Hoće li Xijeva Kina pojesti za doručak europsku industriju?

Rasprave o tome koje bi oružje Europska unija (EU) trebala iskoristiti u sve bližem i sve neizbježnijem trgovinskom ratu s Kinom zahuktale su se u Europi, kako u znanstvenim institutima i na javnim raspravama, tako i u diplomatskim krugovima iza zatvorenih vrata. Znakovi promjene politike EU-a prema Kini sve su očigledniji čak i u moćnim državama članicama koje su dosad najviše profitirale od ulaganja u Kini, poput Njemačke. Međutim, glavna dilema Europljana jest kako trgovinskim ratom ne naštetiti vlastitome gospodarstvu, a pritom učinkovito spriječiti Kinu da ih ekonomski i trgovinski ne proguta i potpuno deindustrijalizira.

U briselskim koridorima moći već se naveliko govori o tome da će na predstojećem samitu u četvrtak i petak šefovi država i vlada "europske dvadesetsedmorice" dati nalog Europskoj komisiji (EK) da razvije strategiju za sveobuhvatne zaštitne carine na kineski uvoz. Doduše, europski lideri strahuju to nazvati trgovinskom borbom ili ratom s Kinom, pa isključivo govore o tome da vode "stratešku raspravu o pitanju globalnih makroekonomskih neravnoteža", a kao mjera se spominje donošenje "instrumenta za prekomjerne kapacitete". Njegov je pak očiti cilj spriječiti Kinu da namjerno prekomjerno proizvodi čelik i niz drugih proizvoda kako bi smanjila cijene i dovela do bankrota europske rivale.

Golemi trgovinski deficit EU-a s Kinom Xi Jinpinga predstavlja dugoročnu, sistemsku prijetnju gospodarstvu EU-a, daleko nadmašujući opasnosti od carinskih prijetnji američkog predsjednika Donalda Trumpa, što tjera čak i visoke njemačke dužnosnike da priznaju kako "situacija više nije podnošljiva" te da "moramo pokazati da smo spremni uzvratiti udarac".

Strah od imenovanja Pekinga

Osnova za odlučivanje na samitu bit će neslužbeni dokument koji su krajem svibnja ostalim članicama predložile Španjolska, Italija, Nizozemska, Francuska i Litva, a u kojem se navodi da EU mora ojačati svoju trgovinsku obranu, potencijalno stvoriti novi alat za rješavanje poremećaja na tržištu i zauzeti čvršći stav prema "sistemskom i strukturnom industrijskom prekomjernom kapacitetu". Te se fraze često uzimaju kao eufemizam za Kinu i njezinu ekonomsku i trgovinsku politiku.

U međuvremenu je Poljska podržala ovaj prijedlog, dok je Španjolska, koja je primila milijarde eura kineskih ulaganja u projekte digitalne i energetske infrastrukture, praktički povukla svoju podršku ovoj francuskoj inicijativi.

Čak se i jnemački gigant Volkswagen više ne protivi oštrijim trgovinskim mjerama EU-a prema Pekingu | Bloomberg

Belgijski premijer Bart de Wever | Bloomberg

Belgijski premijer optužio je SAD i Kinu da koriste ekonomsko oružje kako bi dominirale svijetom i nametnule "osvajanje ovisnošću" putem ekonomskog zastrašivanja, prekomjernog subvencioniranja i protekcionizma. Kako kaže, Peking to radi suptilnije od Washingtona i predstavlja "akutniju" prijetnju, upozoravajući da nijedno tržišno gospodarstvo ne može replicirati opseg kineske proizvodnje, poduprte golemim državnim subvencijama.

Za De Wevera, EU bi trebala asertivnije "ubrzati" postojeće instrumente trgovinske zaštite, diversificirati lance vrijednosti, inzistirati na tome da tvrtke iz EU-a dobiju isti pristup tržištu u Kini kakav kineske imaju u Europi te smanjiti ovisnost Europe o strateškim sektorima, ali se u tom procesu ne bi trebala upuštati u rat subvencijama s Kinom, niti uvoditi protekcionističke barijere za trgovinu.

Kraj ere naivnosti

Belgijski premijer dodaje da je Njemačka, a ne Belgija, više izložena prijetnji iz Pekinga, budući da je svoje industrijsko gospodarstvo izgradila upravo na sektorima u kojima se Kina "najagresivnije širi", kao što su automobili, kemikalije i čiste tehnologije.

Nova analiza OECD-a pokazuje da je oko 60 posto globalnog tržišnog udjela, koji su kineske tvrtke ostvarile u posljednjih 20 godina, izravna posljedica kineskih državnih subvencija, a negativne posljedice toga osobito osjeća njemačka industrija. Prema izračunima Njemačkog ekonomskog instituta (IW), Njemačka je vjerojatno izgubila približno 400.000 radnih mjesta u industriji između 2019. i 2025. godine isključivo zbog trgovinske politike Kine.

