Španjolska počinje ići na živce ostatku Europe

Španjolska ima dobro ljeto. Predviđa se da će gospodarstvo u 2026. godini narasti za 2,6 posto, što je daleko više od prosjeka europodručja, a očekuje se da će nastaviti rasti po stopi većoj od dva posto i u sljedećih nekoliko godina. Zemlja je od 2019. udvostručila svoje kapacitete vjetra i električne energije te se s turbulencijama cijena energije povezanima s Iranom nosi daleko bolje od svojih europskih partnera. A njezina nogometna reprezentacija upravo je osvojila Svjetsko prvenstvo prikazom timske igre koja je prvo ugušila najbolji napad svijeta, Francusku, a potom i borbene Argentince.

Španjolskoj i njezinom dugogodišnjem premijeru lijevog centra, Pedru Sánchezu, trenutačno bi mnogi Europljani trebali zavidjeti – osobito liberali. Nekako je uspjela izgraditi infrastrukturu obnovljivih izvora uz smanjenje troškova energije, smanjiti deficit uz povećanje izdataka za socijalnu skrb te znatno profitirati od imigracije.

No dobre vijesti u jednoj državi članici Europske unije ne odjekuju uvijek dobro drugdje, a netrpeljivost prema Madridu nije tek obična ljubomora.

Uzmemo li u obzir migracije, Španjolska je primjer kako otvorenost može funkcionirati. Imigranti popunjavaju praznine na slabije plaćenom kraju tržišta rada, u skrbničkom sektoru i poljoprivredi, čime drže troškove poslodavaca niskima i ublažavaju pritisak starenja stanovništva. Njezino stanovništvo raste daleko brže, u relativnim okvirima, nego u drugim ključnim zemljama europodručja. Poraslo je za više od 20 posto od 2000. godine, u usporedbi s manje od dva posto u Njemačkoj. To je doprinijelo između 25 posto i 40 posto rastu po glavi stanovnika od 2022. godine te je napunilo državnu blagajnu.

Jasna poveznica koju Madrid vidi između imigracije, rasta i fiskalnog zdravlja potaknula ga je na legalizaciju statusa gotovo milijun migranata bez dokumenata. No to je neugodno za političare u drugim dijelovima kontinenta koji se moraju nositi s biračkim tijelom koje se boji imigracije. Stranke lijevog centra u drugim državama članicama EU-a moraju se braniti od (vjerojatno neutemeljenih) napada da migranti koji pristižu u Španjolsku mogu lako spakirati kofere i preseliti se u sjeverne europske zemlje s njihovim velikodušnim sustavima socijalne skrbi.

Još jedan izvor iritacije jest to što sposobnost Madrida da smanji svoj proračunski deficit –što je njegove troškove zaduživanja održalo relativno blizu njemačkima – dolazi djelomično na teret njegovih partnera. Dok se svi ostali pitaju kako financirati ponovno naoružavanje kontinenta u sjecištu ruske agresije i američke ravnodušnosti, Španjolska odbija postaviti cilj potrošnje od pet posto bruto domaćeg proizvoda na obranu, na način na koji će to učiniti njezine saveznice u NATO-u. Štoviše, Sánchez želi zadržati taj omjer na 2,1 posto, dok glavni tajnik Saveza Mark Rutte ustraje u tome da španjolski premijer mora dosegnuti 3,5 posto samo kako bi ispunio obveze svoje nacije.

Madrid također zagovara jače zajedničko zaduživanje na razini EU-a, što je praksa koja obično osigurava jeftino financiranje južnoeuropskim državama na račun štedljivijih sjevernih partnera, poput Nijemaca i Nizozemaca.

Sánchezov zamjenik Carlos Cuerpo u nedavnoj je kolumni za Bloomberg Opinion zagovarao osnivanje Europskog suverenog fonda (European Sovereign Facility), koji bi centralizirao dio tereta duga koji nose države članice. To bi moglo imati smisla u smislu smanjenja troškova svake nacije pri izdavanju vlastitog duga u eurima. No kada su se ministri financija europodručja sastali u Bruxellesu, prijedlog je dočekan s negodovanjem. Čak i Francuzi, koji su često na strani protivnika štednje, smatraju da to otvara problem moralnog hazarda. Bez politički vjerodostojnog načina za obuzdavanje prekomjerne potrošnje u bilo kojoj pojedinačnoj zemlji, teško je braniti oblik zajedničkog duga u kojem svi ostali moraju dijeliti odgovornost – osobito vladama koje istodobno od svojih domaćih birača traže stezanje remena.

Stoga u vrijeme kada bi centristi i umjereni ljevičari diljem Europe trebali slaviti španjolski uspjeh kao model u borbi protiv krajnje desnice, moraju se paziti da se sporedni učinci Sánchezove politike ne pretvore u poticanje raspoloženja protiv EU integracija kod kuće. On možda prolazi na većini testova, no na ovome pada.

Također postoji spoznaja da model opskrbe energijom temeljen na suncu nije lako kopirati, no većina suzdržanosti unutar EU-a proizlazi iz toga što Sánchezova politika otežava pobjedu proeuropskih argumenata. On jača liberalnu priču kod kuće, ali slabi liberalnu koaliciju u Europi.

Španjolski premijer mogao bi nešto naučiti od svojih nogometnih svjetskih prvaka, osobito u usporedbi s neuspjehom susjednog Portugala, koji je na vlastitu štetu podilazio egu 41-godišnjeg Cristiana Ronalda. Ponekad se pobjeda ostvaruje dodavanjem lopte suigračima, a ne samo pucanjem na gol.