Minimalna plaća: ideja koju su ekonomisti kritizirali, a politika prihvatila. Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Malo je pitanja u ekonomiji koja su toliko dugo i duboko proučavana kao minimalna plaća. Više od stoljeća propituje se njen utjecaj na siromaštvo, kompanije, nezaposlenost, ekonomski rast, konkurentnost domaće ekonomije, produktivnost i kvalitetu života. Neka istraživanja pokazuju i utjecaj na stopu samoubojstava, učestalost kriminala, izlaznost na izbore i alkoholizam.

Iako je tijekom 20. stoljeća institut minimalne plaće često osporavan od strane ekonomista, od prvih zakona o minimalnoj plaći koji su uvedeni krajem 19. i početkom 20. stoljeća do danas je postala uobičajena u svijetu, s tek nekoliko država koje je nisu uvele. Od početka ovog stoljeća praksa uvođenja minimalne plaće širila se svijetom, a njena relativna veličina je u većini država rasla.

Brojne razvijene države još nemaju univerzalnu minimalnu plaću. Finska, Švedska, Norveška, Danska i Island, države koje se popularno smatra socijalno osjetljivima i s visokom razinom zaštite radničkih prava, još uvijek nisu zakonski propisale nacionalnu minimalnu plaću. One se oslanjaju na pregovore između sindikata i udruga poslodavaca u kojima se utvrđuju minimalne plaće na razini industrija umjesto na nacionalnoj razini, što je zbog fleksibilnosti prihvatljivije poslodavcima, a sindikatima ostavlja ključnu ulogu u nacionalnom gospodarstvu i zaštiti radnika. Zapravo su upravo sindikati u tim državama jedni od najvećih protivnika nacionalne minimalne plaće. Austrija i Italija također nisu uvele nacionalnu minimalnu plaću, iz sličnih razloga.

Ali osim navedenih i još nekoliko primjera u svijetu, zakonski određena minimalna plaća u državi je jedna od najraširenijih socioekonomskih politika u svijetu. Njena globalna prihvaćenost nikada u povijesti nije bila veća, kao ni njezina relativne visine. Protivnici njenog uvođenja su definitivno izgubili povijesni "rat", što dokazuju podaci o širenju minimalne plaće od početka 21. stoljeća do danas.

Toliko je velik poraz da danas više nije pitanje hoće li se minimalna plaća uvesti nego kolika će ona biti. Tako je tradicionalna politika političke ljevice, iako su politiku preferirali i autoritativni režimi fašističke Italije te Francove diktature u Španjolskoj, do ovog stoljeća postala prihvatljiva i političkom desnom centru. 2015. je "pala" i posljednja velika ekonomija bez nacionalne minimalne plaće, Njemačka. Uvela ju je Angela Merkel (CDU, desni centar) kao ustupak SPD-u (lijevi centar) za ulazak u veliku koaliciju, tj. u zamjenu za političku stabilnost.

Rast popularnosti instituta minimalne plaće

Minimalna plaća je zakonski standard (uz već nabrojane iznimke) ne samo u Europi nego i u cijelome svijetu. Samo osam od 38 članica OECD-a nema nacionalnu minimalnu plaću: Finska, Švedska, Norveška, Danska, Island, Italija, Austrija i Švicarska. Početkom stoljeća 13 ih nije imalo.

Ne samo da se povećao broj država s minimalnom plaćom nego se u onima koje su je imale njena relativna veličina, mjereno iznosom minimalne plaće u odnosu na prosječnu plaću u pojedinoj državi, povećala. Podaci otkrivaju da su samo Australija, Irska, Luksemburg, Nizozemska i SAD imali relativni pad minimalne plaće. Ali u njima je odnos minimalne plaće u odnosu na prosječnu već bio visok, s iznimkom SAD-a.

Država s najvećom relativnom minimalnom plaćom (visinom minimalne plaće u odnosu na prosječnu plaću) je 2000. bila Francuska, s 50,16 posto. Najmanja je bila u Južnoj Koreji (23,81 posto), ali se većina država nalazila u rasponu od 30 do 40 posto.

Godine 2021. Kostarika je postala članica OECD-a s visokom razinom minimalne plaće od 70,17 posto u 2024. godini. Većina starih članica je povećavala iznos minimalne plaće u odnosu na prosječnu. Najveći rast su imali Južna Koreja, za 24,04 postotna boda, te Ujedinjeno Kraljevstvo, za 16,9 postotnih bodova. Time je UK postalo država s najvećim relativnim minimalcem ako se izuzmu novopridošlice u OECD Kolumbija i Kostarika.

