Kako 'remote' poslovi postaju ulaznica za američko tržište rada

Američki san nikada nije bio skuplji, a put do njega nikada nije bio podvrgnut strožem "rešetanju". Nakon što je Donald Trump u rujnu 2025. godine uveo uvjet da se za određene nove H-1B vize (za kandidate koji su izvan SAD-a) priloži i uplati 100.000 dolara, poslodavci su dobili poruku da ulazak globalnog talenta više nije samo pitanje papira, nego i budžeta. 

Tržište je odgovorilo pragmatično, remote rad više nije samo alternativa za urede, već i filter za potencijalnu relokaciju na druga tržišta poput Amerike. Kompanije sve češće koriste Balkan kao poligon za testiranje kompatibilnosti. Povjerenje se gradi na daljinu, a skupe vizne procedure pokreću se tek kada se pokaže da kandidat ispunjava očekivanja i da je rizik lošeg zapošljavanja sveden na minimum.

Kako vizni proces izgleda u praksi

Na tom raskrižju između remote rada i imigracije nalazi se Migrate Mate, platforma sa sjedištem u New Yorku koja povezuje zapošljavanje, rad na daljinu i postupke izdavanja viza.

Migrate Mate danas ima više od 30.000 korisnika iz preko 100 zemalja, a osim poslova s podrškom za vize, u svojoj bazi sadrži i oko 40.000 remote oglasa, uključujući približno 6.600 pozicija za softverske inženjere. Kompanija je u prvoj rundi financiranja prikupila tri milijuna dolara, a sljedeća faza razvoja fokusirana je na digitalizaciju i jeftinije vizne procedure.

Prema riječima osnivača i izvršnog direktora Mihaila Božića, kompanije se sve više udaljavaju od H-1B viza i okreću fleksibilnijim opcijama. "Vidimo jasan pomak prema alternativnim vizama. Kompanije sve češće koriste J-1 i O-1 vize, jer su brže, fleksibilnije i financijski održivije od H-1B modela", kaže Božić, ali ipak, upravo tu počinje stvarnost koja se često izgubi u priči o "fleksibilnosti".

O-1 viza nije univerzalna alternativa, već opcija za mali broj ljudi. Američka imigracijska služba O-1 definira kao vizu za osobe s "iznimnim sposobnostima" i traži dokaz "trajnog nacionalnog ili međunarodnog priznanja" kroz stroge kriterije. U prijevodu: za prosječnog softverskog inženjera O-1 viza je često nedostižna, pa remote-to-relocate model u praksi ovisi o tome može li kandidat zaista izgraditi profil koji prelazi taj prag.

Slična ograničenja postoje i s J-1 vizom: dio sudionika spada pod pravilo 212(e), obavezu dvogodišnjeg fizičkog boravka u matičnoj zemlji nakon programa, osim ako se ne dobije izuzeće (waiver). To znači da J-1 može biti brz ulaz, ali ne i siguran most do H-1B vize, green carda ili dugoročnog boravka.

Iako J-1 otvara mogućnost da kad je osoba fizički u Americi i uz specijaliziranu odvjetničku pomoć lakše dobije O-1 vizu i ispuni sve rigorozne uvjete, i takve usluge koštaju između 15 i 25 tisuća dolara. Zato se remote-to-relocate sve češće svodi na hladnu matematiku troškova: remote rad kao probni rok prije nego što firma uopće razmotri spada li kandidat u mali krug onih za koje vrijedi pokretati složen i skup proces.

Radimo od kuće - ali zašto nas je malo u 'viznim' bazama?

U Hrvatskoj je 2025. godine 37 posto zaposlenika radilo od kuće, no kada se pređe iz "radim remote" u "selim se zbog posla", Balkan u Božićevoj bazi ostaje gotovo nevidljiv: oko 0,4 posto korisnika dolazi iz regije, što je statistička greška.

Pitanje je zašto.

Svi ovi razlozi objašnjavaju zašto remote prvo, a viza kasnije, postaje racionalan izbor. Remote-to-relocate je realan model, samo mnogo selektivniji nego što zvuči jer se na kraju svodi na dvije stvari: tko zaista može prijeći vizni prag i je li tvrtki financijski racionalno platiti taj prag.