Paneuropski koridor – projekt koji bi danas dobro došao

Europski čelnici godinama su birali politiku oslanjanja na jeftine ruske energente umjesto da su razmišljali dugoročno i gradili plinovode i naftovode koji bi bili alternativa ruskima. U tome je prednjačila Njemačka, najveća europska ekonomija, a za takvu politiku i građenje dobrih odnosa s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom umjesto novih cjevovoda sada kritiziraju bivšu kancelarku Angelu Merkel i njezina prethodnika Gerharda Schrödera.

Do promjene takve europske politike nije došlo čak ni u proteklih desetak godina kada su odnosi između Rusije i Ukrajine polako postajali sve gori, sve dok nisu eskalirali ruskom invazijom u veljači ove godine. Otada je europska politika naglo promijenila smjer i krenula se odvajati od ruskih energenata, ali taj put nije lagan, puno košta i postavlja pitanje hoće li Europa imati dovoljne količine energije ove i iduće zime.

Tijekom aktualne energetske krize na površinu su ponovno isplivali neki davno uspavani projekti koje je Europska unija, činilo se, željela, a onda, iz nepoznatih razloga, od njih odustala. Jedan od takvih projekata je Paneuropski koridor.

Regija Jugoistočne Europe je prije 20 godina bila opcija Europe za plinsku i naftnu diverzifikaciju, a tada je prvi put spomenuta izgradnja Paneuropskog koridora.

Energetski stručnjak Aleksandar Kovačević kaže kako je originalni projekt podrazumijevao izgradnju plinovoda, naftovoda i produktovoda koji bi išao od Rumunjske, preko Srbije, Hrvatske i Slovenije do Italije. Kaže da, i kada je potpisan međudržavni memorandum o razumijevanju 2007. godine u Zagrebu, projekt se odnosio na čitav koridor, ne samo na naftovod.

Mogućnost da se Paneuropski energetski koridor koristi kao infrastruktura za vrlo napredno plinsko tržište, objavljeno u radu Towards a Balkan Gas Hub: the interplay between pipeline gas, LNG and renewable energy in Southeast Europe Oxfordskog instituta za energetske studije u veljači 2017. godine

"Ovaj shematski prikaz je primjer kako bi se ostvarila daleko veća vrijednost u smislu komercijalnih koristi i sigurnosti opskrbe iz ovog koridora. Paneuropski energetski koridor je kompleksan koridor koji je trebao sadržavati cjevovode za transport nafte, derivate nafte, prirodnog plina i drugih industrijskih plinova", rekao je Kovačević za Bloomberg Adriju.

 

U medijima se o projektu uglavnom pisalo kao o Paneuropskom naftovodu koji bi išao od rumunjske Constanțe do talijanskog Trsta, odnosno bio bi veza između Crnog i Jadranskog mora.

Kovačević napominje kako je Trst veliko naftno čvorište odakle kreću naftovodi koji idu do Njemačke, Švicarske, Austrije, Češke i Slovačke. "Mogućnost da se taj terminal opskrbljuje naftom izravno iz Crnog mora strateški je vrlo ozbiljna stvar", kazao je.

Vijeće ministara energetike Europske unije (EU) je 2008. proglasilo ovaj projekt strateškim prioritetom EU-a. Tada je iz Bruxellesa rečeno da će EU ubrzati posao na toj strateškoj investiciji i financirati projekt kako bi se osigurao novi dobavni pravac iz Rusije i Kaspijskog područja. Te godine su i tvrtke iz Rumunjske, Srbije i Hrvatske potpisale sporazum o osnivanju Paneuropske kompanije za razvoj projekta naftovoda (PEOP PDC).

Nepoznati razlozi odustajanja

Međutim, radovi na ovom projektu nikada nisu započeti, a razlozi zbog kojih je propao su gotovo nepoznati javnosti.

Nakon svih prethodnih događaja, kako ističe hrvatski energetski analitičar Ivan Brodić, malo se čulo o projektu, pa se sada vjerojatno mnogi i ne sjećaju da je postojao kao ozbiljna ambicija. Cijena projekta bila je oko dvije milijarde eura, a predviđeni kapacitet 40 milijuna tona nafte godišnje.

"Ideja je bila da Paneuropski naftovod bude diverzifikacija u odnosu na Družbu. Nemamo baš nikakvih konkretnih informacija o tome što se događalo s projektom, ali bi svakako danas bio koristan u kontekstu potrebe za što više dobavnih pravaca. Zapravo, čini se da, kada bi se sada ponovno krenulo u ovaj projekt, moralo bi se krenuti od nule", smatra Brodić.

