Siromaštvo se vraća, tvrdi Svjetska banka. Treba li se brinuti?

"Prirodno" stanje čovjeka većinu povijesti civilizacije je bilo siromaštvo, sve do povijesno gledajući nedavno. Relativno obilje raznolike hrane, sigurno i toplo stanovanje u higijenskim uvjetima, zdravstvena skrb i pitka voda su bile privilegije uskog kruga društvene elite, a čak ni oni nisu imali pristup visini kvalitete zadovoljenja tih potreba kakvu danas ima prosječan stanovnik svijeta, pogotovo u visokorazvijenim zemljama.

Kada se malo bolje razmisli dolazi se do zaključka da ni kraljevi i carevi kroz povijest nisu imali pristup hrani, pitkoj vodi, liječenju, razonodi, informacijama i transportnim mogućnostima kakve danas ima prosječni stanovnik SAD-a, EU, Kine i većina ostalih država svijeta. Zaista, kada se uzmu u obzir životni uvjeti u kakvima su ljudi živjeli cijelu povijest, ljudski rod živi u doba obilja prvi put ikada.

U drugoj polovici 20.stoljeća se prvi put moglo tvrditi da većina (iznad 50 posto) ljudi na svijetu ne živi u apsolutnom siromaštvu. Bitka protiv siromaštva je bila duga i ne uvijek uspješna, ali do 90-ih godina prošlog stoljeća ostaju samo tri veća područja u kojima ljudi uglavnom žive ispod granice apsolutnog siromaštva; Afrika, Istočna Azija i Pacifik te Južna Azija.

Razvojem Kine, Indije i država JI Azije se broj siromašnih u njima drastično smanjuje, pa je danas prema Svjetskoj Banci u Južnoj Aziji tek oko 50 milijuna ljudi apsolutno siromašno a u Istočnoj Aziji i Oceaniji oko 45 milijuna. Za usporedbu, 2000. je 570 milijuna ljudi u Južnoj Aziji živjelo ispod granice siromaštva, 959 milijuna U Istočnoj Aziji i Pacifiku.

Fantastična je to brzina smanjenja unatoč rastu stanovništva i jedna od neispričanih velikih pobjeda ljudskog roda.  Gledajući zadnjih 35 godina tj. od 1990., globalno je broj apsolutno siromašnih pao s 2,3 milijarde na 830 milijuna ljudi ove godine. Ali postoji jedna fronta na kojoj je rat protiv siromaštva izgubljen: Subsaharska Afrika.

Siromaštvo će opet početi rasti

Tijekom istog razdoblja kada je broj ljudi u apsolutnom siromaštvu drastično padao u Aziji, u Africi je rastao. 320 milijuna je bilo apsolutno siromašnih u Subsaharskoj Africi 1990., 2000. 426 milijuna a danas 598 milijuna.  

Projekcije pokazuju da će se broj apsolutno siromašnih u Južnoj Aziji te Istočnoj Aziji i Pacifiku nastaviti smanjivati u budućnosti, ali će se rast u Subsaharskoj Africi nastaviti, do 846 milijuna ljudi 2050.

Još jedna fronta u ratu protiv siromaštva, na kojem su ljudi pobjeđivali do 2013., je Bliski Istok, Sjeverna Afrika, Pakistan i Afganistan tj. okvirno tzv. muslimanski svijet. Te godine je u toj regiji živjelo manje od 80 milijuna ljudi u apsolutnom siromaštvu a danas 100 milijuna. Prema projekcijama će ta brojka do 2050. narasti do 180 milijuna.

Zbog bržeg rasta broja u Subsaharskoj Africi te Bliskom istoku, Sjevernoj Africi, Pakistanu i Afganistanu nego pada u Južnoj Aziji i Istočnoj Aziji i Pacifiku, na razini svijeta će apsolutno siromaštvo početi rasti 2030.

Apsolutno siromaštvo u Hrvatskoj

Prema metodologiji Svjetske banke, i u Hrvatskoj postoje ljudi koje se može klasificirati kao "apsolutno siromašne". Njihov udio je 2023. iznosio 0,263 posto, što je u ukupnom iznosu oko 10 tisuća ljudi. U odnosu na 2009. se radi o značajnom napretku, jer se tada 1,457 posto ljudi u Hrvatskoj bilo apsolutno siromašno, oko 62 tisuće ljući s obzirom na tadašnju veličinu stanovništva.

