Isplati li se školovati? Ovo je dodatni dohodak od obrazovanja

Obrazovanje je stup svakog razvijenog modernog društva. Učinci nečijeg obrazovanja nisu samo osobno nego i općedruštveno pitanje jer veće znanje o svijetu, tehnologijama, dobrim praksama, financijama i ostalim područjima poboljšava ne samo život pojedinca nego i života njegove okoline.

Stoga se ne radi samo o načinu postizanja osobnog nego i društvenog napretka. Civilizacija je građena na širenju, akumulaciji i transferu znanja, a gubitak znanja je uvod u civilizacijski kolaps kao što je civilizacijski kolaps uvod u gubitak znanja.

Industrijska revolucija ne bi bila moguća bez širenja osnovnog obrazovanja. Moderna ekonomija nije moguća bez širenja visokog obrazovanja. Zbog toga je bitno poticati ljude da se sve više obrazuju, a jedan od načina za to je veća plaća onima koji su obrazovaniji.

Razvijenost države se dobrim dijelom može pretpostaviti samo na temelju podataka o obrazovnoj strukturi njenog stanovništva. Okvirno vrijedi pravilo da su države s obrazovanijim stanovništvom razvijenije, a najsiromašnije su one s neobrazovanim stanovništvom.

Ima nešto vrjednije od zlata...

Obrazovanje je najvrjedniji društveni kapital. Obrazovanije stanovništvo manje je sklono nasilju, korupciji i općenito kriminalu. U načelu se donose bolje odluke i na mikro (individualne) i makrorazini (državne). Sklonost ratovanju i sukobu sa susjedima je manja, a volja i mogućnosti za trgovinu veće u obrazovanijim državama.

Siromašne države ne mogu jednostavno kopirati institucije iz bogatih država i očekivati da će sve funkcionirati u najboljem redu. Formalne institucije: političke (parlament, stranke, ustavni sud…), pravne (sudovi, policija…), ekonomske (porezne vlasti, središnja banka, javne ustanove, regulatori…), zdravstvene i obrazovne, ovise o ljudima koji njima upravljaju, u njima rade i koriste ih. Kvalitetne institucije trebaju kvalitetne stanovnike da bi funkcionirale, a najefikasniji način podizanja "kvalitete" stanovništva veće je obrazovanje.

Najvrjedniji resurs na svijetu nisu nafta, plin, zlato, dijamanti, rijetki minerali, plodna zemlja, šume i slično nego ljudski kapital. Naravno, svakoj državi pomaže ako unutar svojih granica ima puno sirovina i energenata, ali nisu presudne.

Ljudski kapital presudan je. Postoji niz zemalja koje oskudijevaju prirodnim bogatstvima, ali su visoko razvijene zbog toga što obiluju ljudskim kapitalom. S druge strane, postoji jako puno zemalja koje obiluju naftom, plinom, zlatom i dijamantima, a siromašne su zbog manjka ljudskog kapitala.

Pod pojmom "ljudski kapital" misli se na zdravstveno stanje, iskustvo, znanje, obrazovanje, vještine, inovativnost i slično. U središtu ljudskog kapitala upravo je obrazovanje. Ono je temelj na kojem se grade društva, napreduju države i razvijaju gospodarstva. Bez obrazovanog stanovništva nema snažnog ljudskog kapitala, a bez njega nema ekonomskog razvoja, bez obzira na naftu, plin, zlato i dijamante.

Motiv obrazovanja

Obrazovanje i znanje su, ili bi bar trebalo biti, vrijednosti same po sebi. No ljudsko biće nije samo pogonjeno motivom širenja vlastite spoznaje nego je i homo economicus, tj. nastoji maksimizirati svoje blagostanje u skladu s mogućnostima, prilikama, informacijama i željama.

Zbog toga se u načelu djelatnosti koje zahtjevu veće obrazovanje više plaćaju i u njima se ostvaruje veći dohodak nego u djelatnostima koje zahtijevaju osnovno i srednje obrazovanje.

Ipak, kao što ćemo vidjeti na primjeru država Europe, kod obrazovanja kao u mnogočemu drugome djeluje zakon ponude i potražnje. Ako je u nekoj državi manjak visokokvalificiranih radnika, onda njihov relativni dohodak u odnosu na niskokvalificirane raste, a ako postoji manjak niskokvalificiranih radnika (zbog visoke opće razine obrazovanja), onda se relativna razlika u dohotku smanjuje.

Dohodak po razini obrazovanja

U Europi je najveći dohodak po svim stupnjevima obrazovanja u Švicarskoj, Luksemburgu, Norveškoj i Danskoj. Sam redoslijed država mijenja se između stupnjeva obrazovanja, ali u načelu ne previše. Jedno od najvećih odstupanja je Finska, koja je 7. u Europi (među promatranim zemljama) po visini medijalnog godišnjeg dohotka onih s najmanjom razinom obrazovanja (viša škola, osnovna i manje) a 10. po pitanju medijalnog godišnjeg dohotka onih s najvećom razinom obrazovanja (fakultet i više).

