Kineski zajmovi Africi drastično smanjeni, investicije stagniraju

Prije nekoliko godina, još prije pandemije, sa stranica medija na Zapadu vrištali su naslovi o tome kako Kina preuzima Afriku, sve više investira u nju i daje sve više zajmova. Neki su išli toliko daleko da su to nazivali "novim kolonijalizmom", posebno zbog dubioznih odredaba zajmova prema kojima je Kina mogla preuzeti kontrolu nad određenim dijelom infrastrukture ako bi se krediti koji su podignuli za njenu izgradnju prestali vraćati.

Međutim, zabrinutost oko "dužničke diplomacije" koju vodi Kina u svojim je temeljima imala geopolitičke razloge. Na povlačenje investicija iz SAD-a uz rast investicija iz Kine gledalo se kao na prepuštanje interesne sfere jedne sile drugoj ili bar konfrontaciju oko ostvarivanja utjecaja na Afriku, što je podsjećalo na vrijeme Hladnog rata.

No najnoviji podaci pokazuju kako je Kina zaustavila rast svoje prisutnosti u Africi, a po nekim pitanjima ju drastično smanjila. Rast investicija je usporio a iznos i broj novih zajmova se drastično smanjio. Istodobno je, dugoročno gledajući, SAD prekinuo svoje povlačenje iz Afrike. 

Uspon i pad kineske prisutnosti u Africi

Veliki ekonomski uspon Kine od početka ovog tisućljeća pratilo je i širenje globalnog utjecaja, iako je za razliku od ekonomskog aspekta geopolitički bio dugo vremena prikrivan.

Ekonomski uspon Kine glavnim dijelom može zahvaliti zapadnim kompanijama koje su proizvodnju premještale u nju, ali s vremenom je počelo ekonomsko osamostaljivanje. Političko soliranje, u kojem se Kina postavila kao alternativa kolektivnom Zapadu, počelo je nešto kasnije te je do 2009. Kina osnovala organizaciju BRICS i pozvala na kraj dominacije američkog dolara u svjetskim financijama.

Države Afrike su u kineski vođenom BRICS-u (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) vidjele alternativu navodnom zapadnjačkom iskorištavanju. Unatoč tome što su institucije kolektivnog Zapada, kao MMF, Svjetska banka, nacionalne vlade i privatni investitori, Africi oprostili većinu duga početkom 21. stoljeća, postojao je jer su te institucije nove kredite uvjetovale ekonomskim reformama, poštivanjem ljudskih prava, borbom protiv korupcije i demokratizacijom politike.

S druge strane, Kina nije postavljala takve uvjete. To je pružalo značajno veću slobodu vlastima afričkih država. Postojala je cijena, u vidu većih kamatnih stopa. Krediti dobiveni od Kine su u suštini bili skuplji od kredita institucija Zapada, kao što je Svjetska banka, ali jeftiniji od kredita privatnih investitora.

Kina je kreditiranje Afrike procjenjivala riskantnijim nego institucije Zapada i za nju se radilo o dominantno komercijalnom poslu s ciljem zarade, dok je kreditiranje država Afrike na Zapadu često gledano kroz prizmu pomoći ili milostinje. Institucije Zapada neke projekte ne žele ili ne smiju financirati, npr. zbog zaštite okoliša, humanitarnih i političkih razloga.

Prema najnovijim podacima, vrhunac kineskih zajmova Africi dostignut je 2016. s 28,8 milijardi američkih dolara i 149 zajmova. Do 2024. iznos se smanjio na 2,1 milijarde dolara te tek par desetaka zajmova. 

Ukupno je najviše zajmova od Kine između 2000. i 2024. primila Angola, u iznosu od 49.2 milijardi dolara. Druga je s 14 milijardi dolara Etiopija, a Kenija, Nigerija i Zambija su uzele su po oko 10 milijardi dolara kredita od Kine. 

