Američki oblaci nad venezuelskom obalom: pripremaju li se SAD za invaziju Venezuele?

Skoro točno prije 202 godine tadašnji američki predsjednik James Monroe pred Kongresom je najavio novi vanjskopolitički stav sve samouvjerenijih mladih Sjedinjenih Američkih Država. Bila je to opomena europskim monarhijama, koje su polako gubile svoje kolonijalne posjede u Novom svijetu, da se klone zapadne hemisfere. To se polako razvilo u opće uvjerenje da su SAD jedini hegemon obje Amerike, a stav petog predsjednika SAD-a sredinom 19. stoljeća nazvan je Monroeova doktrina, koja je svako uplitanje stranih sila u politička pitanja obje Amerike smatrala potencijalno neprijateljskim činom protiv Washingtona.

Nakon završetka Hladnog rata, kada SAD nisu bile samo jedini hegemon Novog svijeta, već i svih preostalih kontinenata, zastarjeloj doktrini nije se posvećivalo mnogo pozornosti, a državni tajnik Obamine administracije John Kerry izjavio je 2013. godine da Washington svoje američke susjede vidi kao ravnopravne. "Doba Monroeove doktrine je završeno", proglasio je. No, na iznenađenje nekih, samo nekoliko godina kasnije tadašnja prva administracija predsjednika Donalda Trumpa ponovno je oživjela retoriku po sadržaju vrlo sličnu onoj koju je zastupala zloglasna Monroeova doktrina.

Samo nekoliko dana nakon ponovnog dolaska u Bijelu kuću, Trump je dodatno pojačao takvu retoriku i dodao joj prizvuk ekspanzionizma. Predsjednik je na svoj popis želja dodao aneksiju Grenlanda, Panamskog kanala pa čak i bliske američke saveznice Kanade, čijeg je premijera nazvao "guvernerom". Iako su neki drugi sukobi u svijetu, među njima ratovi u Ukrajini i Gazi, privremeno odvratili predsjednikovu pozornost od Amerika, novi vanjskopolitički pravac Bijele kuće lucidno je jasan.

SAD više nisu jedini hegemon svijeta, a brojni stručnjaci Trumpovu retoriku i sve veće zanimanje njegove administracije za "blisko susjedstvo" tumače kao pokušaj suočavanja s opadajućim globalnim statusom Washingtona i neodrživim imperijalnim prekomjernim širenjem – ponajprije na Bliskom istoku i u Europi. "Sve to ukazuje na preusmjeravanje američkih prioriteta prema izvedivijoj 'kontinentalnoj' strategiji – novoj Monroeovoj doktrini - čiji je cilj ponovno uspostavljanje potpune hegemonije nad onim što SAD smatraju svojom prirodnom sferom utjecaja, dakle nad Amerikama i sjevernim Atlantikom", napisao je kolumnist Thomas Fazi u eseju za UnHerd.

Magla rata

Nigdje nova Monroeova doktrina nije tako izražena kao u južnom Karipskom moru. Krajem kolovoza Trumpova administracija odlučila je prema karipskim obalama regionalne bačve baruta Latinske Amerike, Venezuele, poslati najveću mornaricu na svijetu. Pred obalom Venezuele trenutačno se nalazi oko 10 tisuća američkih vojnika.

Prioriteti Trumpa 2.0 u neposrednom susjedstvu SAD-a usredotočeni su na tri točke - suzbijanje narkokartela, ograničavanje nezakonitih migracija i borbu protiv trgovine drogom - što je, prema riječima brojnih američkih dužnosnika, i cilj vojne prisutnosti u regiji i kontroverznih napada na male brodove za koje se tvrdi da ih upravljaju venezuelski narkokarteli. Američka vojska već tjednima napada brodove uz obalu Venezuele, a CBS News je izvijestio da je u napadima na Karibima i istočnom Pacifiku od početka rujna ubijeno najmanje 64 ljudi.

Američki napadi na navodne kartelske čamce | Pete Hegseth/X

Ono što je počelo kao niz zračnih napada na navodne kartelske čamce - iako je to samo po sebi bilo na klimavim temeljima od samog početka, budući da droge u SAD obično ne ulaze preko južnog Karipskog mora - sve se više čini pokušajem Washingtona da izvede klasičan manevar promjene režima u Venezueli, svom glavnom neprijatelju na zapadnoj hemisferi.

