Današnja ratna ekonomija bitno je drukčija nego prije

Nedavno sam čula zastrašujuću prognozu: napredak u obrambenoj tehnologiji promijenit će način ratovanja u jednakoj mjeri u kojoj je to industrijalizacija učinila u Prvom svjetskom ratu. Ako je zaista tako, to znači da bismo se mogli suočiti sa žrtvama nezamislivih razmjera, baš kao što se dogodilo nakon mehanizacije oružja početkom 20. stoljeća.

Pitanje je i kako će se ta transformacija odraziti na američko i globalno gospodarstvo. U prošlosti su povećanja vojnih izdataka djelovala kao svojevrsni poticaj, no nije zajamčeno da će se to dogoditi i ovog puta, barem ne na isti način.

Kao i početkom 20. stoljeća, globalna politika i tehnologija rezultiraju većom potrošnjom na obranu. Fragmentiraniji svijet donosi više rizika i manje suradnje, pa zemlje troše više na vlastite vojne sposobnosti baš kao što tehnologija proizvodi nova ratna oruđa.

U drugoj polovici 20. stoljeća zabilježen je pad udjela vojne potrošnje u BDP-u. Unatoč Hladnom ratu, jači savezi omogućili su mnogim zemljama da manje troše na obranu. Nakon pada Sovjetskog Saveza i uspona tehnologije 1990-ih, razni akteri u američkoj vojsci tvrdili su da SAD može trošiti i manje. Vojni izdaci donekle su porasli u 2000-ima zbog ratova u Iraku i Afganistanu, ali su i dalje ostali relativno niski.

Svijet sada ulazi u novo doba veće vojne potrošnje, što je istaknuto i u izvješću o svjetskim gospodarskim izgledima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), kao i u godišnjem ekonomskom izvještaju Ureda američkog predsjednika. Zemlje NATO-a već su počele povećavati svoju potrošnju kao odgovor na poteze Donalda Trumpa. SAD u međuvremenu, suočen s izgledima za nove sukobe i vojnim usponom Kine, ne smanjuje vlastitu potrošnju. Konačna odluka je na Kongresu, ali Trumpova administracija je upravo predložila obrambeni proračun od 1,5 bilijuna dolara za 2027. godinu, što je povećanje od preko 40 posto u odnosu na 2026. godinu, pri čemu je velik dio namijenjen implementaciji i obrani od nove tehnologije.

MMF se oslanja na podatke iz poslijeratnog razdoblja kako bi predvidio što bi taj trend mogao značiti za svjetsko gospodarstvo. U prošlosti je vojna potrošnja bila slična drugim oblicima fiskalnih poticaja: stvarala je radna mjesta ne samo u vojsci, već i za ljude koji proizvode stvari poput podmornica i borbenih zrakoplova, kao i za one koji žive u mjestima u kojima se te djelatnosti odvijaju. Međutim, MMF upozorava da ona može oduzeti od potrošnje na socijalne usluge. Procjenjuje se da vojni proračun tek pokriva vlastiti trošak u smislu BDP-a.

No, iako bi razine potrošnje mogle nalikovati onima iz prošlosti, utjecaj na gospodarstvo mogao bi biti posve drukčiji jer će se novac trošiti na drugačiji način. Sadašnji i budući ratovi uključivat će više autonomne tehnologije pokretane umjetnom inteligencijom i možda manje vojnika na ratištu, ali bi također mogli trajati dulje i imati dvosmislenije ishode. Određenu ulogu odigrat će i tehnološke tvrtke koje će stvarati radna mjesta i poduzetničku aktivnost, ali koristi se neće osjetiti u široj populaciji u usporedbi s velikim dobavljačima u sektoru obrane.

U prošlosti je potrošnja na obranu bila važan izvor poslova za srednju i nižu klasu. No moderno ratovanje zahtijeva manju vojsku i preciznije oružje, koje obično stvaraju obrazovaniji radnici.

Dobra je vijest da će vojna potrošnja vjerojatno i dalje služiti kao važan poticaj za inovacije koje donose širu društvenu korist. Agencija DARPA (Defense Advanced Research Projects Agency), osnovana 1958. godine, stvorila je tehnologiju koja je omogućila internet. Budućnost ratovanja temeljenog na umjetnoj inteligenciji mogla bi iznjedriti inovacije koje će transformirati gospodarstvo na načine koje još ne možemo zamisliti.

Postoji još jedna razlika u odnosu na prošlost koja bi se mogla pokazati ključnom: utjecaj te silne potrošnje na kamatne stope. Povjesničar Niall Fergusson tvrdi da kada zemlja počne trošiti više na otplatu kamata nego na svoju vojsku, njezini su najbolji dani iza nje. To se pokazalo točnim za Španjolsku, Francusku i Veliku Britaniju, koje je dug toliko pritisnuo da više nisu mogle adekvatno financirati vojsku niti zadržati globalnu hegemoniju.

Sličnog je mišljenja i Pierre Yared, jedan od Trumpovih ekonomskih savjetnika. Status jedine svjetske velesile naciji daje "pretjeranu privilegiju", odnosno mogućnost posuđivanja novca po nižim kamatnim stopama. Nasuprot tome, poraz u vojnom sukobu obično donosi više kamatne stope i inflaciju. Hegemon koji mnogo troši, poput SAD-a, mora održavati osjetljivu ravnotežu: ako troši previše, otplata duga može istisnuti vojnu potrošnju. Ako pak ne troši dovoljno, zemlja slabi, što bi moglo dodatno povećati kamatne stope.

Pitanje koliko će dugo trajati američka dominacija, stoga, možda ne ovisi toliko o vojnoj moći koliko o državnom dugu. Na tom polju, trenutak istine mogao bi stići prije nego što se očekuje, osobito ako Washington odluči  (što gotovo sigurno i hoće) povećati obrambene izdatke bez smanjenja socijalnih davanja. S druge strane, odluči li se SAD prioritet dati vojnoj potrošnji, bit će to prvi put u ovom stoljeću da je izabrao ulagati u mlade umjesto u stare. Barem nešto.