Rast plaća u Hrvatskoj još uvijek rekordan. Je li to održivo?

Rast plaća u Hrvatskoj ne posustaje. Na mjesečnoj razini se čak intenzivira. Vijest da se snažni rast plaća u Hrvatskoj, započet u drugoj polovici 2022., nastavlja razlog je za slavlje i radnika i poduzetnika. Poduzetnici to mogu tumačiti kao signal snažnog ekonomskog stanja i rasta budućih prihoda, a radnicima je to signal da su uvjeti na tržištu rada takvi da mogu tražiti povišice.

Više je načina na koji se može utvrditi koliko plaće realno rastu. Dakako, najjednostavniji su podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS), koji pokazuju da je prosječna neto plaća u ožujku ove godine iznosila 1.448 eura, nominalno za 9,2 posto a realno za 5,8 posto više u odnosu na isti mjesec 2024.

Drugi način je nominalni rast troška plaće po satu rada. Eurostat prikuplja podatke na raciji cijelog EU-a, pa se tako Hrvatska može usporediti s ostalim članicama, a dodatno se podaci mogu podijeliti na rast plaća u poslovnom i neposlovnom, tj. javnom sektoru. Ukratko, Hrvatska je još uvijek pri vrhu EU-a po godišnjem nominalnom rastu troška plaće za sat rada, što je dokaz više nego solidnih ekonomskih kretanja u Hrvatskoj usprkos poteškoćama u državama koje su joj jedne od najvećih trgovinskih partnera: Njemačkoj, Austriji i Italiji.

Prosječni nominalni rast troška plaće za sat rada na godišnjoj razini je u EU-u za prvi kvartal ove godine iznosio 4,2 posto, a eurozone 3,4 posto. Te su prosjeke naniže gurale najveće ekonomije, Francuska i Njemačka, koje su imale rast manji od tri posto (Njemačka 2,8 posto, Francuska 1,9 posto).

Apsolutni rekorder EU-a je Rumunjska s nominalnim rastom troška plaća za sat rada od 16,1 posto. Druga je Hrvatska s rastom od 13,5 posto. U slučaju Hrvatske radi se o silaznom trendu jer je od drugog kvartala 2023. kontinuirano prva ili druga po rastu u EU-u, a vrhunac je dostigla u drugom kvartalu 2024. s rastom od 17,6 posto, ali se svejedno radi o fantastičnom rezultatu. Radi se o kalendarski prilagođenim podacima.

Manji rast u sektoru koji puni proračun nego u onome koji ih troši

Nominalni rast plaća za sat rada nije bio isti u svim sektorima. Glavna razlika odnosi se na poslovni, tj. privatni sektor i neposlovni, tj. javni sektor. Ta distinkcija važna je zbog odnosa s državnim proračunom.

Privatni sektor je neto uplatitelj u državni i regionalne te lokalne proračune. Državna blagajna se primarno puni PDV-om, a lokalne blagajne porezom na dohodak. Trošarine, porez na nekretnine (prije porez na kuće za odmor), porez na igre za sreću... Puno je izvora financiranja države, gradova i općina, a većim se dijelom radi o porezima koji se direktno ili indirektno plaćaju iz prihoda od plaće.

Zaposleni u javnom sektoru su neto primatelji iz proračuna. Naravno, i oni plaćaju PDV, porez na dohodak, trošarine itd., ali ih plaćaju iz sredstava koja su došla iz istog proračuna u koji uplaćuju poreze. Ilustrativno, kada zaposleni u javnom sektoru plati 250 eura poreza na dohodak, on je zapravo u proračun samo vratio dio novaca koji je iz njega dobio putem plaće.

S obzirom na to bitno je da javni sektor ne bude preplaćen u odnosu na privatni i da mu plaće ne rastu brže. U Hrvatskoj se događa obratno.

