Etnički nacionalizam dominantan na Balkanu ne dopušta završetak regionalnih integracija i koči ekonomski razvoj regije.
Nedavno je u Srbiji pokrenuta politička tema o izvantjelesnoj oplodnji doniranim reproduktivnim materijalom iz banki biološkog materijala iz Španjolske, Danske i Češke. Ta rasprava savršeno opisuje srž etničkog nacionalizma. Srpski pokret Dveri nacionalistička je i populistička stranka s predstavnicima u redovima zastupnika u Narodnoj skupštini. Ta je stranka krajem studenoga prošle godine izdala službeno priopćenje o navedenom pitanju u kojemu je, između ostalog, pisalo: "Ako znamo da se prilikom svake oplodnje miješa genetski materijal oca i majke, postavlja se pitanje genetskog materijala uvezenog od nepoznatog donora, što može utjecati na promjenu genoma budućih naraštaja." Iz te tvrdnje proizlazi postojanje nekog genoma koji bi se mogao definirati kao srpski, odnosno činjenica da bi on bio narušen ako oba roditelja nisu nositelji takvoga čistog genoma. Unatoč tome što se ovakve eugeničke izjave čine kao proizišle iz Hitlerova Mein Kampfa, ne mogu se zanemarivati jer ocrtavaju samu srž etničkog nacionalizma prema kojem postoje čisti Srbi, čisti Hrvati, čisti Makedonci i sl. U pitanju je konkretni primjer kako nacionalistička ideologija negira osnovne biološke činjenice koje dokazuju da bi, biološki gledano, teško mogle postojati ikakve čiste nacije jer bi ih morala činiti manja skupina koja je tisućljećima živjela izolirano od ostatka čovječanstva.
Prosječan stanovnik Balkana u kolokvijalnom govoru obično razlikuje pojmove patriotizma, nacionalizma i šovinizma. U okviru te jednostavne podjele patriotizam bi trebao biti ljubav prema državi, nacionalizam ljubav prema vlastitom narodu, dok bi šovinizam označavao netrpeljivost prema pripadnicima drugih naroda. U politologiji se ovakvo tumačenje navedenih pojmova smatra pogrešnim, ali su društvu jasni osjećaji koje oni pobuđuju – dobro je voljeti svoju državu i narod, a loše je mrziti druge. Riječ je o određenoj vrsti socijalnog bontona na Balkanu. Naravno, kao svaki drugi ideal, ovi se postulati krše u slučajevima nejasnog razgraničenja između "mojeg" i "tvojeg". Iz tih pobuda na Balkanu izbijaju plemenski (tribalni) ratovi. Tribalizam ovdje nije slučajan ili pejorativan jer se odnosi na međunarodne ratove čiji sudionici gledaju samo jedni na druge, žive i ratuju u svojem mikrokozmu.
Prije svega treba istaknuti kako nema prirodnih i neprirodnih nacija, naroda ili država. Države su politički, ekonomski i geografski konstrukti, nacije sociokulturni, a narodi sociobiološki. Narodi mogu biti pojmovi nadređeni nacijama, pa se tako početkom 20. stoljeća govorilo o jugoslavenskom narodu, iako je bilo jasno da se on sastojao od većeg broja nacija.
Ako se narod definira kao široka skupina ljudi koja živi na zajedničkom prostoru, govori sličnim, nekodificiranim, regionalnim jezicima i dijeli slično etničko podrijetlo, onda je nacija prije svega definirana postojanjem određenih političkih prava koje kmeta čine građaninom jedne nacionalne države, sa sviješću o zajedničkoj pripadnosti i sudbini s drugim (dobrovoljnim) pripadnicima iste nacije, makar oni živjeli i izvan granica svoje nacionalne države. Nacija ima jedan, jasno propisan jezik, politički definiran panteon junaka i mitova usmjerenih na ispunjenje konkretnih političkih ciljeva nacionalne države i romantiziranu sliku vlastite prošlosti. Na Balkanu je religija bila dominantan čimbenik oblikovanja nacija, dok je pokušaj oblikovanja nacije na jezičnoj (kulturnoj) pripadnosti imao uspjeha u manjem broju slučajeva (primjerice u Albaniji, ali ne i u Jugoslaviji).