Kako je raspoređen dohodak u svijetu?

Temelj procjena Svjetske Banke su nacionalne ankete stanovništva, koje se moraju uskladiti jer postoje razlike među državama po pitanju prikupljanja (različita pitanja, definicije, pokrivenost).

U nekoliko koraka se različite nacionalne ankete usklađuju. Prvi i najvažniji korak je pretvaranje iznosa u nacionalnim valutama u međunarodne dolare, što je hipotetska valuta koja korigira za razlike u cijenama. To se radi preko pariteta kupovne moći, koji se svakih nekoliko godina ponovno usklađuju.

Mora se odrediti razina koja će predstavljati granicu apsolutnog siromaštva. Zbog velikih razlika među državama, najbogatije smatraju već dohodak manji od 30 dolara dnevno kao granicu siromaštva, dok je u najsiromašnijim državama granica tek 1,5 dolar, ponekad i manje.

Svjetska Banka je prema prikupljenim podatcima uvidjela da je među 23 najsiromašnije države na svijetu granica siromaštva između 1,5 i pet dolara dnevno, medijalno 3,04 dolara. Zbog toga je 2025. postavljena nova svjetska granica apsolutnog siromaštva na 3 dolara dnevno, iako je prije bila 2,15 dolara. Toliki rast je veći od kumulativne inflacije i rasta dohodaka, što "umjetno" povećava broj ljudi u apsolutnom siromaštvu.

S obzirom na to treba uzeti u obzir kontekst. Svjetska Banka priznaje da su se realni dohoci najsiromašnijih povećali, ali cilj joj je mjeriti ne samo apsolutne nego i relativne iznose. Metodološka kritika može biti da se fundamentalno Svjetska Banka oslanja na nacionalne ankete i granice siromaštva, koje se stalno povećavaju i koje su sumnjive točnosti u nerazvijenim državama s niskom kvalitetom nacionalne statistike.  

Distribucija dohodaka ne pokazuje toliko pesimističnu sliku kao što su predviđanja o rastu apsolutnog siromaštva u svijetu, bar prema dosadašnjim podacima. Udio ljudi koji žive s više od 40 dolara dnevno je narastao s 9 posto ranih 90-ih na 15 posto danas. Udio u svim višim dohodovnim kategorijama je rastao. Ali najspektakularniji je veliki pad udjela onih koji žive s manje od tri dolara dnevno s 43 posto 1990. na 10 posto danas.

Oni kojima se najviše pomagalo su najmanje napredovali

Svjetska banka svoje pesimistične prognoze, ako zanemarimo metodološke probleme s mjerenjem, temelji na pogoršanju uvjeta u dvije regije; Subsaharskoj Africi te Bliskom istoku, Sjevernoj Africi, Pakistanu i Afganistanu.

Razlog zbog kojeg te regije zaostaju su primarno sigurnosne prirode. Ratovi, državni udari, milicije i terorističke organizacije već godinama destabiliziraju te regije, nakon pokušaja stabilizacije stanja prvo desetljeće 21. stoljeća.

Poučna lekcija iz razvoja je činjenica da je upravo Subsaharska Afrika dobivala daleko najviše međunarodne institucionalne i privatne pomoći u vidu donacija odjeće, hrane, novca, državnih financijskih pomoći, zdravstvenih programa, subvencioniranja, obrazovanja itd. Početkom 21. stoljeća je kolektivno državama Subsaharske Afrike od strane Svjetske Banke, MMF-a, država kolektivnog Zapada i privatnih kreditora oprošten gotovo sav inozemni dug. Kina, Indija i druge države Azije nisu ni izbliza dobile toliku pomoć.

 

Pa ipak, iz podataka o broju ljudi koji žive ispod praga apsolutnog siromaštva je jasno koje regije su se izvukle iz blata siromaštva a koje su ne samo ostale u njemu nego i dodatno u njemu zaglibile. Izlazak iz siromaštva očito nije popločan dobrim namjerama i željama nego stvaranjem uvjeta za ostvarivanje gospodarskog rasta kroz obrazovanje, unaprijeđenje investicijske klime, oslobođenje domaćeg poduzetničkog potencijala i povrh svega uspostavu mira.