"Najveći dio deindustrijalizacije u Njemačkoj stoga potječe od Kine", kaže istraživač IW-a Juergen Matthes, a prenio je njemački ekonomski dnevni list Handelsblatt.

Hoće li Xijeva Kina pojesti za doručak europsku industriju? | Bloomberg

Prema riječima Manfreda Webera, predsjednika desnocentrističke skupine Europska pučka stranka u Europskom parlamentu, inače člana demokršćanskog bloka njemačkog kancelara Friedricha Merza, EU mora "odlučno i bez oklijevanja" provesti stroge instrumente trgovinske politike.

"Era naivnosti je završena", rekao je on za nedjeljno izdanje tabloida Bild, ističući da "Europa mora otvoriti novo poglavlje u svojim odnosima s Kinom" te da trgovinski deficit od "skoro milijardu eura dnevno" ugrožava industrijsku bazu Europe i visokokvalitetna radna mjesta. "Ili ćemo uzvratiti udarac, ili će Kina osakatiti dijelove naše industrije".

Prema Weberovom mišljenju, Europa ima značajan utjecaj te je pristup jedinstvenom tržištu EU-a i dalje vitalan za Kinu.

"Kini smo potrebni", rekao je on, tvrdeći da bi ovu ovisnost trebalo iskoristiti kako bi se osigurala poštena konkurencija.

Weber posebno ističe europske carine na kineska električna vozila kao primjer vrste alata koje Bruxelles treba biti spreman koristiti šire, a možda ih čak i proširiti.

Promjena kursa postaje očigledna, posebno u Njemačkoj gdje i kancelar Merz više ne isključuje zaštitne carine protiv Kine, dok oštriji stav EU-a prema Kini prvi put priželjkuju i pojedini najveći njemački automobilski giganti, poput Volkswagena, koji su dosad bili najžešći protivnici bilo kakvog trgovinskog sukoba s Kinom.

"Branit ćemo naše interese i našu industriju od trgovinskih praksi koje dovode do narušavanja konkurencije. Na Europskom vijeću ćemo govoriti o tome kako možemo proširiti naš alat", rekao je Merz u Bundestagu, što su promatrači ocijenili kao Merzovu spremnost za strožu politiku prema Kini.

Razloga za promjenu stava Berlina ima napretek. Bankroti tvrtki u Njemačkoj rastu iz mjeseca u mjesec i na rekordnim su razinama, dok je u 2025. godini bez posla ostalo 143.000 zaposlenih u industriji. Štoviše, da se kriza osjeća uzduž i poprijeko cijeloga njemačkog gospodarstva svjedoče podaci da je u prvom tromjesečju 2026. godine u Njemačkoj ukinuto čak 486.000 radnih mjesta, prije svega u industrijskoj proizvodnji, građevinarstvu i sektoru usluga. U odnosu na isto razdoblje prošle godine, broj zaposlenih pao je za 120.000, kao i broj samozaposlenih za 37.000, što analitičari ocjenjuju kao upozoravajući signal.

I dok jedni za probleme u Njemačkoj i diljem EU-a krive isključivo Kinu, drugi ukazuju na visoke troškove energije u Europi, sporu i kompliciranu birokraciju, kao i na neuspjeh u inovacijama ili integraciji novih tehnologija. Međutim, to što je prošle godine trgovinski deficit EU-a u robnoj razmjeni s Kinom iznosio oko milijardu eura dnevno – otprilike dvostruko više nego prije pandemije – u dobroj je mjeri posljedica toga što je Njemačka zabilježila stalan porast uvoza iz Kine i nagli pad izvoza u tu zemlju.

Protuudar, ali kakav?

Europski lideri zaziru od snažnog protuudara Kini jer uvelike ovise o uvozu kineskih sirovina, dijelova i rijetkih materijala, pa bi otvoreni trgovinski rat izravno naštetio europskim prerađivačkim poduzećima. Ipak, postupno jača suglasnost da prijetnja nadmašuje zabrinutost zbog odmazde.

Predstavnici njemačke industrije sve otvorenije govore da će "suočavanje s Kinom u svakom slučaju biti skupo, ali što duže čekamo, bit će još skuplje".

Njemački izvoz u Kinu dramatično je pao, a uvoz iz Kine skočio | Bloomberg

U EU-u se razmatra nekoliko opcija. Jedna je da EU snažnije koristi postojeće instrumente za zaštitu trgovine mjerama protiv subvencija i dampinga, ali ih pojedini dužnosnici uspoređuju s "uzimanjem male žličice kako bi se iz čamca izbacila voda". Druga je opcija da se obrambene trgovinske mjere dopune industrijskom politikom, to jest da se neki postupci javne nabave uvjetuju lokalnim sadržajem kako bi se time, primjerice, potaknulo stvaranje europskog lanca opskrbe poluvodičima. Kao treća i u Parizu najčešće spominjana mogućnost navodi se razvoj snažnijih barijera protiv naglog rasta uvoza, ali teško je točno definirati koncept tih mjera tako da bude uistinu upotrebljiv.