Mnogi su već na početku američkih operacija protiv čamaca u rujnu vidjeli tendenciju promjene režima. U Trumpovoj administraciji sjedi nekoliko venezuelskih jastrebova, među njima i ministar vanjskih poslova latinoameričkog podrijetla Marco Rubio. Gomilanje američke mornarice izaziva nagađanja o tome je li pravi cilj svrgavanje režima autoritarnog venezuelskog predsjednika Nicolasa Madura, s kojim je Trump bio na ratnoj nozi još tijekom svog prvog mandata. Jimmy Story, bivši američki veleposlanik u Venezueli tijekom prve Trumpove i kasnije Bidenove administracije, izjavio je prije nekoliko mjeseci da je korištenje tolikih vojnih sredstava za uništavanje brodova za krijumčarenje droga pretjerano.

Ali nije počelo tako. Nekoliko mjeseci nakon Trumpove inauguracije, unutarnja rasprava u administraciji suprotstavila je dugogodišnje zagovornike promjene režima dužnosnicima sklonima pregovorima s Caracasom. U prvoj polovici godine američki su se dužnosnici čak sastali s Madurom i sklopili sporazume o otvaranju naftnog i rudarskog sektora Venezuele američkim tvrtkama u zamjenu za gospodarske reforme i puštanje političkih zatvorenika. No sredinom godine jastrebovi su ponovno stekli utjecaj, što nas dovodi do današnjeg dana.

"Nije riječ o promjeni režima. Vjerojatno neće napasti, nadamo se da je to samo upozorenje", rekao je za BBC Christopher Sabatini, viši suradnik za Latinsku Ameriku u istraživačkom centru Chatham House. Poznavatelj smatra da je vojno pojačanje usmjereno na širenje straha u srcima venezuelanskih vojnika i Madurovog unutarnjeg kruga, kako bi se okrenuli protiv njega.

Međunarodni politolog s Fakulteta političkih znanosti Marko Lovec upozorava da promjenu režima u Venezueli ne želi samo Trumpova administracija, već su to željele i njezine prethodnice. "Tome služe i politički i ekonomski pritisci na režim te potpora oporbi, što SAD već dugo čine. Pitanje je samo omogućuju li okolnosti smjenu režima. Biden je, primjerice, nakon rata u Ukrajini pokušao poboljšati odnose s Madurom, što pokazuje da su glavni prioriteti drugdje i da mogućnost smjene režima nije procijenjena kao osobito vjerojatna. Vjerojatno je tako i s Trumpom", kaže.

Venezuelski predsjednik Nicolas Maduro | Bloomberg

Približava li se promjena režima?

Bijela kuća je krajem listopada naredila američkoj vojsci da uputi najveći nosač zrakoplova na svijetu, USS Gerald R. Ford, koji je prije nekoliko tjedana bio uz obale južne Hrvatske i može prevoziti do 90 zrakoplova, prema Karibima. Venezuelski predsjednik Maduro optužio je Washington da izmišlja novi rat, dok je Trump optužio čelnika latinoameričke države da vodi organizaciju za trgovinu drogom.

Svoje još uvijek dvosmislene namjere u Venezueli Trump je pojasnio sredinom prošlog mjeseca u Ovalnom uredu, kada je novinarima rekao da SAD razmišljaju o napadima na venezuelski teritorij. "More imamo pod nadzorom, sada proučavamo i kopno", izjavio je prema izvješćima stranih agencija. Ubrzo nakon toga ublažio je neke svoje riječi. Na pitanje hoće li SAD započeti rat protiv Venezuele, Trump je prije dva dana za CBS rekao: "Sumnjam. Mislim da ne. Ali loše se odnose prema nama."

U međuvremenu je američki list New York Times izvijestio da je Trumpova administracija tajno dopustila obavještajnoj agenciji CIA provođenje prikrivenih operacija u Venezueli. Novo odobrenje navodno daje CIA-i široke ovlasti za smrtonosne operacije u Venezueli i na području Kariba, iako nije poznato priprema li agencija već konkretne akcije, piše list. Dana 27. listopada venezuelski je zračni prostor preletjelo nekoliko američkih bombardera B-1B Lancer u najnovijem američkom prikazu moći usmjerenom protiv Caracasa i narkokartela iz te latinoameričke zemlje, izvijestio je časopis Air & Space Forces.