Ipak, od ukupnog duga država Afrike tek se manji dio odnosi na Kinu. Zapravo se već smanjuje ukupna zaduženost prema Kini, od 2021., zbog otplate i oprosta dugova. Sami SAD ima relativno malo bilateralnih zajmova danih državama Afrike, ali u stvarnosti ima najveću kontrolu nad Svjetskom bankom koja je glavni zajmodavac. 

Podaci Svjetske banke pokazuju koliko u određenoj godini države stvarno duguju prema budućim isplatama, pri čemu se u obzir uzimaju i otplate, dok neki drugi izvori prate obveze prema potpisanim ugovorima koje će tek biti isplaćivane. Zbog toga u jednom izvoru podataka stoji puno veći iznos u jednoj godini, dok podaci Svjetske banke pokazuju ravnomjerniji rast. U oba slučaja vidljivo je povlačenje Kine iz kreditiranja Afrike, iako je još uvijek pojedinačno najveći bilateralni kreditor. 

Veliki povratak SAD-a u Afriku, istiskuje Kinu

Slično se događa s investicijama. Tijekovi izravnih inozemnih ulaganja (FDI) iz Kine u Afriku stagniraju između dvije i šest milijardi dolara već godinama, dok je neto priljev FDI-ja iz SAD-a u Afriku 2023. iznosio 5,28 milijardi dolara, što je najveći iznos od 2011. To je bio prvi put od 2012. da su neto investicije iz SAD-a u Afriku veće nego iz Kine. 2024. se trend promijenio, pa je zabilježen neto odljev FDI iz Afrike u SAD.

Ukupno gledajući stanje (eng.stock) FDI, SAD se dezinvestirao iz Afrike u razdoblju 2014.-2022., od kada ponovno raste i oporavlja se. Investicije iz Kine stagniraju ili blago padaju nakon 2018., pa se još nije vratila na iznos ukupnog FDI od 46 milijardi dolara. Treba imati na umu da osim izravnih tokova na stanje FDI mogu utjecati i promjene tečaja, promjene vrijednosti imovine, reinvestiranje, prodaje itd. 

Zanimljivo, za promjenu trenda FDI SAD-a bi dijelom odgovoran mogao biti Donald Trump koji je 2019. uspostavio International Development Finance Corporation (DFC) kao saveznu agenciju, s podrškom i republikanaca i demokrata. Cilj je bio da reformira i modernizira američko financiranje država u razvoju, uz poseban naglasak na partnerstvo s privatnim sektorom.

International Development Finance Corporation osnovan je na temelju Zakona o boljoj uporabi ulaganja za poticanje razvoja (BUILD Act), koji je donesen na inicijativu obaju stranaka te ga je potpisao Trump.

Time su zapravo spojene dvije agencije (OPIC i DCA), investicijski limit povećan je na 60 milijardi dolara i proširene su mogućnosti po pitanju korištenih instrumenata. Cilj je, osim ekonomskog, i geopolitički. Prilikom osnivanja nije se skrivalo da je glavna namjera suzbijanje širenja ekonomskog utjecaja tzv. autoritativnih režima u zemljama u razvoju, što je zapravo bio eufemizam za Kinu. U godišnjem izvještaju za fiskalnu 2025. se navodi podatak o 10,8 milijardi dolara izloženosti Africi od ukupno 43,4 milijarde dolara investicija globalno. 

Vrijeme trgovinskog rata između SAD-a i Kine 2018. ne poklapa se slučajno s izglasavanjem zakona i početkom rada agencije.

Kina tvrdi suprotno, da povećava svoju prisutnost u Africi. Koji su podaci počni? 

Kina još uvijek obećava i najavljuje velike projekte na afričkom kontinentu preko inicijative "Pojas i put", a za Afriku su neke institucije u Kini objavile rast "investicija" od čak 283 posto. Te najave se još nisu materijalizirale u konkretne pokazatelje pa se dobrim dijelom radi o lijepim obećanjima, za koja se u koristi inovativan termin "angažman" (eng. engagement), umjesto konkretnih pokazatelja kao što su FDI i dani zajmovi.