Depositphotos

 

Prema njegovim riječima, izgradnja tog naftovoda, uključujući i pribavljanje sve potrebne dokumentacije, zahtijevala bi dosta vremena, najmanje tri do četiri godine.

"Ne znamo kako sada na projekt gledaju druge zemlje koje su bile uključene u to, odnosno tko je potpuno odustao od njega, ne znamo ni je li negdje već pripremljena dokumentacija ili se možda krenulo u pribavljanje potrebnih dozvola. Sve ovo je ostalo nepoznato", kaže Brodić.

Ima li naznaka revitalizacije?

Hrvatski JANAF, kompanija koja je bila uključena u početni razvoj projekta, sada ne vidi znakove njegova oživljavanja.

"Razvojna kompanija PEOP PDC, osnovana s ciljem razvoja projekta Paneuropskog naftovoda, ugašena je i stoga projekt više ne postoji", odgovorio je JANAF na upit Bloomberg Adrije.

Naftni stručnjak iz Zagreba Igor Dekanić, koji ističe kako se sjeća da se u razdoblju od 2006. do 2008. godine govorilo o ovom projektu na energetskim skupovima, objašnjava da nije posebno iznenađenje što takve ideje umiru jer na to može utjecati više faktora.

"Kao i u svim drugim industrijama, u energetici se neke poslovne ideje nikada ne ostvaruju. Neki projekti su dugo u idejnoj fazi, kao što je bio prihvatni terminal LNG-a u Hrvatskoj koji smo prvi put uključili u strateški plan Ine 1990. godine, da bismo 30 godina kasnije realizirali projekt u drugačijem obliku i s drugim investitorima", objašnjava Dekanić.

Energetski stručnjak Kovačević pak smatra da bi s današnjeg pogleda na sigurnost opskrbe ovaj projekt bio dobrodošao. "Ovo je svojedobno bio ozbiljan projekt i u smislu učinkovitosti cijelog energetskog sustava, sigurnosti opskrbe, ekonomije te komercijalnih aspekata."

Ranjiva energetska točka kontinenta

Europa se godinama oslanjala i u velikoj mjeri ovisila o ruskom plinu, nafti, kao i naftnim derivatima koji su na tržištu bili najjeftiniji. Rat u Ukrajini promijenio je do temelja odnos zapadnoeuropskih zemalja prema Moskvi, pa se energenti traže na drugim mjestima, te je ove godine u Europu pristiglo dvostruko više LNG-a nego ranijih godina. Morskim putem lako je dopremiti i naftu.

Zemljama koje izlaze na more i imaju LNG terminale, kao što je slučaj i Hrvatske, bilo je lakše snaći se u ovoj situaciji. Međutim, pojedine zemlje Jugoistočne Europe u odnosu na ostatak Europe su ranjivije. Ruski plin i nafta dominiraju u uvoznom portfelju ovih zemalja. Plin je daleko veći izazov od nafte. Turski tok je jedini pravac kojim plin stiže na Zapadni Balkan. Prema podacima ACER-a iz 2019. i 2020. godine, Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija 100 posto su bile ovisne o ruskom plinu, Srbija oko 90 posto, Slovenija oko 80 posto, a Hrvatska više od 60 posto.

Pojedine europske zemlje koje ne izlaze na more (Mađarska, Češka i Slovačka) većinu nafte dobivaju preko ruskog naftovoda Družba, pa se zbog toga zabrana Europske unije na uvoz ruske nafte odnosi samo na onu koja ide morskim putem. Zabrana stupa na snagu 5. prosinca. Srbija naftu dobiva isključivo preko JANAF-a koji se nalazi u Hrvatskoj i bez dobivanja izuzeća od EU-a od 5. prosinca ostaje bez jeftinije ruske nafte. Hrvatska kaže da Srbija može i dalje uvoziti naftu preko JANAF-a, no ona ne smije biti ruska.

Zbog sve većih izazova kako doći do nužnih energenata riječ "diverzifikacija" postala je sada ključna u govorima regionalnih i europskih političara.

Depositphotos

Diverzifikacija nije nova misao vodilja, ona je postojala i ranije i stručnjaci dalekosežnijeg razmišljanja su uvijek poticali energetske politike da o tome vode računa, ali je vrlo često sve ostajalo na deklarativnoj razini u vremenima kada je nabava energije od postojećih izvora izgledala gotovo zagarantirano. Tim više jer političari uglavnom ne vide horizont dalje od četverogodišnjeg razdoblja. Sada se sve to skupo plaća iz proračuna i fondova EU-a, državnih proračuna i kućnih budžeta.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar