Kad žene zarađuju manje, BDP plaća cijenu

Žene provode dvostruko više vremena u neplaćenom radu kod kuće – ili 20 naspram 11 posto koliko za to izdvajaju muškarci. Te podatke Ujedinjenih naroda vjerojatno je svatko od nas čuo nekada, ili ako ne, zna da je otprilike tako. Surova stvarnost koju otkrivaju brojke postaje još surovija kada promjene ne nastupaju brzo. U manje razvijenim zemljama u našoj regiji možda i uopće. S druge strane, žene su često prisiljene birati manje zahtjevna radna mjesta ili se povući s tržišta rada.

Čak su i žene bez djece diskriminirane zbog pretpostavki o porodiljnom dopustu. Rodni jaz u plaćama druga je strana priče. U Sloveniji žene zarađuju pet posto manje po satu. U Hrvatskoj razlika iznosi od 14 do 15 posto, a najveća je u „najboljim godinama“ za karijeru (od 35 do 44 godine). Pritisak je emotivan, socijalno poražavajući. Na drugom mjestu gubici su za ekonomije. 

Profesorica poslovne ekonomije i javne politike na Wharton Schoolu u SAD-u Corinne Low objašnjava da kombiniranje punog radnog vremena, djece i kućanskih obaveza ostavlja mnoge žene iscrpljenima i izgorenima. Do sredine svojih 30-ih, žene koje su odrasle s očekivanjem da mogu „imati sve“ često se suočavaju sa surovom realnošću: dan ima ograničen broj sati. Lou kaže da se to jasno vidi u podacima o korištenju vremena koje američka vlada prikuplja od kućanstava: „Primjećuje se more sati posvećenih brizi o djeci i kućanskom radu, dok se istovremeno žene trude ulagati u svoje karijere.“ Kod muškaraca, utjecaj tih preklapanja u korištenju vremena izgleda više kao „mali mravinjak“, dodaje. 

Prema knjizi profesorice Low Having It All: What Data Tells Us About Women's Lives and Getting the Most Out of Yours, stege u kojima se žene nalaze ostaju dugo nakon što djeca izađu iz pelena. Kod prosječne Amerikanke, vrijeme potrošeno kod kuće doseže vrhunac – prije nego što to učine prihodi. To znači da si žene ne mogu priuštiti prebacivanje zadataka poput čišćenja ili pripreme hrane na druge kako bi oslobodile više sati za napredak u poslu. Njihove karijere mogu patiti: neke prelaze na manje zahtjevna i slabije plaćena radna mjesta ili se u potpunosti povlače s tržišta rada. Druge nastavljaju naporno raditi, ali su preskočene pri unapređenjima. Lou navodi istraživanje s podacima iz Švedske, koje je pokazalo da tvrtke ne daju jednako unapređenja ženama kao muškarcima – čak i ženama koje uopće nemaju djecu, kako bi izbjegle moguće prekide i troškove zbog potencijalnog porodiljnog dopusta. 

Bloomberg

Manje novca za isti posao 

I ne samo da obavljaju neplaćeni rad, statistika je nemilosrdna i kada je riječ o punom radnom vremenu. Žene, za isti posao, zarađuju manje od muškaraca. To je opći zaključak i za sve zemlje Adria regije. 

Jaz između zarade muškaraca i žena najmanji je u Sloveniji – pet posto, što znači da su žene u prosjeku zarađivale 95 posto prosječne bruto plaće po radnom satu muškaraca. 

U brojkama: u Sloveniji je lani prosječna bruto plaća obračunata po satu iznosila 12,98 eura na sat. Muškarci su zarađivali 13,28 eura, a žene 12,61 euro na sat, pokazuju podaci slovenskog statističkog zavoda za 2024. godinu.  

Ipak, goli prosjeci ne prikazuju cijelu sliku. Razlika u plaćama znatno se razlikuje po profesijama, a općenito je nešto veća kod isplativijih i bolje plaćenih profesija. 

Najveća razlika u plaćama između muškaraca i žena je u financijskim i osiguravateljskim djelatnostima te u zdravstvu i socijalnoj skrbi, gdje su plaće relativno visoke. 

Jedina tri sektora u kojima žene imaju više plaće od muškaraca (opskrba vodom, upravljanje otpadnim vodama i otpadom te zaštita okoliša; transport i skladištenje te građevinarstvo) nalaze se na donjem dijelu ljestvice prema visini plaća po djelatnostima. 

Razlikovanje među spolovima ide u dvama smjerovima – vertikalno, kada više pozicije obično zauzimaju muškarci, i horizontalno, jer se žene češće zapošljavaju u „feminiziranim“ djelatnostima i zauzimaju slabije plaćena radna mjesta. To je utvrdio Ured za makroekonomske analize i razvoj (UMAR) u ovogodišnjem izvješću o kvaliteti života u Sloveniji. 

