Bivšeg sovjetskog čelnika i dobitnika Nobelove nagrade za mir Mihaila Gorbačova, koji je umro u utorak u 92. godini života, mnogi povjesničari smatraju jednim od najvažnijih osoba druge polovice dvadesetog stoljeća, pišu agencije.
Gorbačov je bio posljednji predsjednik SSSR-a, bez krvoprolića je okončao hladni rat, ali nije uspio spriječiti raspad Sovjetskog Saveza. Ostavku je podnio 25. prosinca 1991. nakon čega se Sovjetski Savez nakon 69 godina postojanja raspao.
"Mihail Sergejevič Gorbačov preminuo je večeras nakon teške i dugotrajne bolesti", objavila je Središnja klinička bolnica u Moskvi. Prema Tassu, bit će pokopan na moskovskom groblju Novodevičje pored svoje supruge Raise koja je preminula 1999.
Politički put
Gorbačov je rođen 2. ožujka 1931. u siromašnoj obitelji u Privoljnoju u Stavropoljskom kraju na jugu Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. Ubrzo se kao pravnik pridružio Sovjetskoj komunističkoj partiji, a zatim se kroz godine probio do samog vrha partijske hijerarhije. Bio je njezin osmi i posljednji glavni tajnik. Vodio ju je od 1985. do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Kad je 1985. godine postao glavni tajnik Sovjetske komunističke partije, u dobi od 54 godine, krenuo je revitalizirati sustav uvođenjem programa glasnosti i perestrojke kojima je cilj bio ostvariti veći stupanj demokracije i ekonomski rast. No njegove su reforme izmakle kontroli.
Njegova politika glasnosti (гласность) – slobode govora – omogućila je do tada nezamislivu kritiku stranke i države, ali je također ohrabrila nacionaliste koji su počeli vršiti pritisak za neovisnost u baltičkim republikama Latviji, Litvi, Estoniji i drugim dijelovima saveza.
Iako je bio odani sljedbenik sovjetske države i socijalističkih ideala, reforme okoštalog sustava po njegovu su mišljenju bile nužne za daljnji napredak zemlje.
U to ga je snažno uvjerila i nuklearna nesreća u Černobilu 1986. koja je otkrila mnoge ozbiljne nedostatke komunističkog sustava i nesposobnost najviših donositelja odluka u sprečavanju takvih katastrofa i zaštiti stanovništva.
Sovjetske vlasti katastrofu su priznale s nekoliko dana zakašnjenja i to tek kada su u susjednim zemljama primijetili povećanu radioaktivnost.
Na području vanjske politike odlučio je prekinuti sovjetsku intervenciju u Afganistanu i započeti razgovore s tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom, što je dovelo do nekoliko sporazuma o ograničenju naoružanja.
Kad su prodemokratski prosvjedi zahvatili zemlje sovjetskog bloka komunističke Istočne Europe 1989., suzdržao se od uporabe sile – za razliku od prethodnih čelnika Kremlja koji su poslali tenkove slomiti ustanke u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. No prosvjedi su potaknuli težnje za samostalnošću u 15 sovjetskih i čitavom nizu autonomnih republika Sovjetskog Saveza, koji se u sljedeće dvije godine kaotično raspao.
Gorbačov se uzalud borio spriječiti taj kolaps. Sljedbenici "tvrde linije" pokušali su ga neuspješnim državnim udarom 1991. zbaciti s vlasti. To je označilo kraj Gorbačovljeve političke karijere i on je morao dati ostavku, a Sovjetski Savez se raspao.
Povlačenje iz politike
Gorbačov se nakon toga uglavnom povukao iz aktivne politike, ali je ostao važna pozadinska osoba koja je dugo iznosila stavove o relevantnim temama iz Rusije i svijeta.
Smatrali su ga glasnim kritičarom Borisa Jeljcina, prvog predsjednika Rusije, ali i aktualnog ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Među povjesničarima ga se smatra jednom od najznačajnijih osoba druge polovice 20. stoljeća. Godine 1990. dobio je i Nobelovu nagradu za mir.
No u Rusiji je za mnoge izdajnik. Sovjetski nostalgičari mu zamjeraju što je dopustio raspad zemlje koju su komunisti preko sedam desetljeća gradili na ruševinama carske Rusije. Da je riječ o velikoj geostrateškoj pogrešci, nekoliko je puta ocijenio i Putin.
Mnogi Rusi Gorbačovu nikada nisu oprostili turbulencije koje su njegove reforme izazvale, smatrajući kasniji pad životnog standarda previsokom cijenom za demokraciju.
.webp){kind=icon}
