Rat razotkriva cijenu zapadnog uzmicanja od prerade nafte

Kada se Dev Sanyal krajem 1980-ih pridružio naftnoj industriji, Berlinski zid još je stajao, a Nintendo je tek izbacio Game Boy. Sirova nafta tipa Brent stajala je oko 15 dolara po barelu.

Od tada je proces proizvodnje goriva za europske kreatore politika u najboljem slučaju bio tek sporedna misao. Dopustili su zatvaranje rafinerija nafte i ugovorima izvan granica prepustili opskrbu gorivima poput dizela i benzina. Čak i u SAD-u, trenutno najvećem svjetskom proizvođaču nafte, prerađivačka su postrojenja zatvarana, što je podiglo cijene goriva u nekim dijelovima zemlje više nego u drugima.

Dev Sanyal | F. Carter Smith/Bloomberg

Taj se smanjeni kapacitet sada sudario s geopolitičkim previranjima. Terminski ugovori za dizel u Europi blizu su 200 dolara po barelu, dok su maloprodajni troškovi u SAD-u dosegnuli rekordnih više od 6,50 dolara po galonu. Brent se kreće iznad 100 dolara po barelu. Skokovi cijena, uzrokovani ratom s Iranom i dodatno pogoršani ukrajinskim napadima na ruske rafinerije, konačno stavljaju proizvodnju goriva u fokus vlada, rekao je u intervjuu u Londonu Dev Sanyal, koji vodi europskog proizvođača goriva VaroPreem.

"Ljudi govore o naftovodima i plinovodima kao o ključnoj infrastrukturi", rekao je Sanyal, čija tvrtka osigurava 10 posto europskog prometnog goriva. "Ljudi nikada nisu govorili o rafinerijama kao o ključnoj infrastrukturi. Sada definitivno upotrebljavaju taj izraz."

Globalna potreba za proizvodnjom goriva rijetko je kada imala veću političku i ekonomsku važnost. Američki predsjednik Donald Trump nedavno je zaprijetio zabranom izvoza unatoč upozorenjima čelnika industrije, pa čak i nekih članova kabineta. Takav bi potez pogodio saveznike od Južne Amerike do Europe.

Središnje banke strahuju da će nagli rast cijena dizela dovesti do trajnih inflatornih pritisaka i potrebe za dodatnim podizanjem kamatnih stopa, budući da je to gorivo ključno za sve – od prijevoza i proizvodnje hrane do putovanja. Skokovi cijena energije također su prelili pritisak na globalnu rasprodaju obveznica.

Prerađivači s druge strane čine sve što mogu kako bi podigli proizvodnju, posebno dizela.

 

Najveći europski prerađivač nafte TotalEnergies SE priopćio je da je odgodio održavanje u jednom od svojih postrojenja, koje je trebalo započeti za nekoliko dana, kako bi nastavio opskrbljivati tržišta barelima.

Slična je slika od Španjolske preko Poljske do Grčke, gdje su prerađivači već odgodili planirane radove jer rast cijena goriva uvelike nadmašuje rast cijena sirove nafte.

Najveća rafinerija u Sjedinjenim Državama, div u Teksasu u vlasništvu Saudi Aramca sposoban za preradu više od 640.000 barela nafte dnevno, odgodila je za godinu dana radove planirane za jesen. Druge manje rafinerije učinile su isto.

Trenutačne su cijene prava zlatna koka za postrojenja koja sirovu naftu pretvaraju u motorna goriva poput benzina i dizela. Prema jednoj gruboj procjeni u industriji, takva prerada može donijeti profit veći od 60 dolara po barelu. Tri najveće američke rafinerije ostvarile su više od 10 milijardi dolara dobiti samo u drugom tromjesečju.

Takozvani crack spread – marža koju rafinerije ostvaruju pretvaranjem sirove nafte u potrošne proizvode – našao je svoj put čak i u leksikon šefova središnjih banaka.

"Što se tiče dobrovoljnog i fleksibilnog održavanja, odgađamo ga što je više moguće s jedne strane kako bismo mogli nastaviti opskrbljivati naša tržišta", rekao je Luis Cabra, zamjenik glavnog izvršnog direktora španjolskog prerađivača nafte Repsol SA. "S druge strane, marže su jako dobre."