Žene su često manje plaćene i onda kada obavljaju sličan posao – kada su zaposlene u istim poduzećima, na sličnim radnim mjestima, s istim ili sličnim obrazovanjem, dobi i profesijom kao muškarci. Razlozi za tu pojavu? Duboko ukorijenjeni društveni i kulturni obrasci, veći opseg brige i kućanskog rada, privremena odsutnost s tržišta rada zbog rađanja djece, radna atmosfera, netransparentnost plaća u organizacijama, različiti motivi, upornost i ambicije za razvoj karijere, modeli funkcioniranja tržišta rada, a i diskriminacija žena, navodi UMAR. 

Podaci pokazuju da razlike u plaćama među spolovima postoje već na početku karijernog puta, a ubrzo se još malo povećavaju, što se poklapa s periodom rađanja prvog djeteta, dok karijerni put muškaraca u tom razdoblju obično nije prekinut.  

„Razlika u plaćama među spolovima postoji već na samom početku ženskih karijera i povećava se i s napredovanjem prema gore na platnoj ljestvici – kod najviših plaća iznosi već 15 posto“, stoji u izvješću UMAR-a. 

Žene u Hrvatskoj zarađuju manje od muškaraca uprkos rastu plaća 

Žene u Hrvatskoj, prema analizi portala Moj posao, u prosjeku zarađuju 14 posto manje od muškaraca, jer je prosječna neto plaća muškaraca u protekloj godini iznosila 1498 eura, dok su žene u prosjeku zarađivale 1289 eura. Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća u prvom tromjesečju 2025. iznosila je 1396 eura za žene, a za muškarce 1437 eura. 

Iako postoji rast plaća žena, razlika u odnosu na muškarce i dalje je vidljiva. Eurostat je još 2019. zabilježio rodni jaz u bruto satnici od 11,5 posto u korist muškaraca, a noviji podaci portala Moja plaća potvrđuju da se razlika ne smanjuje – u drugom tromjesečju 2025. muškarci su prosječno zarađivali 1640 eura neto, a žene 1426 eura, što je oko 15 posto manje. 

Bloomberg

Analiza portala Moj posao otkriva da jaz postoji u svim dobnim skupinama: žene od 17 do 24 godine zarađuju 13 posto manje, kod onih od 25 do 34 godine razlika je 14 posto, a najveći jaz bilježi se u skupini od 35 do 44 godine, gdje muškarci zarađuju čak 21 posto više. U dobi od 45 do 54 godine razlika iznosi 19 posto, a tek nakon 55. godine jaz se nešto smanjuje, na 12 posto. 

U BiH na najplaćenijim pozicijama samo šest posto žena 

Jaz među plaćama u Bosni i Hercegovini iznosi 13,2 posto. Muškarci ondje u prosjeku zarađuju 1925 konvertibilnih maraka mjesečno, dok žene primaju 1701 konvertibilnu marku. Preračunato na godišnjoj razini, muškarci ostvaruju prihod od 23.100 konvertibilnih maraka, a žene 20.412 konvertibilnih maraka. Drugim riječima, žene godišnje u prosjeku zarađuju oko 2,7 tisuća konvertibilnih maraka manje. 

Samo šest posto žena zauzima najplaćenije rukovodeće pozicije, što dodatno smanjuje mogućnost ravnoteže u ukupnim prihodima. 

Depositphotos

Vanja Spaho, partnerica kompanije Women in Adria u Bosni i Hercegovini, u razgovoru za Bloomberg Businessweek Adria objašnjava da žene često balansiraju između posla i kućanstva. To ih stavlja u neravnopravan položaj zbog čega njihovo vrijeme bude „rascjepkano“, dok muškarci imaju više prostora posvetiti se karijeri ili osobnim interesima. 

„U najvećem broju slučajeva prihodi muškaraca rastu s godinama i iskustvom, dok se žene vrlo često suočavaju s tzv. staklenim stropom. Kada ulaze u godine u kojima formiraju obitelj, kod žena rast prihoda često usporava ili stagnira. To je posljedica i rodnih stereotipa i manjih mogućnosti za napredovanje zbog preuzimanja većeg dijela obiteljskih obveza. Dakle, dok muškarci u 40-ima i 50-ima bilježe vrhunac karijere i primanja, žene se često bore uopće zadržati ravnotežu između posla i obitelji. Napredak u karijeri kod žena najčešće dolazi u razdoblju kada djeca i obiteljske obveze više nisu toliko zahtjevne ili su odlično organizirane uz prateću podršku unutar obitelji“, kaže Spaho. 

