Europska avioindustrija leti u pogrešnom smjeru

Globalna avioindustrija se nalazi usred savršene oluje. Geopolitičke napetosti na Bliskom istoku lansirale su cijene goriva u nebo, dok istovremeno pritisak zakonodavaca i regulatora Europske unije (EU), predvođen zelenim politikama, potkopava konkurentnost brojnih avioprijevoznika.

U trenutku dok se sektor još oporavlja od pandemije, novi udari testiraju otpornost kompanija. Posebice onih manjih koje nemaju financijsku moć velikih igrača. O izazovima i strategijama preživljavanja usred tržišnih turbulencija u emisiji Playbook Bloomberg Adrije govorio je Stjepan Bedić, direktor hrvatskog avioprijevoznika ETF Airways.

Cijena goriva skočila 2,5 puta, dostupnost je veći problem od cijene

Sukob na Bliskom istoku izravno se prelio na najveću troškovnu stavku svakog avioprijevoznika - gorivo. Prema riječima Stjepana Bedića, cijena avionskog goriva je na nekim aerodromima porasla dva i pol puta, što je ogroman udar na poslovanje. Međutim, još veći problem od same cijene postaje dostupnost.

"Čak nije problem toliko niti cijena, nego hoće li uopće biti goriva na određenom aerodromu", upozorava Bedić, navodeći primjer aerodroma na sjeveru Italije koji su već najavili restriktivne mjere. U takvim uvjetima, klasični alati za upravljanje rizikom poput hedginga ili zaključavanja cijena postaju mač s dvije oštrice. Zaključati današnje, iznimno visoke cijene, nosi ogroman rizik. "Ako ovako visoke cijene ostanu, teško da će se itko odlučiti putovati zrakoplovom. Ići ćemo biciklima", ironično komentira Bedić, dodajući kako bi to bio "san Europske komisije".

Europska avioindustrija živi u "svijetu bajki"

Osim troška goriva, europske prijevoznike pritišće i sve veći regulatorni teret kroz CO₂ emisijske dozvole i druge "zelene" namete. Na pitanje leti li europska avioindustrija, pod takvim pritiskom, u dobrom smjeru, Bedić daje oštar i nedvosmislen odgovor:

"Ne leti u dobrom smjeru. Isto kao što bilo koja druga industrija u Europi ne leti u dobrom smjeru. Jednostavno smo zadnjih dvadeset godina u svijetu bajki, gdje mi recikliramo vrećice od čaja i takve stvari, ne shvaćajući što stvarno zagađuje. Recimo, zrakoplovstvo troši dva posto nafte ukupno, a to je takav tip prijevoza gdje je sigurnost jako bitna i jako kritična i ne može se baš eksperimentirati s različitim drugim vrstama pogonskih sredstava. Mi ne možemo u avion staviti teške baterije, ne možemo staviti elektromotore. I onda se na zrakoplovstvo, pošto je vidljivo, radi toliki pritisak da smo došli do motora koji troše manje, ali tri puta kraće mogu izdržati na krilu jer su toliko osjetljivi. To je kao da na autu s motorom od jedne litre hoćete voziti autobus od 200 putnika. Troši manje, ali nakon dva tjedna će ići na servis. Plaćamo CO₂ koji je otprilike pola troška goriva, a ja ne vidim da je tu ijedno drvo posađeno dodatno radi tih svih milijuna eura što smo platili. Imate, recimo, zakon da ne možete na jednom aerodromu ukrcati gorivo za tamo i nazad iz ekonomskih razloga, što smo nekad radili. A sad to ne smiješ, makar možda u Frankfurtu uopće nema goriva. Ljudi koji to pišu nisu u industriji i nisu svjesni učinka."

Bedić upozorava da takve restrikcije uništavaju konkurentnost europskih prijevoznika u odnosu na strane kompanije poput Turkish Airlinesa, Emiratesa ili Etihada, koji nemaju ista ograničenja i preuzimaju europske putnike. "Mi smo k'o ovce za šišanje", zaključuje.

 

Mali protiv velikih: Kako preživjeti na turbulentnom tržištu

Dok se veliki globalni igrači oslanjaju na snažan kapital i sofisticirane financijske instrumente, manje kompanije moraju biti inovativnije. ETF Airways, objašnjava Bedić, primjenjuje strategiju kojom izbjegava izravan udar troškova goriva. "Mi smo premali da se, ajmo reći, tučemo s velikim avioprijevoznicima, nego smo mi njima ponudili svoje kapacitete i letimo za njih kad oni imaju potrebe. Onda oni plaćaju gorivo, a ne mi", ističe.

Druga ključna strategija je diversifikacija. Dio poslovanja preusmjerili su u Argentinu, gdje su tržišni utjecaji sa sjeverne hemisfere manji. Zanimljivo, mnoge europske kompanije sada slijede sličan put, vraćaju zrakoplove leasing kućama i traže poslove u Južnoj Americi. To bi, ako se situacija smiri, moglo dovesti do paradoksa – manjka kapaciteta u Europi.

Geopolitika i nedostatak nacionalne strategije

Kao najveći strateški izazov u iduće dvije godine, Bedić izdvaja geopolitiku, ali i nedostatak koordiniranog odgovora na krizu na nacionalnoj razini. Dok kompanije panično otpuštaju radnike i vraćaju avione, izostaje strateško promišljanje.

"Volio bih da smo mi u Hrvatskoj na nekakvoj strateškoj razini, da napokon gledamo stvari kao na zajednički proces", kaže Bedić, pozivajući na osnivanje operativnog kriznog centra koji bi okupio sve dionike – od avioprijevoznika i zračnih luka do ministarstava. Cilj bi bio proaktivno upravljanje resursima i zaštita nacionalnih interesa. "Ne može se desiti da British Airways u Zagrebu ima goriva, a Croatia Airlines nema. Vjerujte mi, kad sletite u London, British Airways će imati goriva", slikovito pojašnjava.

Na kraju, sve ove krize tjeraju industriju na redefiniranje poslovnih modela. Preživjet će oni koji su agilni, diversificirani i sposobni prilagoditi se uvjetima koji se mijenjaju iz dana u dan. No bez promjene regulatornog okvira u Europi i bez jasne nacionalne strategije, borba za opstanak domaćih prijevoznika bit će sve teža.

 

-- Cijeli razgovor pogledajte u videu.