Godišnji nominalni rast troška plaće sata rada, kalendarski i sezonski prilagođeno, narastao je 15,2 posto u prvom kvartalu 2025. u javnom sektoru, a 12,5 posto u privatnome. Razlika od 2,7 postotnih bodova u rastu tijekom godine nije zanemariva jer se u protekloj godini nagomila i u državi nastane veliki disparitet između plaća u javnom i privatnom sektoru u korist javnog. Taj problem postoji i u Sloveniji, Poljskoj, Mađarskoj i Litvi. U većini EU-a rast nominalnog troška plaće sata, što je indikator rasta plaća, bio je veći u privatnom nego u javnom sektoru ili ako je javni sektor bio u prednosti, onda je ta razlika bila manja.

Od postpandemijskog oporavka u Hrvatskoj najviše koristi imao javni sektor

Jedna godina nije dovoljno dugo razdoblje da bi se utvrdilo da se to dugoročno već događa. Za to treba gledati nominalni rast troška plaće sata rada od 2020. do danas. Tada se otkriva činjenica da su plaće u javnom sektoru Hrvatske rasle daleko više nego u privatnom sektoru i da je Hrvatska najgora u EU-u i šire po tom pitanju.

Rast je od 2020. do prvog kvartala 2025. u privatnom sektoru Hrvatske iznosio 53,1 posto, a u javnom sektoru 69 posto. Razlika od 15,9 postotnih bodova velika je za tako kratko razdoblje.

Većina članica EU-a i neke okolne države odlučile su se za drugačiju politiku. Rast nominalnog troška plaća sata rada, što je indikator rasta plaća, bio je veći u privatnom nego u javnom sektoru.

Susjedna Slovenija imala je 8,8 postotnih bodova veći rast u privatnome nego u javnom sektoru, a Srbija čak 12,3 postotnih bodova u korist privatnoga. To su puno zdravije i dugoročno održivije strukture rasta nominalnog troška plaće sata rada nego u Hrvatskoj.

Neusklađenost rasta plaća i rasta produktivnosti?

Brojni ekonomski analitičari brinu se da je trenutačni val nominalnog rasta troška plaća neodrživ u dugom roku jer ne proizlazi iz rasta produktivnosti nego iz manjka ponude na tržištu rada.

To je možda malo prepesimistično. Primjerice, indeks obujma industrijske proizvodnje u travnju 2025. u odnosu na travanj 2023. bilježi rast industrijske proizvodnje od 6,5 posto, kalendarski prilagođeno, uz pad broja zaposlenih u industriji i samim time rast proizvodnosti rada, koja je u razdoblju od siječnja do travnja 2025. bila 6,9 posto veća nego u istom razdoblju 2024.

Glavni problem leži u tome što je rast plaća bio najveći u javnom sektoru, a on nije zabilježio nikakav mjerljiv rast produktivnosti u bilo kojem smislu i u bilo kojem dijelu.

No zbog rasta cijena porezni prihodi države zadnjih su godina snažno rasli, što je stvorilo prostora za velike povišice u javnom sektoru. Veliki rast plaća zabilježen je upravo prije prošlih parlamentarnih izbora.

Koliko će dugo privatni sektor moći održavati takav rast, od kojega najviše plodove ubire javni sektor, ostaje za vidjeti. Zasad je sigurno da zasluge za ekonomski oporavak Hrvatske nakon pandemije, što se ogleda u jednoj od najvećih stopa kumulativnog rasta BDP-a u EU-u, pripadaju privatnom sektoru, a najviše koristi od toga ima javni sektor. Takva dinamika nije dugoročno održiva.

Činjenica da je Hrvatska već duže vremena prva ili druga u EU-u po nominalnom rastu troška plaća po satu rada objašnjava i zašto je inflacija tvrdoglavo visoka te pada sporije nego u drugim državama. Visoki rast plaća potiče rast potrošnje, a to daje signal poduzetnicima da mogu nastaviti povećavati cijene bez gubitka prometa.