Nekoliko viših trgovaca robom navodi kako vide znakove da rafinerije u Europi i SAD-u rade punim kapacitetom pokušavajući zadovoljiti potražnju. Odgode održavanja pomažu u održavanju proizvodnje goriva na tržištima kojima je ono potrebno, ali to sa sobom nosi i rizik od kvarova ili većih poremećaja u rafinerijama sljedeće godine.

U SAD-u, u kojem se nalazi jedna od najvećih svjetskih rafinerijskih industrija, postrojenja prerađuju najviše sirove nafte ikada za ovo doba godine, trošeći gotovo 17 milijuna barela dnevno.

Sve to govori da manjak rafiniranog goriva nema jednostavno rješenje.

Rat s Iranom i sukob Ukrajine i Rusije zbrisali su milijune barela dnevno kapaciteta za preradu nafte i pošiljki. Čak i ako se tokovi sirove nafte mogu obnoviti, u svijetu trenutno jednostavno nema dovoljno funkcionalnih postrojenja koja bi tu sirovu naftu pretvorila u svakodnevne proizvode koji trebaju potrošačima.

Kako prerada postaje sve više političko pitanje, vlade traže načine kako povećati proizvodnju i obuzdati cijene. Francuski predsjednik Emmanuel Macron zatražio je od Europske unije da razmotri ublažavanje specifikacija za gorivo, dok je talijanska vlada pozvala naftne prerađivače u zemlji na razgovore.

Europske rafinerije usto imaju ograničenja u pogledu toga koliko se održavanje može odgađati. "Odgađanje održavanja izvan tehnički opravdanih granica može povećati rizik od problema s pouzdanošću ili neplaniranih zastoja", poručili su iz poljske rafinerije Orlen.

Slično tome, američki politički čelnici povlače domaće poluge kako bi pokušali smanjiti cijene, uključujući efektivno uklanjanje saveznih poreza od oko 24 centa na prodaju dizela dopuštanjem šire upotrebe nerazvrstanog ili crveno obojenog dizela.

Neki republikanski zastupnici također su pozvali na zabranu izvoza, što je potez za koji stručnjaci kažu da bi ponudio samo privremeno domaće olakšanje prije nego što podigne troškove za sva goriva, uključujući benzin.

"Uvođenje opće zabrane izvoza vjerojatno bi izazvalo žestoku globalnu konkurenciju za osiguranje alternativnih zaliha dizela, što bi dovelo do povećane volatilnosti i nesigurnosti na međunarodnim energetskim tržištima", rekao je Nitin Jindal, voditelj odjela za globalne robe u Goldman Sachsu, na marginama konferencije o robi koju je ta banka održala u Parizu.

Američki ministar energetike Chris Wright ovog je tjedna kritizirao europske nacije jer ranije ove godine nisu pustile u promet više dizela namijenjenog hitnim rezervama u sklopu Međunarodne agencije za energiju (IEA).

Međutim, rizik je u tome što, dok se svijet bori za svaki barel koji može dobiti, visoke cijene na Zapadu ustupaju mjesto još većim krizama u siromašnijim zemljama. Nigerija je, primjerice, prošlog tjedna izvijestila da je njezina potražnja za benzinom pala za gotovo 15 posto u odnosu na godinu ranije.

Chris Wright | Daniel Heuer/Bloomberg

"Kao prerađivač, jednostavno ne želim ostaviti dojam da otvaramo šampanjac u ovom okruženju visokih marži", rekao je David Bird, glavni izvršni direktor rafinerije Dangote Petroleum Refinery and Petrochemicals FZE, najveće naftne rafinerije u Africi. "Ali ako razvijene zemlje dožive uništenje potražnje zbog cijene, zamislite što se događa u manje razvijenim dijelovima svijeta."

U međuvremenu, dok je Zapad smanjio proizvodnju goriva, naftne rafinerije u Aziji čine se u izvjesnoj mjeri zaštićenima od iste krize koja pogađa Europu. Mogle bi čak ponuditi i određeno olakšanje.

Diljem Azije postrojenja su uspjela osigurati većinu svojih zaliha sirove nafte za nadolazeće mjesece, tako da će moći nastaviti proizvoditi gorivo čak i uz nastavak poremećaja u plovidbi u Perzijskom zaljevu. Među proizvođačima, Indija je poručila kako namjerava nastaviti poštovati inozemne ugovore za dizel, dok je Kina – obično veliki izvoznik – ublažila ograničenja protoka zabilježena ranije u sukobu. Drugdje bi se izvoz Japana također mogao oporaviti.

 

-- Uz pomoć Francoisa de Beaupuya i Rachel Graham