Europska obrambena industrija pronašla je novo rješenje, ali i nove probleme

Nije slučajnost da Švedska, zemlja koja je 1970-ih na tržištu nudila robusne Volvo karavane nalik na tenkove, sada ostatku kontinentalne Europe isporučuje borbena vozila pješaštva (BVP).

Prilikom prošlotjednog posjeta tvornici BAE Systems Plc Hägglunds u kojoj se proizvodi CV90, smještenoj otprilike na polovici švedske obale, vidio sam dva znaka o budućnosti razvoja europske obrane – jedan pozitivan, a drugi baš i ne. Dobra vijest je da su direktor Tommy Gustafsson-Rask i njegov tim u Örnsköldsviku, čistom snagom pragmatizma očito pronašli izlaz iz inercije koja je desetljećima kočila napore za konsolidaciju europske obrambene nabave. Loša vijest su dronovi.

Izazov s kojim se suočavaju europske vlade već je dobro poznat: kako golemi zajednički europski obrambeni proračun (580 milijardi dolara, tj. oko 495 milijardi eura u 2025. godini, više od polovice američkog vojnog budžeta i dvostruko više od ruskog) pretvoriti u vojnu snagu koja bi iole mogla opravdati takve troškove. Budući da Rusija silom pokušava proširiti svoje granice te s obzirom na to da američki predsjednik Donald Trump sklapa američki sigurnosni kišobran nad Europom, radi se o problemu hitne prirode. Europski čelnici već dugo znaju što im je činiti. Stvorili su čitav dijapazon specijaliziranih agencija kako bi potaknuli zajedničku vojnu proizvodnju i nabavu. Pa ipak, njihovi napori su uglavnom neuspjeli.

Problem nije samo u tome što se nacionalne vlade nerado odriču radnih mjesta i stručnog znanja koji dolaze s proizvodnjom vlastitih sustava naoružanja. To će uvijek biti tako. Niti je samo stvar u tome što nacionalni predvodnici poput francuske tvrtke Dassault Aviation i pretežito njemačkog Airbusa, koje se naišle na prepreke prilikom zajedničkog rada na europskom borbenom zrakoplovu šeste generacije, teško pronalaze zajednički jezik.

Temeljni problem zajedničkih programa je taj što nacionalna ministarstva obrane inzistiraju na nizu jedinstvenih specifikacija za svoje narudžbe. To izravno narušava ekonomiju brzine, razmjera, održavanja i interoperabilnosti koja se nastoji postići zajedničkom nabavom.

Gustaffson-Rask kao primjer navodi da je potrebno i do godinu dana za testiranje otpornosti vozila CV90 na nagazne mine. Vozilo mora biti potpuno dovršeno i opremljeno prije testiranja na eksplozije (obično u dva kruga) kako bi se utvrdilo što se događa s trupom vozila, ali i s njegovim složenim sustavom senzora i opreme. Onog trenutka kada se pojavi drugi kupac s novim popisom zahtjeva, ti rezultati više ne vrijede te je potrebno proizvesti i testirati novo vozilo, što traje još godinu dana. Takva kašnjenja bila su podnošljiva u razdoblju nakon 1989. godine kada su vlade još vjerovale da je veliki kopneni rat na europskom tlu nezamisliv. Danas su ona neprihvatljiva.

Kada su zapovjednici švedske, finske, norveške i danske vojske posjetili Örnsköldsvik u siječnju 2024. godine, prekinuli su prodajnu prezentaciju tvrtke rekavši da im jednostavno hitno trebaju stotine novih BVP-ova (oklopnih vozila lakših od tenkova s topovima manjeg kalibra, koja uz posadu prevoze i do osam vojnika). Umjesto izgradnje vozila prema novim specifikacijama, tvrtka im je ponudila verziju koju su već proizvodili za Nizozemsku. "Jedan časnik mi je rekao: 'Ako je dobro za Nizozemce, dobro je i za nas'", kaže Gustafsson-Rask. "Mislim da se Europa donekle probudila. Ako imate proizvodnju koja funkcionira, iskoristite je."

Posao je već cvjetao kada su četiri potencijalna kupca, kojima su se u međuvremenu pridružile Litva i Estonija, potpisala pismo namjere. Iz tvrtke navode da su u pogon u posljednjih pet godina uložili 300 milijuna dolara te da planiraju uložiti još 150 milijuna dolara. Proizvodnja se učetverostručila – prihodi su skočili s nešto više od 200 milijuna dolara u 2020. godini na 1,21 milijardu dolara u 2024. godini. Broj zaposlenika je porastao sa 750 u 2020. godini na 2600, što je značajna količina radne snage u gradu od tek 56.000 stanovnika. Tvrtka je stoga rado prepustila dio proizvodnog procesa nekima od zemalja koje danas koriste CV90.

