.webp){kind=icon}
Kada smo se zaputili u Petrinja Chicken Company, na razgovor s predsjednikom uprave Aleksejem Ševčenkom, bili smo puni sumnji i predrasuda. Zanimljivo je da su nam te sumnje bile potaknute brojkama, koje ih inače otklanjaju. Pa hajdemo odmah o njima – ulaganje koje realiziraju u Sisačko-moslavačkoj županiji teško je čak 570 milijuna eura, zaposlit će 3.500 radnika, a kad bude u punom kapacitetu proizvodit će 90 milijuna pilića godišnje.
Konkretno, investiraju u ogroman kompleks za uzgoj i preradu peradi koji uključuje apsolutno sve – od valionice, peradarnika i pogona za proizvodnju stočne hrane, do kompleksa za zbrinjavanje otpada i bioplinskog postrojenja za proizvodnju zelene energije.
O kakvoj magnitudi proizvodnje je riječ polako smo počeli shvaćati kroz razgovor s direktorom izgradnje Aleksandrom Černikovim, dok smo čekali da Ševčenko završi sastanak s financijašima. Pokazao nam je maketu jednog od peradarnika u kojem će se po ciklusu (koji traje nešto preko 50 dana) toviti gotovo 600 tisuća pilića. E sad, takvih peradarnika, koji su zgrade duge 120 i široke preko 20 metara, bit će 12 na parceli. A parcela će biti ukupno 24!
Maketa dva od ukupno 288 peradarnika koji će u roku od dvije godine niknuti u Sisačko-moslavačkoj županiji
"Ovdje pričamo o industrijskoj, a ne agrarnoj proizvodnji", lakonski objašnjava Ševčenko na početku razgovora i ističe kako je proizvodnja brojlera najskuplja proizvodnja mesa po toni, čak dva i pol puta skuplja od uzgoja svinja.
Vladavina kartela
I prije nego smo ga stigli upitati, osvrnuo se na stanje na hrvatskom tržištu. "Kada smo radili analizu prije par godina, ostao sam poprilično začuđen. Meso brojlera u Hrvatskoj je za 20 posto skuplje nego u Njemačkoj ili Austriji, a to je zato što nema konkurencije. Vi imate dva domaća igrača, Vindiju i Ptuj koji drže 80-ak posto tržišta i djeluju praktički kao kartel koji sam određuje cijene. Tu je još i tvrtka Valipile koji drži desetak posto tržišta, i to je praktički to", govori nam Ševčenko i napominje kako će njihovim dolaskom profitirati krajnji kupci.
Tvrdi da nisu konkurencija malim kooperantima Vindije i Ptuja koji prodaju žive piliće jer se time ne bave i rade u Sisačkoj-moslavačkoj županiji gdje ih ni nema. Također, ne zanima ih ni proizvodnja jaja pa ni tu domaća konkurencija ne mora strahovati.
Vraća se na iznimno kapitalnu zahtjevnost uzgoja peradi koja jednostavno plijevi male igrače. To je igra velikih, pojašnjava, naročito na široj, međunarodnoj skali. Iako se u domaćim razmjerima njihova investicija čini enormnom, zapravo je riječ o srednje velikom pogonu u europskim razmjerima. Primjerice, samo Poljska proizvodi oko 1,5 milijuna tona pilećeg mesa, a ukupno se kontinentalno tržište procjenjuje na oko 5 milijuna tona.
Sam Ševčenko iza sebe ima znatno veće projekte koje je realizirao u Kazahstanu i matičnoj Ukrajini, gdje je na noge digao pogon koji je pet puta veći nego što će biti ovaj kod nas.
Naglašava i kako tek 10 posto svoje proizvodnje planiraju prodavati u Hrvatskoj, dok će ostatak ići na strana tržišta. No, i tih 10 posto je zapravo 10.000 tona godišnje, što je 10 posto našeg ukupnog tržišta. Dakle, duopol Vindije i Ptuja će biti narušen, ali čak ni tu neće biti većih potresa.
Zasad isključivo privatni kapital
Spomenuli smo da je prije razgovora s nama bi na sastanku s financijašima, pa ga pitamo kako je to prošlo, odnosno otkud dolazi tih 570 milijuna eura koje će uložiti.
"Trenutno imamo preko 50 ugovora s investitorima, ali dok ne zaokružimo cijelu priču ne želim javno dijeliti te informacije. Ono što vam mogu reći jest da se zasad radi o isključivo privatnom kapitalu. Na bilo kakve državne i europske potpore ne računamo, ali ako ih dobijemo, naravno da ćemo ih iskoristiti", odgovara Ševčenko i otkriva da ni pri kupnji zemljišta nisu išli na državnu imovinu, već isključivo privatnu.
Render dijela pogona koji će niknuti u sklopu ulaganja PCC-a
To im je u velikoj mjeri otežalo posao jer se za zemljišta velike površine koja im trebaju za izgradnju moraju junački potruditi. Brojne sitne parcele u Sisačkoj-moslavačkoj županiji koje moraju okrupniti nerijetko imaju na desetke vlasnika od kojih su neki odavno umrli. Krvav je to posao pa ne čudi što u Petrinja Chicken Companyju imaju poseban odjel unutar tvrtke koji se bavi isključivo time – rješavanjem vlasničkih zavrzlama. Doslovno plaćaju detektive koji ulaze u trag vlasnicima nakon što u zemljišnim knjigama i katastrima doznaju tko su oni uopće.