"Angažman" koji se koristi u kineskim dokumentima o "Pojas i put" inicijativi je puno širi pojam od direktnih stranih investicija (FDI). Dok FDI bilježi stvarni neto tok kapitala tijekom godine, stvarno realizirane transakcije i ne uključuje usluge građevinskih radova, "angažman" je puno širi termin koji uključuje FDI, građevinske usluge, kredite, nominalnu neto vrijednost ugovora te ugovore koji su potpisani u određenoj godini a ne realizirani.

Zbog toga je "angažman" formulacija koja se često koristi u analizama raznih instituta i znanstvenih ustanova o inicijativi "Pojas i put", puno širi pojam i krajnje nesiguran. Naime, potpisani ugovori o projektima se mogu smanjiti u kasnijim razdobljima, odgoditi, ponovno se o njima pregovarati, ili od njih sasvim odustati. Tehnički bi i izgradnja Pelješkog mosta, koji je financiran 85 posto iz proračuna EU a ostatak državnog proračuna Hrvatske, bio klasificiran kao "angažman" u kineskim statistikama o inicijativi "Pojas i put". 

 

Puno je primjera otkazivanja velikih projekata u Africi koji su ušli u statistiku pod kineski "angažman", iako se nikada nisu realizirali. Sijera Leone je 2018. otkazala ugovor o izgradnji novog aerodroma vrijedan 318 milijuna dolara, Tanzanija je 2019. suspendirala već početi projekt izgradnje luke Bagamoyo (2023. je Tanzanija direktno preuzela projekt), a slično se događalo s projektima u Zambiji, Keniji, Etiopiji itd. Za uvjete afričkog kontinenta nije neobično da zamjena vlasti znači i prestanak projekata, kriza na tržištu sirovina (prihodi proračuna većine država Afrike ovise o cijeni raznih sirovina na svjetksom tržištu) dovede do nemogućnosti plaćanja itd. 

"Angažman" nije ujednačena metodologija na razini svjetskih institucija poput Svjetske banke, MMF-a, OECD-a, pa čak ni same službene vlasti u Kini. To je alat kojeg koriste razni instituti i think-thankovi u Kini, i kao takav se ne može uspoređivati s pokazateljima kao što su direktne strane investicije (FDI). 

Promjena interesa prema Africi zbog unutrašnjih razloga

Kineski veliki marš na Afriku je usporio, barem za sada. Još uvijek su privatni investitori i Svjetska banka (kao glavna financijska institucija kolektivnog Zapada) najveći kreditori Afrike, a Kina je već izgubila apetit za davanje novih zajmova.

Osim geopolitičkih, povlačenje (zajmovi) i stagniranje (FDI) Kine u Africi i povratak SAD-a potaknuti su i internim promjenama u njima. Kineske državne banke su u godinama prije pandemije imale višak likvidnosti, koji se investirao u Afriku. Od 2018. sve je više država Afrike počelo imati probleme s otplatom duga i tražiti odgode ili oproste od Kine, nakon čega je Kina shvatila da je previše izložena poslovično nestabilnom kontinentu. Nakon 2020. nastaje interni razlog u Kini: nekretninska kriza i deflacija. Stoga Kina pokreće veliku domaću fiskalnu i monetarnu ekspanziju, zbog čega se smanjuje prostor za zajmove Africi.

Nije slučajnost da se SAD ponovno okrenuo Africi u godinama kada je trajao trgovinski rat između njega i Kine. Osim nafte i plina, SAD je veliki uvoznik sirovina i rijetkih metala. Upravo u tome Kina ima stratešku prednost, kao najveći proizvođač i izvoznik na svijetu. Jedan od načina smanjenja ovisnosti SAD-a o Kini diverzifikacija je izvora sirovina i rijetkih metala, a Afrika njima obiluje.

"Bitka za Afriku", u financijskom i ekonomskom smislu, je tek počela a ne nepovratno izgubljena od strane SAD-a kako je najavljivano prije nekoliko godina. Značajna razlika je u tome što SAD primarno kreditira Afriku preko Svjetske banke, a Kina bilateralno. Uz to su investicije iz SAD-a puno češće privatne i stvar poslovne logike, dok iz Kine primarno investiraju državne kompanije.