U Sjevernoj Makedoniji svaka druga žena uopće ne traži posao 

Sjeverna Makedonija prošle je godine prvi put dobila predsjednicu, profesoricu Gordanu Siljanovska-Davkovu. No nakon tih izbora u svim ostalim segmentima sudjelovanje žena smanjilo se. U Sobranju Republike Sjeverne Makedonije zastupljenost žena pala je s 42,5 na 39,2 posto, pokazuju podaci tamošnjeg statističkog zavoda. U Vladi Republike Sjeverne Makedonije, nakon izbora 2024. godine, samo su tri ministrice od ukupno 18 ministarstava i pet zamjenika predsjednika vlade, što predstavlja zastupljenost od 12,5 posto i jednu ženu manje u odnosu na sastav prethodne vlade. U listopadu će se održati lokalni izbori, a dotad vrijede brojke s izbora 2021. godine, kada su na 81 gradonačelničku poziciju izabrane samo dvije žene. 

Nadalje, podaci državne statistike o ekonomskom sudjelovanju žena pokazuju da je od ukupnog broja poslodavaca u Sjevernoj Makedoniji u 2023. godini samo 27,2 posto žena. Slično tome, 78,5 posto samozaposlenih su muškarci, dok 21,5 posto čine žene. 

Briga za kućanstvo i djecu jedan je od razloga zbog kojih žene ostaju izvan tržišta rada. Stopa aktivnosti žena na tržištu rada iznosi samo 43 posto, kaže u razgovoru za Bloomberg Businessweek Adriju Blagica Petreski, jedna od autorica studije instituta za ekonomska istraživanja i politiku Finance Think Behind the Curtain: Cultural Norms, Gender Stereotypes and Work Attitudes Shaping Women's Labour-Market Inactivity in North Macedonia. 

„Stopa aktivnosti žena na tržištu rada daleko je ispod stope aktivnosti muškaraca (62 posto) i ispod prosjeka žena u Europskoj uniji (oko 70 posto). Taj se jaz produbio nakon pandemije, djelomično zbog povećanih obveza za skrb u obiteljima. Nedovoljno uključivanje žena na tržište rada znači i da obitelji gube stabilne prihode. Rodni jaz u plaćama, iako nema novijih izračuna, prema podacima od prije pandemije, iznosi oko 12 posto, što na godišnjoj razini predstavlja izgubljen prihod jednak 1,5 do dvije mjesečne plaće“, objašnjava Petreski. 

Prevedeno, taj jaz od 12 posto znači da na svakih tisuću denara koje zaradi muškarac, žena zaradi 880 denara. Jaz u plaćama pridonosi tome da jaz u mirovinama bude još dublji – 16 posto, odnosno na svakih tisuću denara koje prima umirovljenik, umirovljenica primi 840 denara. 

Žene imaju bolje obrazovanje – i niže plaće

Kada je riječ o rodnoj nejednakosti u plaćama u Srbiji, direktorica Akademije za žensko poduzetništvo Jana Hudecova kaže da je razlika u bruto plaćama 2024. godine u prosjeku iznosila 19 do 20 posto u korist muškaraca, dok je 2022. bila oko 15 posto. „Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku (RZS) za 2024., jaz je najveći u dobnoj skupini od 35 do 39 godina. Do te dobi razlika raste, a potom se postupno smanjuje.“ 

Docent Ekonomskog fakulteta u Beogradu Dragan Aleksić napominje da jednostavna razlika prosječnih vrijednosti vidljiva iz javno dostupnih statističkih podataka nije prilagođena i da je bolji pokazatelj razlika u plaćama koja se dobiva na temelju usporedbe plaća muškaraca i žena sa sličnim obilježjima. „Prilagođena razlika još je veća jer žene u prosjeku imaju bolje obrazovanje od muškaraca.“ 

Objašnjenja za to različita su. Aleksić, među ostalim, ukazuje na nejednak tretman muškaraca i žena unutar istih zanimanja, što se najčešće pripisuje diskriminaciji. 

„Utvrđeno je postojanje takozvanog efekta staklenog stropa, odnosno postojanje nevidljivih barijera koje sprječavaju žene da napreduju do najplaćenijih pozicija. S druge strane, rodna segregacija, odnosno različita zastupljenost muškaraca i žena prema zanimanjima, nema značajan utjecaj na ukupnu razliku u plaćama. Naprotiv, sadašnja raspodjela muškaraca i žena po zanimanjima pridonosi malom smanjenju razlike u plaćama“, navodi sugovornik. 