NYT je u utorak također izvijestio da je Bijela kuća pripremila različite mogućnosti za vojnu intervenciju u Venezueli, uključujući izravne napade na postrojbe koje čuvaju predsjednika Madura te mjere za preuzimanje kontrole nad naftnim poljima u zemlji. Trump još nije donio odluku o tome kako ili hoće li uopće nastaviti. Ipak, unutar administracije i dalje postoji velika podjela.

Neki visoki predsjednikovi savjetnici, prema pisanju lista, zatražili su od Ministarstva pravosuđa dodatne pravne smjernice koje bi mogle pružiti pravni temelj za bilo kakvu vojnu akciju izvan trenutnih napada na čamce. Takve smjernice mogle bi uključivati pravno opravdanje za ciljanje Madura bez potrebe za kongresnim odobrenjem za uporabu vojne sile, a kamoli za proglašenjem rata.

Izravni napad na venezuelski teritorij značio bi ozbiljnu eskalaciju sukoba i možda čak doveo do rata. Tome se Trump u predsjedničkoj kampanji 2024. godine oštro protivio. Dosad provedene operacije protiv čamaca na Karibima, prema izjavama administracije, izvedene su u međunarodnim vodama. Istodobno američka vojska za Bijelu kuću priprema različite scenarije daljnje eskalacije – uključujući mogućnost napada na tlu Venezuele.

Stimson Center, istraživački institut sa sjedištem u Washingtonu, predstavio je tri moguća scenarija za daljnje djelovanje SAD-a, budući da Trumpova administracija još nije jasno definirala svoju politiku prema Venezueli i Karibima. Predložene mogućnosti su: nastavak napada na brodove u Karibima, izvođenje ciljanih napada unutar Venezuele ili invazija na Venezuelu s ciljem promjene režima.

Ipak, mnogi stručnjaci smatraju da SAD neće provesti kopnenu invaziju na južnoameričku državu. Među njima je i vojni analitičar s Fakulteta političkih znanosti Erik Kopač, koji ističe: "Riječ je prvenstveno o načinu na koji Washington pokušava adresirati unutarnjopolitičke probleme - rat protiv narkokartela - u okviru takozvane politike America First (Amerika prva), čije je srce protekcionizam." Istodobno dodaje da je toj struji zasigurno bliska i Monroeova doktrina, samo što je sada nadograđena tako da američke kontinente ne vidi samo kao vlastito dvorište u odnosu na Europu, nego i u odnosu na cijeli svijet.

"Kod Trumpa također vidimo serijsko pretjerivanje s prijetnjama, a zatim brze uzmake - sada već poznate pod neslavnim akronimom TACO (Trump always chickens out - Trump se uvijek uplaši), što smanjuje vjerodostojnost strateške nepredvidljivosti s početka njegova mandata", objašnjava politolog Lovec. Kao i Kopač, ni on ne vjeruje u vojnu intervenciju s kopnenim snagama.

 

U Bijeloj kući se u međuvremenu javljaju neki glasovi, uključujući Trumpova glavnog savjetnika za Venezuelu Richarda Grenella, koji tvrde da još uvijek ima vremena da diplomacija odradi svoj posao. Slično su se nadali i venezuelski dužnosnici, koji su navodno ove godine Trumpovoj administraciji ponudili većinske udjele u venezuelskim naftnim i drugim rudnim bogatstvima u zamjenu za okončanje spora. Maduro je navodno čak ponudio da će američkim tvrtkama otvoriti sve postojeće i buduće naftne i rudarske projekte, dati im prioritetne ugovore, preusmjeriti izvoz nafte iz Kine u SAD i prekinuti ugovore s kineskim, iranskim i ruskim tvrtkama.

"Američka politika prema Venezueli ima unutarnju i vanjsku komponentu. Unutarnja uključuje borbu protiv narkotika, koja je važna republikancima, te djelovanje iseljeničke zajednice i disidenata u SAD-u. Vanjska komponenta odnosi se na ograničavanje utjecaja Rusije i Kine u Južnoj Americi – režim u Venezueli važan je partner tih država. Venezuela je i zemlja bogata energentima", kaže Lovec i dodaje da je relativna moć SAD-a danas manja, kao i sklonost miješanju. "Interes SAD-a svakako je smanjiti utjecaj Rusije i Kine u Južnoj Americi, ali sprječavanje bilo kakve vojne suradnje s trećim zemljama ili čak njihove strateške gospodarske prisutnosti teško je ostvarivo i kontraproduktivno", zaključuje.