Dok je Balkan pod utjecajem epohe građanskog nacionalizma oblikovao nacionalne države ili barem nacionalnu svijest tijekom 19. stoljeća, iako ti procesi nikada ne prestaju, na drugom dijelu Europe, onom istočnom, nalazila se imperijalistička feudalna sila koja do druge polovice tog stoljeća nije ukinula kmetstvo – Rusija. Suvremena Rusija proizvod je dvaju imperija – carskog i sovjetskog, te je agresivan ekspanzionistički politički konstrukt koji nije oslonjen na nacionalnost, već na privrženost državi. Za razliku od Balkana, gdje je država izraz konkretne, zamišljene, etničke zajednice, u Rusiji je država sakralizirana te se od njenih građana očekuje odanost do smrti bez obzira na to jesu li oni etnički Rusi, Tatari, Čečeni itd. Destruktivna su oba doživljaja političke zajednice - i etnonacionalistički i imperijalistički - te oba onemogućuju uklapanje tih društava u suvremeni globalizirani svijet obilježen tolerancijom i smanjenjem važnosti granica. U praksi to znači da neintegriranom Balkanu uvijek prijete nacionalno-politički ratovi, a Rusija, koja nije deimperijalizirana, konstantna je prijetnja ujedinjenoj demokratskoj Europi. Pa, dok balkanske nacije sudjeluju u svojim tribalističkim nadmetanjima u kojima se neko nenaseljeno brdo može smatrati središtem svijeta, ambicija Rusije je vojnom agresijom opet postati svjetskom supersilom.
Rusko-ukrajinski rat iz boce je pustio najagresivnije duhove imperijalizma koji su donedavno i u Rusiji bili radikalni. Danas se na ruskim državnim kanalima propagira otvoreni kolonijalistički i imperijalistički diskurs kojim se Ukrajina prikazuje kao rezultat Rusije i ruske državnosti, uskraćuje joj se pravo na neovisnost (koju već uživa više od 30 godina) jer je tobože sve na njenu teritoriju izgradila Rusija (iako i Rusija postoji tek 30 godina, SSSR i Rusko Carstvo nisu isto što i Ruska Federacija). Isto su tako desetljećima ranije zapadni imperijalisti svoje kolonijalne imperije pravdali činjenicom da su izgradili Afriku ili Indiju, pa su im porobljeni narodi nešto dugovali. Glavna je razlika što se 2023. godine u Rusiji takvi stavovi iznose javno i na službenoj razini, dok su na Zapadu proglašeni neprihvatljivima još 1960-ih. Time se ruski službeni diskurs maksimalno približio diskursu balkanskih nacionalista jer prvi tvrdi kako je Lenjin nešto dao Ukrajini, a drugi kako je Tito nešto dao onome suprotstavljenom plemenu. U politici se ništa ne poklanja, već se ukrajinska nacija borila za subjektivitet kao što su jugoslavenske nacije zahtijevale federalizaciju. Međutim, u imperijalističkom i nacionalističkom diskursu Lenjin je negativac jer je srušio Rusko Carstvo, a Tito zato što je preoblikovao unitarnu "srpsku" Jugoslaviju.
Koliko je teško iskorijeniti ovakve negativne paradigme koje države vuku u ratove, a društva u kaljužu mržnje, svjedoče i rezultati izbora u zapadnim demokracijama. Koliko je tamo samo nacionalističko-populističkih stranaka – od Trumpa do Le Pen. Po tim se podacima vidi kako otprilike četvrtina do trećine građana vjeruje u ideologiju etničkog nacionalizma. Ipak, takvi su stavovi društveno dominantni na Balkanu, a obuzdava ih se isključivo nazočnošću nadnacionalnih struktura poput Europske unije ili NATO-a. Jedino potpuna integracija Balkana, koja podrazumijeva jasnu perspektivu mira i suradnje, može omogućiti ekonomski, a s njim i društveni razvoj. Kako bi došlo do potpune integracije, treba zatvoriti sva pitanja razdora koja se pak drže otvorenima jer nacionalistička društva ne dozvoljavaju njihovo rješavanje dok domaće političke klase parazitiraju na njihovoj podršci. Riječ je o zamci nedostižnog razvoja u kojoj razvoj samo integracijom može izliječiti društvo, ali je društvo ne dozvoljava zbog vlastitih anakronih uvjerenja. Igrom slučaja, ruski imperijalizam, koji bi vrlo izvjesno, uz ukrajinski otpor i napore zapadne koalicije, mogao biti odlučno poražen, mogao bi djelovati kao katalizator promjena na zapadnom Balkanu. Poraz imperijalističke Rusije stoga pruža idealnu priliku i za suzbijanje nacionalističke plime koja je potopila zapadni Balkan i koja koči razvoj cijele regije.
Preveo Daniel Pavlović.
.webp){kind=icon}