Bloomberg

Koordinatorica udruge za radnička prava Roza Sara Lupšor Ćurčin ipak naglašava da segregacija koja utječe na razlike u plaćama i dalje postoji. „Često se kaže da je to zato što žene biraju slabije plaćene poslove, ali istina je da su one u najvećoj mjeri gurnute u sektore koji su manje vrednovani: trgovina, usluge, tekstil, skrb...“ 

U tom smislu, Hudecova smatra da će napretka biti tek s obveznom transparentnošću plaća, ulaganjem u skrb za djecu i dosljednom primjenom zakona. 

Neravnopravnost žena države stoji milijarde 

Ekonomski gubici zbog rodne nejednakosti ne mjere se samo kroz osobne bilance. Tu nije riječ samo o pravdi nego je ravnopravnost preduvjet za ekonomski razvoj, jer neiskorišteni potencijal žena u ekonomiji, znanosti i IT sektoru izravno usporava gospodarski rast, inovacije, produktivnost i konkurentnost. Države bi bile mnogo bogatije kada bi ženama dale poštenu šansu. Brojke to jasno pokazuju. 

Na razini EU-a, Europski institut za rodnu ravnopravnost procjenjuje da bi smanjenje rodnih nejednakosti moglo povećati BDP Unije za gotovo 10 posto do 2050., odnosno za 3,15 milijardi eura. Primjerice Hrvatska gubi jer su žene, iako obrazovanije od muškaraca (više ih završava fakultet), slabije zastupljene na tržištu rada. 

Od lipnja 2026. velike kompanije na burzi morat će imati najmanje 40 posto žena u upravnim odborima ili 33 posto na direktorskim pozicijama. U Hrvatskoj se to odnosi na nešto više od 20 kompanija, a neki upozoravaju da će kvote biti teško ostvarive jer u određenim sektorima radi manje žena. 

Godinama su se europske države pokušavale nositi s nevjerojatnom činjenicom da su žene u većini zemalja postotno obrazovanije, ali to se jednostavno ne odražava na upravljačkim pozicijama. Zašto je to tako? Vjerojatno ima mnogo razloga“, kaže Nataša Novaković, direktorica za ESG u Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP). 

Davor Puklavec/Pixsell

„Naravno da ima dovoljno žena. Ako se već osvrnemo na te sektore, recimo tekstil – tamo uglavnom rade žene, a ipak su u upravama najčešće muškarci. Na kraju krajeva, ne mora svaki član uprave biti iz tog sektora, ne mora biti inženjer, može biti član zadužen za financije“, dodaje. 

Prema podacima Hrvatske narodne banke iz 2023., stopa zaposlenosti žena od 20 do 65 godina iznosi samo 60 posto, što Hrvatsku svrstava među tri zemlje EU-a s najnižom stopom ženske zaposlenosti. Guverner Boris Vujčić naglasio je da bi povećanje te stope izravno potaknulo rast BDP-a. Svjetska banka, u Human Capital Reviewu za Hrvatsku, procjenjuje da bi bolje iskorištavanje ljudskog kapitala, posebno ženskog, moglo prosječan gospodarski rast udvostručiti s 1,6 na tri posto godišnje. 

A kada bi se u bruto domaći proizvod BiH uračunao neplaćeni rad žena, ukupna vrijednost i ekonomije zemlje bila bi znatno veća. Procjene Europske komisije pokazuju da bi poboljšanje rodne ravnopravnosti u prosjeku moglo donijeti rast BDP-a po glavi stanovnika od gotovo deset posto. To znači da se BiH, prepuštajući žene dvostrukim obvezama i slabijim primanjima, zapravo odriče dijela svojeg ekonomskog potencijala. 

Niže plaće za žene znače i manje poreza za državu 

Profesorica Ekonomskog fakulteta u Beogradu Aleksandra Anić u izjavi za Bloomberg Businessweek Adriju navodi da je istraživanje iz 2020. godine pokazalo kako niža stopa zaposlenosti žena u usporedbi s muškarcima Srbiju godišnje košta oko pet posto bruto domaćeg proizvoda. „Za usporedbu, ta razina odgovara stanju u Grčkoj, a daleko je veća od gubitaka koje ima Švedska (jedan posto)“, dodaje njezin kolega Aleksić. 

Također, spomenute niže plaće kod žena znače manji porez na dohodak, manje uplaćenih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te osiguranje u slučaju nezaposlenosti. 

„To nadalje znači niže mirovine u starosti, što povećava rizik od siromaštva“, ističe profesorica Anić i dodaje kako „manji proračunski prihodi znače i manje prostora za ulaganja, za zdravstvo, obrazovanje…“ 

Drugim riječima, zanemarivanje ženskog doprinosa vodi prema manjem fiskalnom kapacitetu i slabijim javnim uslugama, što dodatno otežava oslobađanje vremena za njihov profesionalni razvoj i stvara začarani ekonomski krug. 