Ševčenko kaže da je to bio zapravo najkompliciraniji dio ulaganja zasad, zbog kojeg malo kasne s realizacijom, ali taj su model odabrali i drže ga se do kraja. Paralelno s rješavanjem zemljišta rade na ishodovanju potrebnih dozvola. Plan je da izgradnja krene početkom 2025., dok bi kompletan projekt trebao biti gotov krajem 2026. godine.
Ambiciozni planovi za zapošljavanje
Kada napokon riješe sve izazove oko zemljišta, ostaje im još jedan kardinalni problem. Pronalazak radnika, i to njih 3.500. Kad smo ga upitali za to, Ševčenko nam još mrtav-hladan veli da računaju na domaću, hrvatsku radnu snagu. Gdje ćeš, brate, pronaći 3.500 radnika u tom kraju pitamo napola sebe, a napola njega, a on elaborira na čemu temelji svoj optimizam.
"Taj problem smo razmatrali odmah u startu, dok smo radili analizu. Imali smo sastanke sa svim načelnicima i gradonačelnicima u Sisačko-moslavačkoj županiji, raspitali smo se koliko ljudi, ima, kolike su im plaće i troškovi života, koliko daleko putuju na posao… Taj kraj ima jaku industrijsku tradiciju i uvjereni smo da ćemo sve potrebne zaposlenike pronaći tamo", kazuje nam.
Sve je to divno i krasno, analize i razgovori, ali zanimalo nas je što će konkretno ponuditi radnicima da ih privuku. Ševčenko i na to ima spreman odgovor.
"Ključne stavke su dobre plaće i besplatan smještaj. Kao i u prijašnjim projektima, uz pogone odmah gradimo i stambene zgrade za naše buduće radnike koji će u stanovima koje dobiju plaćati samo režije. Imat će besplatan prijevoz u krugu 60 kilometara od firme, dobit će svu potrebnu opremu za radi i topli obrok. Dio radnika planiramo privući i iz drugih županija, posebno mladih koji dolaze s fakulteta", ističe.
Pitamo za plaću, da nam dade neku okvirnu brojku. "Zasad pričamo o nekih 1.200 eura neto u prosjeku. Ljude se privlači dobrim plaćama i to je sva filozofija. Koga želimo kod nas dat ćemo više nego što ima, uz sve benefite koje smo spomenuli. Za usporedbu, kad smo u Ukrajini 2005. otvarali nove pogone, davali smo radnicima plaće od 1000 eura neto, sjetite se koliko je tada iznosila prosječna plaća u Hrvatskoj. Tamo je u to vrijeme prosjek bio 300 eura. Kad nismo mogli naći za 300 dali smo 500, ako ne ide za 500, ide za 800 – tako smo došli do 1000", prisjeća se Ševčenko.
Poslodavac koji shvaća da radnika može privući kvalitetnim uvjetima – nažalost, još uvijek rijetkost u himalajskoj Hrvatskoj.
ESG košta
A tko škrtari na radnicima, obično se nije voljan mašiti u džep ni po pitanju ekologije. U Petrinja Chicken Companyju nemaju tih problema. Dapače, zbog visokih ESG standarda po kojima grade cijelu priču, ulaganje će ih stajati oko 60-ak milijuna eura više.
Rascjepkanost proizvodnje zbog biološke sigurnosti smanjit će i utjecaj na okolinu. Stariji čitatelji dobro će se sjećati smrada koji se u prošlosti širio oko farmi kokošiju, ali ovdje toga nema. Sav izmet ide u posebne pogone gdje uz pomoć bakterija fermentira i pretvara se u organsko gnojivo kojeg će proizvoditi preko 60.000 tona godišnje, ostala biomasa se koristi u proizvodnji energije. Sve je zaokruženo i zatvoreno, a poštivanje visokih standarda se očekuje i od svih kooperanata u lancu proizvodnje.
Implementacijom cirkularne proizvodnje direktno smanjuju svoje najveće troškove, a to su hrana za piliće i energenti.
Godišnje im treba 100.000 tona žitarica, kao i velike količine suncokreta, odnosno suncokretovog ulja. Ševčenka je začudilo zašto nitko na Banovini ne sadi suncokret koji je triput isplativija kultura po hektaru od pšenice ili kukuruza. Odgovor koji je dobio od lokalnih poljoprivrednika je – nema tržišta. Sad će ga biti pa evo odmah dajemo preporuku za uzgoj.
Kad smo već kod tržišta, svjetska potrošnja piletine konstantno raste. Prije desetak godina se trošilo desetak kilograma piletine po čovjeku, do danas se ta brojka udvostručila. Kako raste i broj ljudi, pilećeg mesa nema dovoljno pa prostora za rast ima. Ševčenko se stoga ne boji za plasman njihovih proizvoda, dapače. Kada završe s ovom investicijom planiraju još jednu, na području Vukovara.