Kako će reagirati venezuelska oporba?

U vrijeme eskalacije situacije na karipskom području, čelnik venezuelske oporbe Maria Corina Machado, protiv koje je prije izbora ljeti 2024. Madurova vlada izdala upravnu odluku kojom joj je zabranila kandidaturu, primila je Nobelovu nagradu za mir. Nagradu je dobila za svoj neumorni rad u promicanju demokratskih prava stanovnika Venezuele i za svoj trud za pravičan i miran prijelaz iz diktature u demokraciju, navodilo se pri objavi njene pobjede.

Venezuelska oporba pod 58-godišnjom inženjerkom Machadovom, koja se trenutno skriva u zemlji, i dalje osporava Madurovu pobjedu na predsjedničkim izborima, koje je prema službenim podacima vlade osvojio s 51 posto glasova. Dobro organiziranoj oporbi uspjelo je pribaviti kopije glasačkih listića s 80 posto od 30.000 biračkih mjesta diljem zemlje, koji su pokazali da je njihov kandidat Edmundo Gonzalez Urrutia pobijedio s više nego dvostrukom prednošću.

Voditeljica venezuelske oporbe Maria Corina Machado | Bloomberg

Machadova je nakon primitka nagrade bila izložena brojnim kritikama, jer je javno podržala američku vojnu operaciju i u rujnu za Fox Noticias izjavila da su američke operacije "namijenjene spašavanju života" u obje zemlje. Čelnik venezuelske oporbe njeguje bliske kontakte s Trumpovom administracijom, pri čemu se povezala s nekim jastrebima u Bijeloj kući, prvenstveno na području borbe protiv kriminalnih organizacija, prema izvješćima agencije Reuters.

Machadova je snažno lobirala u Trumpovoj administraciji da zloglasnu kriminalnu organizaciju Tren de Aragua označe kao terorističku organizaciju - što je Washington i učinio - a SAD su također ponudile nagradu od 50 milijuna dolara za informacije koje bi dovele do uhićenja Madura.

SAD imaju dugu povijest uplitanja u unutarnje poslove Venezuele. Godine 2019. priznali su opozicijskog vođu Juana Guaidoja kao privremenog predsjednika i podržali masovne prosvjede protiv režima, no inicijativa je propala jer se vojska nije priklonila oporbi. Sljedeće godine, skupina od oko 60 venezuelskih disidenata s nekoliko američkih ugovarača pokušala je neuspješni desantni napad na glavni grad, nazvan Operacija Gideon, koji je prilično brzo propao.

Latinska fragmentacija

Mogućnosti da se Caracas odupre pritiscima Bijele kuće također ovise o regionalnoj solidarnosti, koja trenutno gotovo ne postoji. Latinskoameričke vlade su podijeljene i ne mogu pronaći zajednički odgovor na Trumpov pritisak. Novo javno istraživanje, na koje se poziva Bloomberg, također pokazuje da dio stanovništva regije čak vidi američko vojno posredovanje kao najbolju opciju za obnovu demokracije u Venezueli.

Najvjerniji saveznik Madurovog režima je predsjednik susjedne Kolumbije Gustavo Petro, koji je također na popisu američkih sankcija. Iako je Kolumbija u prošlosti bila najpouzdaniji saveznik Washingtona u Latinskoj Americi i u ovom stoljeću primila više od 10 milijardi dolara američke pomoći, njezin sigurnosni položaj značajno se pogoršao zbog vala političkog nasilja i sukoba s gerilskim skupinama i kartelima. SAD su prekidom donacija Kolumbiji kroz razgradnju humanitarne organizacije USAID prekinule financijsku pomoć, dok je Trump Petru prijetio carinama da povuče nezakonite kolumbijske imigrante. Američki predsjednik nedavno ga je čak nazvao "voditeljem nezakonite trgovine drogom".

Drugi lijevi predsjednici Latinske Amerike bili su oprezni u podršci Maduru, pri čemu njegov bivši saveznik, brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva, prema SAD-u zbog 50-postotnih američkih carina na brazilske proizvode govori pomirljivo. Također, do sada nije priznao Madurovu pobjedu na spornim izborima prošle godine. Meksička predsjednica Claudia Sheinbaum i čileanski predsjednik Gabriel Boric protive se eventualnoj invaziji SAD-a, ali paze da ne naruše odnose s Washingtonom. U međuvremenu su Madurovi glavni saveznici - Kina, Rusija i Iran - brzo osudili američko pomorsko raspoređivanje i napade te odbili prijetnje upotrebom sile i uplitanjem u unutarnje poslove Venezuele.