Neplaćeni rad u Sjevernoj Makedoniji pojede četvrtinu BDP-a 

U 2023. godini u Sjevernoj Makedoniji, prema službenoj statistici, najveći broj neplaćenih obiteljskih radnika čine žene iz ruralnih sredina, s ukupno 9387 osoba. I nezavisne studije pokazuju taj trend – žene u Sjevernoj Makedoniji i dalje nose najveći dio tereta neplaćenog rada u kućanstvu i skrbi za djecu i starije osobe. Prema Petreskom iz Finance Thinka, žene provode trostruko više vremena od muškaraca u neplaćenim aktivnostima, dok su u plaćenom radu angažirane dvostruko manje. 

„Ta neravnoteža ima ekonomske posljedice. Vrijednost rada žena domaćica procjenjuje se na osam posto BDP-a, a ako se uzme u obzir ukupno vrijeme koje žene troše u neplaćenoj skrbi i kućanskim obavezama, to doseže čak 25,3 posto BDP-a. To predstavlja izgubljeni ekonomski potencijal koji bi, kada bi se pretvorio u plaćenu aktivnost, pridonio znatno većem rastu i većem doprinosu obiteljskom budžetu“, kaže. 

Prema podacima Europskog instituta za ravnopravnost spolova, žene u Sloveniji tjedno u prosjeku obavljaju 16 sati kućanskih poslova, a muškarci samo šest. Žene za njegu i odgoj u prosjeku izdvajaju 29 sati tjedno, a muškarci 18. Kada bi se neplaćeni sati kućanskog rada preračunali u plaću, žene bi tjedno zarađivale dodatnih 200 eura ili oko 800 mjesečno. Muškarci pak 78 eura tjedno ili nešto više od 300 mjesečno. 

Prema podacima UN Womena, žene u BiH prosječno svakodnevno obavljaju više od šest sati kućanskih poslova i skrbi za djecu. Muškarci za iste obaveze troše samo oko tri sata. To jasno pokazuje da žena koja radi s punim radnim vremenom zapravo ima i „drugi posao“ kod kuće. Kada se na to doda prosječni radni tjedan od oko 40 sati, postaje jasno da pritisak dvostrukih obaveza znatno utječe na kvalitetu života i profesionalni razvoj. 

Bloomberg

Podaci Državnog zavoda za statistiku Hrvatske pokazuju koliko nejednako muškarci i žene raspoređuju svoje vrijeme na kućanske i obiteljske obaveze. Prosječna žena u Hrvatskoj dnevno provede četiri sata i četiri minute na brigu o kućanstvu i obitelji, dok muškarci za iste aktivnosti troše samo dva sata i 26 minuta. Razlika od gotovo dva sata dnevno jasno ilustrira da žene i dalje preuzimaju većinu neplaćenog rada u kućanstvu, što dugoročno utječe na njihovu dostupnost za plaćeni rad i profesionalni razvoj. 

Kako riješiti pitanje neplaćenog rada 

Rodna nejednakost u obavljanju plaćenih i neplaćenih poslova nije se znatno promijenila posljednjih godina, kaže profesorica Aleksandra Anić. Posljednje službeno izvješće o tome objavljeno je krajem prošle godine, a promatrano je razdoblje od travnja 2021. do travnja 2022.  

„Prema podacima iz Istraživanja o korištenju vremena RZS-a, nešto se smanjila razlika u 2021. – 2022. u odnosu na 2010. – 2011., ali to je vjerojatno kratkoročni učinak promijenjenog načina života većine ljudi tijekom pandemije. U 2010. – 2011. žene su u prosjeku radile 155 minuta više neplaćenog rada u usporedbi s muškarcima, dok je u 2021. – 2022. ta razlika iznosila 126 minuta. U 2010. – 2011. žene su u prosjeku radile 98 minuta manje na plaćenom poslu, a u 2021. – 2022. razlika je bila oko 93 minute“, nabraja Anić. 

