Kritika Jamieja Dimona upućena EU-u u potpunosti je ispravna

Od svih američkih uvreda koje su se obrušile na Europu posljednjih nekoliko dana (od smiješnih tvrdnji Elona Muska o Bruxellesovoj cenzuri do upozorenja Trumpove administracije o civilizacijskom uništenju), one od Jamieja Dimona, šefa kompanije JPMorgan Chase & Co., vjerojatno su najoštrije.

Europa ima "pravi problem", rekao je tijekom vikenda i naveo njih tri: birokraciju usmjerenu protiv poslovanja, unutarnju fragmentaciju i nedostatak inovacija. "Slaba Europa je loša za nas (u SAD-u)", upozorio je.

Dimon nije prvi bankar koji se žali na birokrate. Financijeri stalno lobiraju kod vlada za labaviju regulaciju. Međutim, on nije ideolog koji skuplja bodove poput JD Vancea. U pravu je o pitanjima koje postavlja. Prošlo je više od godinu dana otkako je Mario Draghi rekao gotovo istu stvar kako bi trgnuo Europu iz pada produktivnosti i stagnantnog rasta u sve neprijateljskijem svijetu gdje stare trgovinske veze ne znače ništa. Od tada, muk. Unutarnja neslaganja, institucionalna inercija i izrada proračuna po principu "osiromaši susjeda" ostavili su Draghijeve pozive za 800 milijardi eura novih ulaganja, agilniju industrijsku politiku i integraciju tržišta kapitala u stagnaciji.

Nedostatak hitnosti je očigledan. Iako je Europa postigla napredak u obrani, s obzirom na to da su zemlje Europske unije gotovo udvostručile vojne izdatke od 2021. s obzirom na agresivnu Rusiju i nepouzdanog američkog saveznika, gubi tlo pod nogama drugdje. Kineski izvoz nadmašuje izvoz EU-a, što šteti rastu i ubrzava deindustrijalizaciju.

U međuvremenu, fragmentirana europska tržišta kapitala šalju stotine milijardi ušteđevine građana u SAD svake godine. Mnogi obrazovani Europljani ih slijede. Dostupnost rizičnog kapitala u SAD-u tri je puta veća nego u Europi, dok veliki troškovi restrukturiranja čine velike europske tvrtke manje sklonima trošiti velika sredstva na vrstu istraživanja i razvoja koja bi mogla transformirati njihovo poslovanje.

Nemogućnost suočavanja s vanjskim pritiscima, posebno onima iz SAD-a, nije pomogla. Unatoč tome što nije uspio pronaći onih 800 milijardi eura za Draghijev plan, EU je nekako čarobno skupio mogućih 600 milijardi dolara za američka ulaganja do 2028. u sklopu svog "sporazuma" s Trumpom o carinama od 15 posto. Iznuđivanje tu nije stalo; Bijela kuća je odlučna prisiliti EU da ublaži svoju tehnološku regulaciju.

Čini se da snažno naoružavanje djeluje i nije samo Dimon taj koji uočava slabost: anketa provedena u studenom na više od 9500 Europljana u devet zemalja, koju je objavila tvrtka Grand Continent, pokazuje da ih dvije trećine ne vjeruje Bruxellesu da će braniti njihove ekonomske interese. A samo 10 posto vidi Donalda Trumpa kao "prijatelja" Europe.

Može li se prekinuti ciklus neaktivnosti? Pred nama su dva neposredna testa. Jedan je spremnost na razbijanje tabua kako bi se financirala Ukrajina u iznosu od 90 milijardi eura, bilo putem zajedničkog zaduživanja EU-a ili kolateraliziranjem milijardi eura zamrznute ruske državne imovine koja se drži u Euroclearu. Drugi je spremnost na suprotstavljanje ekonomskom maltretiranju, radilo se o Musku i tehnologiji ili Kini i rijetkim zemnim metalima. EU već ima snažno oružje u svom instrumentu za borbu protiv prisile koji joj omogućuje da uzvrati stranim trgovinskim ucjenjivačima putem odmazdnih carina ili sličnih mjera. Vrijeme je da Europa odlučno pokaže da želi sjediti za stolom, a ne biti na jelovniku.

Dugoročno gledano, Europa mora odgovoriti na dobronamjerna upozorenja Dimona i drugih osmišljavanjem plana za budućnost jedinstvenog tržišta koji se ne odnosi samo na smanjenje birokracije.

Ako veličina EU-a i njegovo prekomjerno komplicirano upravljanje koče integraciju i ulaganja, zašto ne bismo pratili primjer fleksibilnijeg modela "koalicije voljnih" koja trenutno podržava Ukrajinu? Zakoni EU-a već dopuštaju "poboljšanu suradnju" u kojoj najmanje devet država članica produbljuje veze bez čekanja na druge. To se već koristilo za putovanja bez viza i europske patente. Manje podskupine također mogu pokrenuti zajedničke prekogranične projekte u područjima poput energetike ili infrastrukture uz potporu javnog financiranja.

 

Zajednički financirani poticaj za ulaganje u nuklearnu energiju, industrijsku politiku i obrambenu tehnologiju trebao bi biti na dnevnom redu takve koalicije. Francuska i Njemačka moraju biti u njezinom središtu, a Italija i Poljska također. Unatoč opravdanom tmurnom raspoloženju oko europskog projekta, predstava još nije gotova. Krajnja desnica postiže značajne izborne rezultate gotovo svugdje, ali čini se da je dosegnula svoj maksimum na oko 30 posto. Poruka njemačkog Friedricha Merza i francuskog Emmanuela Macrona da će učiniti "sve što je potrebno" mogla bi odgovarati ovom povijesnom trenutku. Dok se europske elite potpuno ne probude, očekujte da će Dimon nastaviti govoriti ono što oni ne žele čuti.