"Razdrobljenost Latinske Amerike ključna je za Trumpovu strategiju", rekao je za Bloomberg politički znanstvenik Carlos Gustavo Poggio, koji se bavi odnosima između SAD-a i Latinske Amerike. "Svi smo prepušteni sami sebi, a njegova strategija je 'podijeli i vladaj'."

Kolumbijski predsjednik Gustavo Petro | Bloomberg

Država na rubu propasti

U Venezueli se nemiri događaju barem od 2014., no nije uvijek bilo tako. Južnoamerička država, koja je prije 50 godina bila jedna od najbogatijih zemalja novog svijeta - BDP po stanovniku 1970. iznosio je tisuću dolara po stanovniku, dok je u SAD-u iznosio oko pet tisuća (danas oko četiri tisuće, dok u SAD-u iznosi 86 tisuća) - imala je najveće rezerve sirove nafte na svijetu.

Venezuela se smatra učbeničkim primjerom kako se ne upravlja naftom. Desetljeća lošeg upravljanja od strane venezuelanskih socijalističkih vlada pretvorila su zemlju u strahovitu priču kojom Zapad pokušava diskreditirati zagovornike ljevičarskih politika.

Južnoamerička država često se naziva petrostata, čime stručnjaci označavaju činjenicu da nafta i dalje doprinosi najvećem dijelu državnog proračuna i da je najveća industrija u zemlji. Kada je cijena barela sirove nafte 2014. pala ispod 100 dolara, a 2016. čak ispod 30 dolara, u Venezueli su zazvonili svi alarmi.

No, kako napominju brojni naftni analitičari, sva nafta nije jednaka. U zemljama poput Saudijske Arabije i Kuvajta, proizvodnja barela od 159 litara košta manje od pet dolara, dok u drugim zbog čimbenika poput čistoće i dubine nalazišta cijena doseže i više od 40 dolara. Prema procjenama brojnih analitičara, proizvodnja barela venezuelanske državne naftne tvrtke stoji oko 30 dolara, uz dodatak "korupcijske premije". Drugim riječima, prije deset godina Venezueli više se nije isplatilo proizvoditi jedini resurs zbog kojeg je mogla preživjeti.

To je zemlju i relativno novopečenog predsjednika Madura, koji je preuzeo vlast nakon smrti karizmatičnog Huga Chaveza 2013., bacilo u duboku gospodarsku i političku spiralu. Iako su cijene nafte od tada znatno porasle - danas oko 65 dolara po barelu - šteta je već učinjena; na društvenoj razini (krah socijalnog sustava), političkoj (učvršćivanje sve autoritarnije vlasti Madura) i gospodarskoj.

Tome su dodane i opsežne američke gospodarske sankcije, koje su situaciju dodatno pogoršale. Zemlja je krajem prošlog desetljeća doživjela hiperinflaciju. Godišnja inflacija 2018. porasla je na nešto više od 130.000 posto, i iako se od tada usporila, prema podacima središnje banke 2023. i dalje iznosi 190 posto.

Protitankovske barikade u Caracasu | Bloomberg

Venezuelske vlasti prema nafti postupale su kao da je neiscrpni, vječni i uvijek dostupan resurs. Pri tome su premalo ulagale u novu infrastrukturu i zanemarile postojeću. Chavezov režim postavio je svoje sljedbenike na vodeće položaje državne naftne tvrtke. Izvoz nafte u posljednjim godinama nešto raste, ali za tim stoji ublažavanje američkih sankcija protiv naftnog i plinskog sektora zemlje, koje je donijela tadašnja Bidenova administracija.

Od 2014. zemlju je napustilo približno osam milijuna ljudi, koji su pobjegli uglavnom u susjedne zemlje. To je utjecalo na novi val populizma u regiji, kao i u željenoj destinaciji venezuelanskih migranata, SAD-u, gdje se rodila nova protipriseljenska retorika. Taj egzodus, prema mišljenju poznavatelja Venezuele, jedan je od razloga zašto domaćem stanovništvu do sada nije uspjelo srušiti Madurov režim.

