarnoj ekspanziji tj. "printanju novaca". Očekivano, ili bi barem trebalo biti nakon jako duge povijesti istog obrasca uzoraka i posljedica, uslijedila je inflacija.

Saveznici, u što se ubrajaju primarno Kina i Rusija, su zauzeti svojim problemima i indiferentni na probleme Irana. Dapače, Kina dobivanjem popust ima naftu i plin ima direktnu korist od sve teže situacije. 

 

Društveni ugovor se polako raspada. Autoritativni režimi mogu biti stabilni dok ekonomski rast ali suočeni s dubokim gospodarskim problemima brzo gube legitimitet u očima stanovništva. Ovo nije prvi masovni prosvjed u Iranu nego čak četvrti u nešto više od desetljeća (2009., 2019., 2021., 2022.), i nema garancije da će uspjeti. Očuvanje vlasti postaje sve teže i skuplje, a u kritičnom trenutku može doći do svrgavanja režima.