SAD-u po pitanju Irana treba malo više znanja i puno manje oholosti

Koliko Donald Trump uopće zna o Iranu, zemlji kojoj prijeti napadom već drugi put u godinu dana? Ne pitam ovo samo kako bih kritizirao predsjednika, već zato što nedostatak osnovnog razumijevanja složenih društava na Bliskom istoku muči američki državni vrh još od pada šaha Reze Pahlavija 1979. godine, ako ne i prije.

Prirodno je pitati što Bijela kuća zna, s obzirom na Trumpove površne komentare o razlozima slanja nosača zrakoplova u Perzijski zaljev i njegove zahtjeve. Dosad su ti zahtjevi uključivali: prestanak ubijanja prosvjednika, odustajanje od nacionalnog nuklearnog programa, smanjenje programa balističkih raketa i prekid potpore teheranskoj mreži posrednika diljem regije.

Iranski režim je očito zbunjen, kao i većina nas. Odgovori ajatolaha Alija Hameneija i njegovih dužnosnika varirali su od "razgovarajmo" (o nuklearnom oružju) i "zaboravite na to" (o balističkim raketama i posrednicima), pa sve do "samo probajte, iskoristit ćemo sve što imamo protiv vas i vaših saveznika". Pregovarači dviju strana trebali bi se sastati u Istanbulu u petak.

Ta zbunjenost je znak američkog uspjeha samo ako Trump provodi strategiju u kojoj je cilj izluditi protivnika dok je u tijeku dobro osmišljen plan za postizanje željenog cilja, na primjer, promjene režima u Teheranu. Odvraćanje pažnje je Trumpova specijalnost. Njegova je računica jasna: bez obzira na to što se njegovi glasači protive inozemnim ratovima, a saveznici strepe od odmazde, pobjedniku se ne sudi, pogotovo ako je trijumf brz i veličanstven. Problem je što su takvi trijumfi rijetki; čak i da se postignu, SAD-u bi trebalo puno znanja kako bi se nosio s neizbježnim posljedicama.

Tu se ne radi samo o obavještajnim podacima potrebnima za uspješnu operaciju. Izrael se u nevjerojatnoj mjeri infiltrirao među iranske sigurnosne elite, tako da je taj kriterij bez sumnje zadovoljen. Međutim, izraelski interesi nisu nužno i interesi SAD-a, a postizanje sloma režima, bez obzira na to koliko on bio monstruozan, je prljav posao.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu bio je neobično tih o gomilanju američke vojske u Perzijskom zaljevu. Čini se da se blago usprotivio ideji bilo kakvog simboličnog američkog napada kada je Trump zaprijetio akcijom na vrhuncu prošlomjesečnih prosvjeda bez da je rasporedio snage za slučaj da situacija eskalira. No, njegovo oklijevanje vjerojatno je bilo uzrokovano time što nije želio riskirati ozbiljnu odmazdu bez postizanja dugoročnih sigurnosnih ciljeva poput rušenja Islamske Republike. Netanyahu se nadao većem napadu kojim bi mogao ostvariti taj cilj i za to bi bio spreman riskirati značajne raketne napade na Tel Aviv, širi regionalni sukob ili kaos u Iranu.

To bi moglo funkcionirati za Izrael, koji Teheranovu prijetnju smatra egzistencijalnom, ali SAD nije u toj poziciji. Nije ni Turska, koja je zabrinuta zbog izbjeglica koje preplavljuju njezinu granicu, kao ni zemlje Perzijskog zaljeva, koje strahuju da bi Iran mogao napasti njihovu naftnu infrastrukturu. Tim zemljama potreban je stabilan ishod za cijelu regiju, a to zahtijeva dublje razumijevanje kako bi Islamska revolucionarna garda, iransko političko vodstvo i njegovi građani reagirali na daljnje zračne napade. U tim područjima, SAD ima povijesno malo znanja.

Američki predsjednik Jimmy Carter ugostio je posljednjeg iranskog šaha na Staru godinu 1977., samo nekoliko dana prije početka prosvjeda koji su ga srušili. Tadašnji predsjednik nazdravio je svom gostu jer je vodio "otok stabilnosti" u turbulentnoj regiji. Carter je to učinio jer mu je rečeno, a to su mu ponavljali gotovo do samog kraja, da je šahova vladavina sigurna i da su ajatolah Ruhollah Homeini i uloga religije u Iranu nevažni. CIA čak nije niti znala da je šah bolestan od raka, i to unatoč ogromnoj američkoj prisutnosti u zemlji u to vrijeme.

Volio bih misliti da su Sjedinjene Države iz toga izvukle pouku. SAD nema veleposlanstvo u Iranu još od talačke krize i bolno je svjestan svoje ovisnosti o drugima za informacije i analize. Iz tog razloga je tijekom godina to na razne načine pokušao kompenzirati, uključujući osnivanje virtualnih veleposlanstava i imenovanje takozvanih stručnjaka za praćenje Irana (engl. Iran Watchers), smještenih na lokacijama izvan Irana, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata. Međutim, američka povijest u Afganistanu i Iraku ukazuje na to da SAD-u i dalje nedostaje poniznosti da prepozna ono što ne zna.

Ako Trumpova administracija doista ima jasan plan, onda mora razmišljati o tome da bi tek dugotrajna kampanja bombardiranja mogla odvojiti sigurnosne snage od režima i u konačnici dovesti do pada Hameneija. Zatim mora znati kako osigurati da režim koji slijedi bude manja, a ne veća prijetnja. To nije zajamčeno ako Hameneija smijeni sposobniji vođa iz redova Revolucionarne garde. Također, Kina i Rusija morale bi pristati na takav ishod, umjesto da poduzmu korake zbog kojih bi Trump skupo platio svoj potez. Naposljetku, ne smije doći do kaosa poput onog u Siriji ili Libiji u etnički podijeljenoj naciji od više od 90 milijuna ljudi.

Nažalost, jedno moguće objašnjenje za nepredvidljivu prirodu Trumpovih izjava o Iranu jest da nema definirani krajnji cilj ili dobro osmišljen plan. Nakon prošlogodišnjih zajedničkih zračnih napada s Izraelom i uspješne američke operacije otimanja venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura iz Caracasa, Trump ima neviđenu prednost koja neće trajati vječno; možda je jednostavno želi iskoristiti dok može kako bi izvukao što više toga.

Sudeći po onome što je Trump rekao novinaru Fox Newsa tijekom vikenda, to bi doista mogao biti slučaj. Na pitanje kakvi su mu planovi za Iran, rekao je da ih ne može javno objaviti, ali da "je plan je da [Iran] razgovara s nama, a mi ćemo vidjeti možemo li nešto učiniti."