Njezin kolega s Ekonomskog fakulteta Aleksić dodaje kako se prema rezultatima Ankete o radnoj snazi RZS-a jasno vidi duboko ukorijenjena rodna podjela radnih uloga, jer žene čine više od 95 posto neaktivnih osoba koje se brinu o djeci, članovima obitelji i rodbini. Istodobno, iako u zemlji živi više žena nego muškaraca, većinu zaposlenih čine muškarci. „Razlike između muškaraca i žena u Srbiji u pogledu stope zaposlenosti daleko su veće nego u zemljama Europske unije.“ 

U Akademiji za žensko poduzetništvo i udruzi Rosa podsjećaju da je Srbija prošle godine usvojila Pravilnik o metodologiji za izračun neplaćenog kućanskog rada, što smatraju važnim prvim korakom. „Sljedeće je operacionalizacija Pravilnika. Sudska praksa već prepoznaje neplaćeni rad kao ekonomski relevantan doprinos, ali ostvarivanje novčane naknade za neplaćeni rad još je uvijek otežano u praksi“, kaže Hudecova. 

Bloomberg

Dodaje da bi pravno izvediva i realna rješenja obuhvaćala: priznavanje prava na zdravstveno i mirovinsko-invalidsko osiguranje na temelju neplaćenog rada, priznavanje novčane naknade za neplaćeni rad pri prestanku (izvan)bračne zajednice, kao i pravedan izračun vrijednosti neplaćenog rada – za koji Pravilnik predviđa da se računa na osnovi minimalne plaće, no Hudecova upozorava da ta cijena ne odražava realnu tržišnu vrijednost poslova koje žene obavljaju. 

Sugovornici ističu kako su potrebne zakonske reforme i u drugim područjima, uključujući omogućavanje majkama s malom djecom da rade skraćeno radno vrijeme i(li) od kuće, bolju regulaciju javnih usluga skrbi (jaslice, vrtići, domovi za starije i nemoćne…), uvođenje obveznog dopusta za očeve radi skrbi o djetetu i drugo. 

Kazna za majčinstvo 

Žene diljem svijeta suočavaju se s „kaznom zbog rađanja djeteta“. Rezultati na prvi pogled mogu izgledati iznenađujuće: u SAD-u, primjerice, roditeljstvo smanjuje stopu zaposlenosti žena za 25 posto, dok je u Namibiji taj pad samo 11 posto. Takve razlike, kaže profesorica Low, odražavaju privilegije žena u razvijenim zemljama, koje češće mogu izabrati vrijeme s djecom umjesto rada. No postoje i drugi dijelovi svijeta, poput Švedske i Norveške, gdje velikodušne politike roditeljskog dopusta i druge državne potpore pomažu majkama da ostanu zaposlene. 

U Hrvatskoj majka obavezno koristi 98 dana porodiljnog dopusta – 28 dana prije poroda i 70 dana nakon njega. Potom, do šest mjeseci života djeteta, majka može koristiti dodatni porodiljni dopust. Zaposleni otac ima pravo, nakon rođenja djeteta, na očinski dopust u trajanju od 20 radnih dana za jedno dijete, odnosno 30 radnih dana u slučaju rođenja blizanaca, trojki ili istovremenog rođenja više djece. Potom sijedi roditeljski dopust koji zaposleni roditelji mogu koristiti nakon navršenih šest mjeseci života djeteta a koji se ne mora iskoristi odmah, već se može koristiti do osme godine života djeteta. Ovo je osobno pravo oba roditelja, koje oni koriste u trajanju od osam mjeseci (za prvo i drugo rođeno dijete) te 30 mjeseci (za rođene blizance, treće i svako sljedeće dijete). 

Ilustracija (Depositphotos)

Pravo na roditeljski dopust u pravilu mogu koristiti oba roditelja, u jednakom trajanju, odnosno svaki po četiri, odnosno 15 mjeseci (ovisno o broju djece), s time da je dva mjeseca neprenosivo i njih može iskoristiti samo otac. 

Do ožujka 2025. naknada je bila ograničena na 995 eura neto mjesečno, no izmjenama zakona limit je povećan na tri tisuće eura – čime žene (i muškarci) s plaćama do tog iznosa dobivaju punu naknadu. To je velik korak naprijed za financijsku sigurnost u najranijoj fazi roditeljstva. 

Ipak, istraživanja EIGE-a i Eurostata pokazuju da se primanja žena nakon povratka s dopusta nužno ne vraćaju na razinu prije poroda. Učinak tzv. kazne za majčinstvo mjeri se kroz rodni jaz u zaradi koji se povećava kod roditelja. Prema podacima Europskog instituta za ravnopravnost spolova iz 2022., kod parova s djecom žene u Hrvatskoj zarađuju 26 posto manje od muškaraca, dok je kod parova bez djece taj jaz 23 posto. Drugim riječima, prekid karijere i manja dostupnost za rad i napredovanje imaju trajne posljedice. 

U Srbiji Zakon o radu propisuje da zaposlena žena može započeti porodiljni dopust najranije 45 dana, a obavezno 28 dana prije termina za porod. Porodiljni traje do tri mjeseca, a zatim žena ima pravo na dopust radi njege djeteta do isteka 365 dana od početka porodiljnog. 