Nije odmoglo ni to što su ukrajinski vojnici očito oduševljeni s pedeset modela starije generacije tih vozila koje im je Švedska donirala 2023. godine. uglavnom zbog njihove Volvove pažnje prema zaštiti života. Iako su se vozila, očekivano, pretrpjela pogotke (barem jedno od njih pogođeno je granatom iz glavnog borbenog tenka), nije zabilježeno da je ijedan ukrajinski vojnik poginuo u CV90 vozilu. Potpisana ukrajinska zastava koja je obješena u tvornici izraz je zahvalnosti 21. mehanizirane brigade koja je dobila švedske BVP-ove i sudjelovala u teškim borbama na bojištima u Donbasu i Kursku.

Koliko god nevjerojatno zvučalo, u tvornici su mi dozvolili da sjednem za upravljač jednog od tih strojeva vrijednih 10 milijuna dolara i teških preko 30 tona. Kombinacija desetljeća razvoja, sjedala koja štite kralježnicu od udara nagaznih mina te gumenih gusjenica (za razliku od uobičajenih čeličnih) omogućuju vožnju uz minimalne vibracije, što je karakteristika od presudne važnosti za elektroničke senzore, kamere i sustave za automatsko upravljanje paljbom na najnovijoj generaciji vozila.

No, tu se krije i najveći problem za europsku obranu. Novi sustavi paljbe mogu automatski detektirati bljesak neprijateljske cijevi, analizirati o kakvom oružju je riječ i uzvratiti odgovarajućom protumjerom. Međutim, prilikom dizajna tog sustava nisu uzeti u obzir dronovi, koji nemaju bljesak cijevi pomoću kojeg bi ih se moglo prepoznati. Inženjeri se tek počinju hvatati u koštac s izazovom koji dronovi predstavljaju, no zasad je čisto samoubojstvo pojaviti se s bilo kakvim oklopnim vozilom unutar dronovskih "zona smrti" koje se protežu nekih 40 kilometara.

Za razliku od glavnog izvršnog direktora Rheinmetalla Armina Pappergera, koji je u katastrofalnom intervjuu za Atlantic u ožujku ukrajinske proizvođače dronova podrugljivo usporedio s djecom koja se igraju s Lego kockicama, Gustafsson-Rask priznaje ozbiljnost prijetnje. Također otvoreno priznaje da zasad nitko nema rješenje.

Gustafsson-Rask, doduše, ne smatra da su zbog toga njegovi proizvodi zastarjeli. Dokle god vojske žele probijati neprijateljske linije i zauzimati teritorij, trebat će im BVP-ovi i tenkovi. Zadatak je, prema njemu, osmisliti sustav u kojem će vozila kao što je CV90 postati umrežene jedinice unutar mobilnih sustava za borbu protiv dronova, što bi im ponovno omogućilo nesmetano kretanje.

Ipak, porast jeftinih jurišnih dronova nameće ozbiljna pitanja o tome kamo bi europska ministarstva obrane trebala usmjeriti svoja ograničena sredstva za nabavu. BAE Systems Hägglunds navodi da trenutačno postoji 600 narudžbi za CV90 vozila, dok se o još stotinama njih pregovara s konzorcijem za nabavu koji je proizašao iz sastanka s vojnim zapovjednicima 2024. godine. Riječ je o ugovorima vrijednim više milijardi eura.

Estonija, šesta, najmanja i Rusiji najizloženija nacija koja se pridružila konzorciju, početkom travnja povukla se iz svoje obveze vrijedne 500 milijuna eura. Ministar obrane Hanno Pevkur izjavio je da je zbog smanjene uporabne vrijednosti oklopnih vozila na ukrajinskim ratištima bilo logičnije uložiti u dodatnu obranu od dronova i projektila nego u zamjenu postojećih BVP-ova.

Gustaffson-Rask je vjerojatno u pravu kad kaže da je samo pitanje vremena kada će proizvođači oružja pronaći način da zaštite skupa oklopna vozila od dronova koji koštaju tek tisuću dolara. No nedvojbeno je u pravu i Pevkur koji kaže da si Estonija ne može dopustiti luksuz čekanja. Desetljećima staro europsko pitanje o tome kako konsolidirati nabavu među više od dvadeset zemalja ubrzano pada u drugi plan pred još gorućim problemom: što kupiti, a čega se riješiti u dobu ratovanja u kojem dominiraju dronovi.