Minimalna plaća u Hrvatskoj u odnosu na ostatak svijeta

Prosjek članica OECD-a koje su imale minimalnu plaću 2000. je iznosio 35 posto, do 2008. se popeo na 37 posto, a do 2024. na 44 posto. Slovenija je iz godine u godinu iznad prosjeka OECD-a, s iznosom minimalne plaće koji je iznosio 50,81 posto prosječne plaće u 2024. godini. To je jedna od najvećih razina u OECD-u, nakon Kostarike, Meksika, Novog Zelanda, Kolumbije i UK-a. Hrvatska je ispod prosjeka, ali s rastom od 37,74 posto 2010. do 41,99 posto 2024. 

U apsolutnim iznosima, minimalna plaća u Hrvatskoj je s 385 eura bruto u prvoj polovici 2010. narasla na 970 eura bruto 2025. godine. Kada se postotni rast od 152 posto stavi u odnos s kumulativnom inflacijom od siječnja 2010. do studenog 2025. koja je prema podacima Državnog zavoda za statistiku iznosila 48 posto, dobije se podatak da se realna minimalna plaća otprilike udvostručila u periodu 2010.-2025. godine.

Minimalna plaća u Sloveniji je u prvoj polovici 2010. iznosila 589 eura bruto a drugoj polovici 2025. 1278 eura bruto. U apsolutnom iznosu je to veći rast nego u Hrvatskoj, ali postotno nominalno 117 posto, značajno manje.  

Hrvatski minimalac se približio minimalcu u Sloveniji, ali je u međuvremenu minimalna plaća u Poljskoj i Litvi narasla na razine veće nego u Hrvatskoj, iako je 2010. bila manja za 73 eura bruto (Poljska) odnosno 153 eura bruto (Litva).

Srbija je u istom razdoblju povećala minimalnu plaću za 396 eura bruto (178 posto), a Sjeverna Makedonija je od 2013. povećala minimalac s 199 eura bruto na 584 eura (193 posto).

Zašto je minimalna plaća popularna?

Bitan razlog za uspjeh minimalne plaće kao politike je njena politička korisnost. Političari su skloni mobilizirati biračko tijelo obećanjima koje zahtijevaju značajna fiskalna izdvajanja iz državnog proračuna, kao što su veće mirovine, socijalna pomoć, pomoć nezaposlenima, porodiljne naknade, dječji doplatci, socijalne subvencije troškova komunalija itd. Sve te politike danas čine daleko najveći dio javnih troškova, a prostor za njihov daljnji rast je ograničen proračunskim deficitima i javnim dugom.

Uvođenje i povećavanje minimalne plaće birači jednako percipiraju kao socijalnu politiku države, a ne zahtijeva dodatne troškove državnog proračuna. Trošak snose privatne kompanije, kojima rastu troškovi za plaće zaposlenih. Za političare idealna situacija; dobiju političke bodove a nemaju odgovornosti jer ne treba tražiti nova novčana sredstva u proračunu.

Rastu popularnosti minimalca su doprinijeli i demografski trendovi zadnjih nekoliko desetljeća. Mogući negativni utjecaj uvođenja i rasta minimalne plaće na zaposlenost, tj. rast nezaposlenosti, jer puno manji u situaciji kada zbog desetljeća pada broja rođenih poslodavci teško dolaze do novih radnika i nezaposlenost nije značajna opasnost osim u razdobljima velikih kriza.

 

Dodatno, desetljeća premještanja proizvodnje niske dodane vrijednosti iz razvijenog svijeta u manje razvijeni svijet znači da je puno manji udio kompanija u radno intenzivnim djelatnostima kojima trošak plaća puno više znači od ostalih troškova. Zbog toga je i otpor kompanija takvim politikama manji. Skraćeno, efekt minimalne plaće puno je manji u državama s niskom nezaposlenošću, višedesetljetnim demografskim starenjem i outsourcingom jednostavne, radno intenzivne proizvodnje. Današnji uvjeti u razvijenom svijetu su bitno drugačiji nego u 20. stoljeću, a elastičnost potražnje za radom puno manja.

S obzirom na to da je minimalac postao globalno prihvaćena politika rasprava se prebacila s pitanja treba li imati nacionalnu određenu minimalnu plaću na to koliko ona treba biti. Jasno je da prevelika potencijalno dovodi do makroekonomskih problema koji dovode do rasta nezaposlenosti, ali ne postoji konsenzus oko toga koja razina je "prevelika". Odgovor zasigurno ovisi o ekonomskom ciklusu, regionalnim i nacionalnim uvjetima, strukturi gospodarstva, produktivnosti rada, demografskim trendovima i drugim faktorima.