Depositphotos

Prema Aleksiću, u Srbiji su zabilježeni brojni slučajevi žena koje su bile zaposlene na određeno vrijeme, a kojima nakon povratka s porodiljnog dopusta ugovor nije produžen. Neke su pak premještene na lošija radna mjesta. 

„One koje su se uspješno vratile na posao, u najboljem slučaju zadržale su isti prihod kao i prije. Budući da plaće žena stagniraju tijekom dopusta (osim obveznog povećanja za minuli rad), dok plaće njihovih kolegica i kolega rastu, jasno je da će one zaostajati po povratku na posao“, objašnjava. 

Aleksić ukazuje i na rezultate istraživanja za razdoblje od 2014. do 2018., koje je utvrdilo postojanje „kazne za majčinstvo“ kod majki s malom djecom. „Drugim riječima, majke s djecom do dvije godine zarađuju oko pet posto manje od žena sa sličnim karakteristikama koje nemaju djecu ili imaju djecu stariju od dvije godine.“ 

Iz udruge Rosa naglašavaju da podaci Povjerenika za zaštitu ravnopravnosti pokazuju kako su upravo trudnoća i roditeljstvo najčešći razlozi za pritužbe u području radnih odnosa. Kao ilustraciju, evo nekoliko citata žena koje su se obratile udruzi: 

„Zaposlena sam na neodređeno kod poslodavca. Završio mi je porodiljni. Poslodavac mi je rekao da dođem kad mi završi godišnji odmor da potpišem sporazumni raskid ugovora.“ 

„U rujnu sam ostala bez posla, naime, ugovor mi nije produžen zato što je šef saznao da se pripremam za izvantjelesnu oplodnju.“ 

Makedonske poljoprivrednice nemaju pravo na porodiljni – država dobila tužbu 

Sukladno zakonskoj regulativi, u Sjevernoj Makedoniji postoji devetomjesečni porodiljni dopust, ali nedostatak dječjih vrtića i ograničeni fleksibilni radni modeli često dovode do toga da žene duže ostaju izvan tržišta rada, kaže Petreski. 

Prema Zakonu o radnim odnosima, radnica za vrijeme trudnoće, poroda i roditeljstva ima pravo na plaćeni dopust od devet mjeseci neprekidno, a ako rodi više djece odjednom (blizance, trojke i više) ima pravo na dopust od 15 mjeseci. Radnica može započeti dopust zbog trudnoće, poroda i roditeljstva 45 dana prije poroda, a obavezno 28 dana prije poroda. 

Prema zakonu, radnik je dužan poslodavcu najaviti vrijeme početka i završetka korištenja roditeljskog dopusta 30 dana prije njegova početka. 

Naknada za porodiljni dopust je na teret Fonda za zdravstveno osiguranje (FZO). FZO isplaćuje 100 posto osnovne plaće majke. 

Ipak, nemaju sve žene mogućnost porodiljnog dopusta. Ovog ljeta Komisija za sprječavanje i zaštitu od diskriminacije (KSZD) zajedno s Helsinškim odborom za ljudska prava i slobode podnijela je prvu tužbu od javnog interesa protiv tamošnje vlade i ministarstva zdravstva zato što registrirane individualne poljoprivrednice nemaju pravo na porodiljni dopust. 

Depositphotos

„Trudne poljoprivrednice savijene su na polju s velikim trbuhom do zadnjeg dana, do poroda. Kada rode, odmah se vraćaju na polje, što je prerano i opasno, ali one nemaju devetomjesečni plaćeni porodiljni dopust kao ostale radnice u državi i prisiljene su riskirati svoje i zdravlje novorođenčadi kako bi osigurale egzistenciju“, navode podnositelji tužbe. 

Tužbom se traži da sud naloži vlastima izmjenu Zakona o zdravstvenom osiguranju i da se u njega uključe poljoprivrednice kao osiguranice, koje bi ostvarivale pravo na plaćeni porodiljni dopust i plaćeno bolovanje. 

„Poljoprivrednice nisu prepoznate kao radnice u Zakonu o radnim odnosima, ali one imaju prihod i stoga plaćaju doprinose. Ipak, kada se nađu u stanju bolesti, ozljede, trudnoće, majčinstva ili poroda, isto kao i ostali radnici, nisu sposobne obavljati svoj rad i ne mogu ostvarivati prihod“, izjavio je tada predsjednik KSZD-a Igor Jadrovski. 

Komisija više puta godišnje odlučuje i po predstavkama žena koje su dobile otkaz zato što su ostale trudne. 

