Njemačka traži mir u pobjedi UniCredita nad Commerzbankom

Njemačka vlada napokon prihvaća neizbježno: UniCredit Group SpA u biti je dobio bitku za Commerzbank AG. Ministarstvo financija i dalje drži udio u Commerzbanku te traži dostojanstven izlaz nakon što se oštro protivilo talijanskom preuzimanju. Možda je bliže pronalasku izlaza, no to će riješiti samo jedan od izazova s kojima se UniCredit suočava kako bi svoju pobjedu pretvorio u uspjeh – u ovoj dugotrajnoj borbi stvoreno je toliko loše krvi s obje strane da će za sretan brak ipak biti potrebno još mnogo truda.

Visoki dužnosnici otvoreni su za raspravu o prodaji njemačkog udjela od gotovo 13 posto UniCreditu ako se vodstva dviju banaka uspiju dogovoriti o zajedničkim ciljevima za Commerzbank, izvijestio je Bloomberg News u ponedjeljak. Ključne strateške razlike i dalje postoje između glavnog izvršnog direktora talijanske banke, Andree Orcela, i šefice Commerzbanka, Bettine Orlopp, no one se uglavnom vrte oko poslovanja mete preuzimanja izvan Njemačke i Poljske.

Problem za Orlopp jest to što UniCreditov udio u glasačkim pravima od 48 posto daje toj banci efektivnu većinu na skupštinama dioničara jer ne glasaju sve dionice. To znači da bi Orcel mogao nametnuti promjene u upravi i nadzornom odboru banke ako dođe do otvorenog sukoba. S druge strane, njemačkoj je vladi najvažnije očuvanje ponude kredita i radnih mjesta u zemlji, a ne podržavanje međunarodnih ambicija Bettine Orlopp. Za čelnike Commerzbanka popuštanje Talijanima čini se sve neizbježnijim.

Priča o ovom preuzimanju namrštena je dvogodišnja saga puna pritužbi i međusobnih optužbi sa svih strana. Unatoč hladnim odnosima, dioničari Commerzbanka prošli su vrlo dobro: prisutnost UniCredita kao agresivnog aktivista pomogla je da se cijena dionice više nego utrostruči do ovog ljeta. Talijanska je banka u rujnu 2024. najprije izgradila udio od devet posto pobjedom na dražbi za prodaju dionica koju je organizirala Njemačka, učvrstivši to transakcijama izvedenim financijskim instrumentima. Zatim je polako podizala svoj udio prema gotovo 30 posto, da bi u ožujku ove godine na kraju predložila ponudu za preuzimanje preostalih dionica u vrijednosti od tadašnjih 35 milijardi eura.

To je, međutim, izazvalo negodovanje u Njemačkoj jer se činilo kao lukav pokušaj preuzimanja kontrole bez ponude premije za preuzimanje. Ponuda je dana po minimalnoj cijeni dopuštenoj prema njemačkim propisima u odnosu na nedavnu povijest trgovanja. Osim toga, UniCredit je objavio kako ne očekuje stjecanje kontrole, već uglavnom želi izbjeći situaciju u kojoj bi bio prisiljen dati ponudu kasnije ako njegov udio premaši gornju granicu od 30 posto.

 

Kako bi se loš osjećaj u Njemačkoj dodatno produbio, UniCredit je imao koristi od dionica koje su ponudile banke koje su bile ugovorne strane u ostalim njegovim derivatnim transakcijama. Financijski gledano, sve je to bilo vrlo mudro; politički, u Njemačkoj je primljeno izuzetno loše. Friedrich Merz, njemački kancelar, opisao je tu taktiku kao neprijateljsku i agresivnu. Commerzbank i UniCredit žalili su se njemačkom financijskom regulatoru, BaFin-u, na ponašanje i izjave one druge strane.

UniCredit smatra da nije imao drugog izbora nego krenuti tim putem. Njihovo je stajalište bilo da je vlada svjesno prodala svoj početni udio UniCreditu 2024. godine, da bi ubrzo doživjela potop kad su dužnosnici već u danima neposredno nakon toga počeli osuđivati potez Talijana. Orcel i njegov tim također su pokušali uključiti njemačke čelnike i upravu Commerzbanka u razgovore, ali vjeruju da su odbijeni na svakom koraku.

Sada je, međutim, UniCredit blizu pozicije u kojoj može nametnuti svoju volju. Potrebno mu je odobrenje regulatora za preuzimanje pune kontrole nad ponuđenim dionicama Commerzbanka, ali BaFin mu je dao prvo zeleno svjetlo, prema pisanju Bloomberg Newsa, a očekuje se da će i Europska središnja banka dati konačno odobrenje, prenosi Reuters.

Udio Njemačke daje joj određenu pregovaračku polugu, ali vrlo malu. Jednom kada ECB odobri preuzimanje, zahtijevat će od UniCredita da u potpunosti konsolidira Commerzbank u svoje knjige. To bi se moglo pokazati skupim u kratkom roku jer će talijanskoj banci biti potreban sav kapital za podršku objema bankama, a ostvarivat će dobit samo u skladu sa svojim udjelom manjim od 50 posto. Vlada bi mogla igrati ulogu neugodnog protivnika koji odbija popustiti.

Međutim, u tome nema puno smisla. UniCredit želi uložiti u poboljšanje domaće pokrivenosti svoje postojeće njemačke jedinice, HypoVereinsbanka, i Commerzbanka, poslužujući upravo onu vrstu malih i srednjih poduzeća za koja je Berlin najviše zabrinut. Također, lokalne mreže poslovnica banaka koje se spajaju uglavnom se nalaze u različitim dijelovima zemlje, pa zatvaranja i gubitak radnih mjesta u izravnom radu s klijentima nisu veliki dio ekonomike ovog posla. Radna mjesta koja će se izgubiti vjerojatno će biti izvan Njemačke ili u središnjim i administrativnim funkcijama koje se mogu spojiti i modernizirati.

Ovaj je posao mogao biti puno jednostavniji i sretniji. Bilo bi lako okriviti njemačku vladu, ali ona daleko od toga da je jedina koja stavlja uske nacionalne interese ispred europskih nada u izgradnju većih kompanija koje se mogu natjecati na globalnoj sceni. Talijanska je vlada bila još gora u kočenju bilo kakve financijske konsolidacije koja bi potencijalno mogla povećati strani utjecaj na domaće tvrtke.

Ipak, gorčini koja je pratila nadolazeću pobjedu UniCredita trebat će neko vrijeme da izblijedi. Spajanja je teško izvesti, posebno kad su u pitanju mekši, kulturološki aspekti koji su uvijek uključeni. Pozadina ove priče s Commerzbankom učinit će to još težim u nadolazećim mjesecima.