Rad do smrti stvarnost je u sve većem broju država

Veliko negodovanje izazvali su nedavni prijedlozi Svjetske banke Hrvatskoj za stabilniji mirovinski sustav. U Analizi i prijedlozima za poboljšanje dugoročne adekvatnosti i održivosti hrvatskog mirovinskog sustava, koji je još 2021. od nje zatražilo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, cijeli je niz kontroverznih politika.

Najsporniji je prijedlog postupno povećavanje dobi za odlazak u mirovinu na 72 godine. Sukladno tome povećala bi se i minimalna dob za odlazak u raniju mirovinu, na 69 godina, zabrana odabira isplate mirovine samo iz prvog mirovinskog stupa, ali i povoljnije usklađivanje s plaćama.

Razlozi za tako oštre prijedloge leže u sve većoj neodrživosti mirovinskog sustava Hrvatske i dobro poznatim uzrocima te neodrživosti: kratki radni vijek prosječnog umirovljenika u Hrvatskoj, relativno rani odlazak u mirovinu te loš omjer radnika i umirovljenika (1,42 osiguranika, tj. zaposlena na jednog umirovljenika). Sve to dovodi do niskih mirovina u odnosu na prosječnu plaću (prosječna neto mirovina je u ožujku iznosila 655 eura, što je samo 45 posto od prosječne plaće), visokog rizika od siromaštva umirovljenika, društvene izolacije i lošeg zdravstvenog stanja.

No prijedlozi Svjetske banke se u suštini baziraju na održavanje trenutnog mirovinskog sustava na (polu)životu. On je baziran na međugeneracijskoj solidarnosti, tj. ideji da sadašnji radnici izdvajaju iz plaće za sadašnje umirovljenike, uz obećanje da će njihove mirovine biti osigurane na isti način, plaćama budućih radnika.

Uslijed produženja prosječnog života i sve manjeg broja rođenih održivost takvo mirovinskog sustava toliko se smanjila da današnje uplate radnika, tj. doprinosi mogu pokriti samo 60 posto troškova današnjih mirovina. Ostalih 40 posto pokriva se iz općeg državnog proračuna. Već se sada ne može govoriti o samoodrživom sustavu, a u budućnosti će stanje postati gore.

Pa ipak, ne postoji politička i građanska volja da se cijeli sustav mijenja. Svjetska banka toga je svjesna, pa joj jedino preostaje dati savjete kako produžiti životni vijek trenutnog sustava utemeljenog na međugeneracijskoj solidarnosti.

Većina mirovinskih sustava u Europi neodrživa je, a iznos mirovina u odnosu na prosječne plaće desetljećima pada. To je stvarnost u puno zdravijim mirovinskim sustavima od hrvatskog koja dovodi do toga da sve više umirovljenika nastavlja raditi. Dapače, u nekim državama većina nastavlja raditi nakon odlaska u starosnu mirovinu. Hrvatska se još opire tom trendu, ali ne zadugo.

Mirovina više ne znači kraj rada

Prema podacima koje je prikupila EU-ova statistička agencija Eurostat, svaki peti primatelj starosne mirovine u EU-u nastavlja raditi, na istom ili novom mjestu. Osim pet država EU-a (Estonije, Latvije, Irske, Švedske i Litve), većina primatelja starosne mirovine zaposlena je i u Švicarskoj, Norveškoj i Islandu. Rekorderi su Estonija i Island, u kojima je dvoje od troje primatelja starosne mirovine zaposleno.

U Hrvatskoj je tek svaki deseti (11,1 posto) primatelj starosne mirovine zaposlen, što je jedna od najmanjih stopa u EU-u. U Sloveniji je slično stanje s 12,9 zaposlenih primatelja starosne mirovine.

U globalu je primjetno da su u sjevernijim državama primatelji starosne mirovine puno skloniji nastavku zaposlenja nego u južnim državama EU-a. Udio u Italiji iznosi 13,1 posto, Španjolskoj 7,6 posto, Grčkoj sedam posto, a Rumunjskoj 3,9 posto.

U nekim se državama u mirovini nastavlja raditi iz nužnosti

Nije sve tako crno-bijelo. Postoje razlike među državama ovisno o glavnim motivima primatelja starosnih mirovina za rad. U nekim državama očito se radi o nužnosti, u drugima o jednostavnoj želji za nastavkom rada a u nekima ni nužnost nije dovela do većeg radnog angažmana primatelja starosnih mirovina.

Estonija je primjer države prve kategorije, u kojoj umirovljenici, tj. primatelji starosne mirovine rade iz nužnosti. To je očito iz podataka da je 40 posto starijih od 65 godina u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, što je druga najveća razina u EU-u, a 68,7 posto umirovljenika nastavlja raditi ili ponovno počinje raditi nakon početka primanja starosne mirovine. Slično vrijedi za Latviju i Litvu.

S druge strane, u Norveškoj i Švedskoj na odluku za nastavkom rada nakon odlaska u starosnu mirovinu očito ne utječe financijska nužnost nego drugi razlozi. Iako je većina primatelja starosne mirovine zaposlena, postotak starijih od 65 godina koji su u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti jedan je od najmanjih u Europi, 7,5 posto za Norvešku i 11,6 posto za Švedsku.

Hrvatska, u manjoj mjeri i Slovenija, spada u grupu država gdje bi korisnici starosnih mirovina trebali više raditi iz nužnosti, što se ogleda u visokom postotku starijih od 65 u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, ali to ne čine. Sličan obrazac je u Rumunjskoj i Grčkoj.

Cijena održavanja međugeneracijske solidarnosti

Može se bježati od stvarnosti, ali će nas kad-tad nekako sustići. Više od sto godina mirovinskog sustava temeljenom na međugeneracijskoj solidarnosti odavno pokazuje znakove propadanja, a politika država i svjetskih organizacija nije da ga se zamijeni s nečim novim nego da se pošto-poto održava na životu.

S obzirom na negativna demografska kretanja koja traju zadnjih desetljeća i koja će se nastaviti u sljedećim desetljećima, jedini način za to je kasniji odlazak u mirovinu te nastavak rada i u mirovini. "Radit ćeš do smrti" više nije samo distopijska prijetnja nego stvarnost 21. stoljeća.

No koliko ljudi želi da se stvari mijenjaju? Koliko bi ljudi na izborima glasovalo za političara koji predloži postepeno demontiranje sustava međugeneracijske solidarnosti i njegovu zamjenu sustavom temeljenim na individualiziranoj mirovinskoj štednji?

Društvena volja ostanak je u trenutačnom sustavu, što podrazumijeva veća izdvajanja iz općeg državnog proračuna za mirovine, kasniji odlazak u mirovinu, penalizaciju prijevremenog umirovljenja i u konačnici nastavak rada za vrijeme trajanja mirovine, tj. praktički do smrti.