Posljednja odluka KSZD-a je iz lipnja prošle godine. Zaposlena na određeno vrijeme u privatnoj tvrtki obavijestila je odjel za ljudske resurse da je trudna, dobila odgovor da će poslodavac biti informiran, a sljedeći dan rečeno joj je da joj ugovor o radu neće biti produžen. Trudnica je KSZD-u dostavila i liječničku dokumentaciju da joj je nakon otkaza bila potrebna i psihijatrijska pomoć. 

Depositphotos

Među posljednjim predmetima u kojima je Komisija utvrdila da postoji diskriminacija na osnovi spola, dobi i majčinstva bio je slučaj objavljenog oglasa za posao financijskog menadžera. U oglasu je navedeno da kandidati trebaju biti žene u dobi od 24 do 40 godina, da ne studiraju i da nemaju malu djecu. 

BiH: Prava rodilja variraju od kantona do kantona 

Velik izazov predstavlja i razdoblje majčinstva u Bosni i Hercegovini. Formalno, zakoni nude do 12 mjeseci porodiljnog dopusta, a u Republici Srpskoj taj period može trajati i do 18 mjeseci u slučaju blizanaca, trećeg djeteta ili svakog sljedećeg djeteta. Ipak, praksa se razlikuje po entitetima i kantonima. Prava rodilja znatno variraju od kantona do kantona i često ovise o mjestu prebivališta, radno-pravnom statusu i financijskoj moći lokalnih vlasti, odnosno spremnosti za izdvajanje sredstava za porodiljne naknade. 

Za vrijeme korištenja porodiljnog dopusta, zaposlena rodilja ima pravo na naknadu u visini prosječne plaće koju je ostvarila u posljednjih 18 mjeseci. Taj primjer nije univerzalan i žene koje imaju prebivalište u Republici Srpskoj, a radni odnos zasnovan u Federaciji BiH (FBiH), ostaju nevidljive pred zakonom. 

Zbog toga mnoge majke osjećaju „kaznu za majčinstvo“, pad prihoda i sporiji napredak u karijeri, što je dobro dokumentiran trend i u razvijenim zemljama. 

U praksi se često događa i da poslodavci izbjegavaju obvezu isplate pune naknade za vrijeme porodiljnog dopusta, iako zakon predviđa da oni isplaćuju plaću, a sredstva im se refundiraju iz kantonalnih fondova. U takvim slučajevima teret izravno prelazi na proračun, a majke ostaju bez sigurnosti redovitih primanja, što ih često prisiljava da se ranije vrate na posao. 

Depositphotos

Jelena Bjelica, predsjednica Udruženja Moje dijete, kaže da muškarci brže napreduju u karijeri, što donosi veća primanja, dok žene imaju prekid u karijeri zbog obitelji, posebno za vrijeme trudnoće i dok su djeca mala. 

„Nerijetko se događa da poslodavci i ne žele zaposliti mlade žene upravo zbog mogućnosti da će otići na porodiljni dopust, a to, naravno, utječe na njihov sporiji napredak u karijeri“, kaže Bjelica. 

Kako dodaje, postoje slučajevi kada zaposlene rodilje u BiH ne mogu ostvariti pravo na plaću za vrijeme porodiljnog dopusta jer entitetski fondovi i dalje nisu povezani. To predstavlja ogroman stres i problem za trudnicu. 

„Ona ostaje bez redovitih prihoda upravo kada su joj najpotrebniji, jer je dobila novog člana obitelji o kojem se treba i financijski brinuti. To je problem koji ženi nakon poroda nikako nije potreban i nadam se da će se što prije riješiti. Često tada nemaju ni zdravstveno osiguranje, pa su prisiljene dati otkaz kako bi imale zdravstvenu zaštitu kao nezaposlene osobe. To sigurno utječe i na njihovu karijeru i na odluku da se ponovno vrate na posao.“ 

Dopust za očeve omogućen je od 2016. godine kada je na razini cijele BiH izmijenjen i dopunjen Zakon o radnim odnosima, odnosno kada su usklađene odredbe sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u BiH. 

Spaho kaže da je to vrlo problematično jer žene stavlja u neizvjesnu i nesigurnu poziciju upravo u razdoblju kada im je najpotrebnija financijska stabilnost. Sustav u kojem naknade ovise o kantonu ili entitetu stvara neravnopravnost, jer dovodi do toga da neke žene imaju potpunu podršku, a druge se bore s nedostatkom prihoda. Poslodavci bi morali biti partneri u toj tranziciji i osigurati da roditeljstvo ne znači financijsku kaznu za žene. 

 

--U izradi teksta sudjelovali su Urban Červek, Ana Ristović, Nejra Džaferagić i Martina Raguž.