Među promatranim državama Europe je najmanji medijalni dohodak na svim razinama obrazovanja u Turskoj, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. I tu postoje određena nepodudaranja, jer je medijalni godišnji dohodak onih s fakultetom i više veći u Rumunjskoj i Bugarskoj nego u Slovačkoj i Mađarskoj.

Postotna razlika između medijalnog dohotka osoba s osnovnim obrazovanjem (više škola, osnovna i manje) i sekundarnim obrazovanjem (srednja škola) po državama prikazana na karti otkriva najveće razlike u Bugarskoj, Rumunjskoj, Srbiji, Slovačkoj i Hrvatskoj. Razlika u tim državama je između 41,41 i 87,38 posto.

Nekoliko je strukturnih, ekonomskih i institucionalnih faktora koji dovode do toga. Jedan od njih je tranzicija iz socijalističke u kapitalističku ekonomiju, koja je mnoge niskoobrazovane radnike zaobišla. Tijekom vremena je zbog velike nezaposlenosti na tržištu bila toliko velika konkurencija da je sekundarno srednjoškolsko obrazovanje postalo nužnost za ostvarivanje dovoljnog dohotka, tj. plaće. Velike socijalističke tvornice propadale su i ostavile najslabije obrazovane, mahom proizvodne radnike, bez posla, dok su srednje obrazovani mogli lakše pronalaziti poslove u administrativnim, trgovinskim i uslužnim zanimanjima.

Visok udio neformalne ekonomije također može biti razlog. U industrijama za koje je potrebna niskoobrazovana radna snaga lakše se zamrače prava zaposlenost i prave plaće. Primjer je građevinarstvo, u kojem i danas velik broj zaposlenih radi za minimalnu plaću uz neprijavljen dodatak.

U državama sa slabijom razinom obrazovanja velika je ponuda rada za niskoplaćena radna mjesta, što smanjuje pregovaračku moć radnika i rast plaća. Masovno iseljavanje onih sa srednjom razinom obrazovanja isto može doprinijeti rastu razlike.

Postotna razlika između medijalnog dohotka osoba s tercijarnim obrazovanjem (fakultet i više) i osoba sa sekundarnim obrazovanjem najveća je u Turskoj, Litvi, Rumunjskoj i Bugarskoj, između 48,14 posto i 61,91 posto. Zanimljiv je primjer Slovačke, u kojoj je razlika između primarne i sekundarne razine obrazovanja 48,17 posto, među najvećima u Europi, a između sekundarne i tercijarne razine obrazovanja 10,69 posto, među najmanjima u Europi.

Razlozi za razliku između sekundarnog i tercijarnog slični su kao kod primarnog i sekundarnog, ali s bitnim razlikama. U državama postoji relativni manjak visokoobrazovane radne snage, ne samo zbog toga što općenito manji dio stanovnika završava fakultete nego i zbog velikog iseljavanja.

Veliki generator razlike između sekundarne razine obrazovanja i tercijarne može biti javni sektor. Obrazovanje, zdravstvo i pravosuđe dio su javnog sektora, a u tim je djelatnostima razina obrazovanja nužno prosječno veća nego u privatnome. Posebno to vrijedi u državama s industrijama niske dodane vrijednosti, radno intenzivnima i u kojima je potrebna niska razina obrazovanja.

Obrazovanje se uvijek isplati

Premija na visoko obrazovanje relativno pada s rastom standarda, kada se uspoređuju države. Obrazovanje se dugoročno u prosjeku uvijek isplati na individualnoj razini, samo je pitanje koliko će trebati godina većih prihoda u odnosu na niže obrazovane.

Relativna premija na obrazovanje najveća je u manje razvijenim državama, ali samo u relativnom iznosu, izraženo postotkom. Zbog općenito veće razine plaća, apsolutna premija veća je u razvijenim državama.

Primjerice, relativna razlika između sekundarnog i tercijarnog obrazovanja u Austriji je 13,16 posto, puno manje nego u Hrvatskoj gdje iznosi 32,15 posto., ali je apsolutna razlika u Austriji veća zbog općenito više razine plaća tj. 4.341 eura u Austriji, a 4.140 eura u Hrvatskoj.

Obrazovanje se uvijek isplati, i na individualnoj i na društvenoj razini. Kompleksnije tehnologije, prakse, proizvodni procesi i politike zahtijevaju bolje obrazovanu radnu snagu. U dugom roku je razina plaća u ekonomiji određena rastom produktivnosti, a njega nema bez rasta razine obrazovanja, kompleksnijih tehnologija i industrija.