U analizi Centra za europske reforme, stručnjaci istraživačkog centra Sander Tordoir i Brad Setser predlažu uvođenje europske verzije američkog alata iz odjeljka 301 Trgovinskog zakona iz 1974. godine, koji Washingtonu omogućuje uvođenje sveobuhvatnih carina kako bi se suprotstavio praksi koja šteti američkoj trgovini.

"Postoji sve veći konsenzus da novi kineski šok odjekuje na globalnim tržištima robe. Nigdje taj šok nema veće posljedice nego u Njemačkoj. Njezini proizvođači u temeljnim industrijama – automobilskoj, strojarskoj, kemijskoj i zrakoplovnoj – istodobno bivaju istisnuti iz Kine i drugih stranih tržišta, kao i kod kuće", ističu Setser i Tordoir, dodajući da se šok samo pogoršava, budući da su analitičari ranije procjenjivali da će Kina do kraja desetljeća izvoziti 10 milijuna automobila godišnje, a kineski je izvoz u četvrtom tromjesečju 2025. godine, na godišnjoj razini, već dosegnuo tu granicu.

Prema ocjeni ovih stručnjaka, Berlin se dugo mučio jasno sagledati problem jer je, kao arhetipsko svjetsko gospodarstvo sa suficitom, Njemačka sebe vidjela kao dio koalicije zemalja izvoznica i opirala se kontroli politika koje podržavaju velike trgovinske suficite.

"Ali kineski suficit sada nadmašuje njemački", ističu oni i primjećuju da Njemačka i dalje ostaje neodlučna, čak i kada je "Kina već pojela veliki dio ručka njemačke industrije i sprema se započeti s večerom". "Njemačka se suočava sa strukturnim šokom potražnje od strane državno deformiranog rivala koji se ne može riješiti kao prethodni izazovi konkurentnosti: Berlin i Bruxelles moraju ili pojačati svoju trgovinsku obranu i industrijsku politiku ili se pripremiti nadoknaditi socijalne i ekonomske troškove deindustrijalizacije pod utjecajem Kine".

Berlin i Madrid kao kočničari

Europski konsenzus po pitanju Kine poprilično je krhak te malo tko vjeruje da je EU spremna aktivirati moćne instrumente.

"Europi je potreban zaštitni zid protiv Kine", ističe u Handelsblattu njemački vanjskopolitički komentator Thorsten Benner, dok primjećuje da njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche upadljivo ne izgovara ni riječ o tome kako se nositi s Kinom, koja sustavno stječe prednosti kroz ograničenja pristupa tržištu, subvencije i manipulaciju deviznim tečajem.

Friedrich Merz i Pedro Sanchez zagovaraju vrlo opreznu promjenu trgovinskih odnosa s Kinom | Bloomberg

U određivanju europskog odgovora će, kako se čini, presudnu ulogu imati Njemačka i Španjolska, koje se najviše plaše da bi odmazda mogla dovesti dijelove njihovih industrija do zastoja.

I dok će Berlin i Madrid biti najveći kočničari moćnih mjera, u Europskoj komisiji nastoje provjeriti svaku subvenciju, financiranje projekta ili davanje razvojne pomoći trećim zemljama kako sredstva EU-a ne bi neizravno koristila kineskim tvrtkama. Tako je veliku pozornost u Bruxellesu privuklo to što je razvojna pomoć EU-a dodijeljena Senegalu za nabavu 380 autobusa na prirodni plin zapravo otišla u kineske ruke, jer je jeftinija kineska ponuda prevladala nad europskim konkurentom.

"Europska razvojna pomoć koju financiraju porezni obveznici ne smije koristiti kineskim tvrtkama", istaknuo je Weber, dodajući da u budućnosti "svatko tko želi prodavati u Europi mora igrati po europskim pravilima".

A to očito vrijedi i za treće zemlje u koje Kina ulaže, poput Maroka u koji se slilo oko 5,2 milijarde eura kineskih ulaganja u proizvodnju električnih vozila, što je dovelo do toga da Maroko prošle godine pretekne Južnu Afriku kao najvećeg proizvođača automobila u Africi. Europski povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič stoga je već upozorio da je doprinos Maroka prekomjernoj ponudi kineske industrije "veliko, veliko pitanje" za gospodarstvo EU-a te da je EU-u potreban poseban instrument kako bi se tvrtke primorale da diversificiraju svoje dobavljače i izbore se s prekomjernim oslanjanjem na Kinu.