Posljedice moguće invazije na globalna tržišta nafte i regionalnu ravnotežu moći

Kako ističe Stimson Center, nastavak američke kampanje izvan-sudskih napada na čamce i moguća vojna intervencija u Venezueli ozbiljno bi narušili položaj Washingtona u regiji. Posljedično bi se regionalne zemlje još više okrenule protiv Kine i prekinule strateška partnerstva sa SAD-om.

Američki politički znanstvenici Alexander B. Downes i Lindsey A. O’Rourke u eseju za časopis Foreign Affairs zapisali su da bi američka invazija bila u suprotnosti s vizijom MAGA (America First), jer bi Washington uvela u još jedan otvoreni, vremenski neograničeni sukob, otuđila regionalne partnere u kontekstu šire konkurencije s Kinom za utjecaj u regiji i ignorirala želje američke javnosti. Anketa YouGov provedena u rujnu pokazala je da 62 posto odraslih građana SAD-a odlučno ili djelomično protivi uporabi vojne sile za invaziju na Venezuelu, dok se 53 posto odlučno ili djelomično protivi uporabi vojne sile za svrgavanje Madura.

Politički znanstvenici također dodaju da promjene režima često izazivaju dodatno nasilje i znatno povećavaju rizik od građanskog rata; čak i nakon "presudnih" vojnih pobjeda raspršena vojska može se pretvoriti u jezgru pobunjenika – kao u Iraku 2003. Unutarnji uvjeti u Venezueli potvrđuju ovu opasnost: zemlja je isprepletena najrazličitijim naoružanim akterima: od pro-vladinih milicija do transnacionalnih skupina, poput ljevičarskih paravojnih skupina ELN i raspadnutih struktura FARC-a. Analitičari upozoravaju da ti akteri nemaju razloga predati se ili prestati djelovati, stoga su mogućnosti i posljedice mogućih američkih pogrešaka velike."

Eskalcija situacije, čini se, također je iskorištena od strane Madurove saveznice Moskve, budući da je posljednji listopadski vikend ruski vojni transportni avion Il-76, povezan i s bivšom skupinom plaćenika Wagner, nakon dvodnevnog puta iz područja Moskve preko Armenije i Afrike sletio u Caracas, što ukazuje na pojačani ruski interes za Venezuelu. Il-76 može prevoziti do 50 tona tereta ili do 200 ljudi; u prošlosti je na ruskim misijama isporučivao oružje i vojnu opremu, izvijestio je prije nekoliko dana Defense News.

Ipak, ne očekuje se da bi velike sile mogle intervenirati u mogući sukob (ili, ako smo već kod toga, bilo koja druga država). S druge strane, analitičare brine utjecaj koji bi takva intervencija imala na cijene nafte. Kao što smo naveli, Venezuela sjedi na najvećim zalihama sirove nafte na svijetu, ali ipak proizvodi samo oko milijun barela dnevno. Za usporedbu, zemlja s drugim najvećim rezervama tekućeg zlata na svijetu, Saudijska Arabija, proizvodi oko devet milijuna barela dnevno.

Venezuela ima najveće naftne rezerve na svijetu. | Gaby Oraa/Bloomberg

"U slučaju vojnog napada SAD-a, ranjivost bi bila velika: američke mete bile bi izvozne luke, nadogradnje, skladišta i logistika venezuelanske industrije. Čak i ograničeni udari ili pomorska blokada podigli bi premije osiguranja i otjerali posade, referentna cijena nafte Brent brzo bi porasla, jaz za teške sumporne sirovine proširio bi se, a marže dizela porasle. Psihološki pritisak dosegnuo bi i plinsko tržište", napisao je naftni analitičar Cyril Widdershoven za Oilprice.com.

U slučaju dugotrajne vojne kampanje – što je uobičajeno za takve intervencije - prema mišljenju Widdershovena, sustavno bi pala izvozna sposobnost Venezuele, kvalitativna praznina u atlantskom bazenu postala bi strukturna: OPEC+ bi mogao popuniti dio "papirnatih barela", ali prazninu u kvaliteti teže. I kakve bi bile posljedice? "Trajno veći dodatak za tešku naftu i uporan pritisak na dizel u Europi, gdje su od 2022. nakon sankcija protiv Rusije snažno ovisni o uvozu (uključujući i iz SAD-a). Svako smanjenje proizvodnje dizela u SAD-u znači veće račune za uvoz i premije u EU; indijski i bliskoistočni tokovi djelomično bi nadoknadili manjak, ali po višoj cijeni i uz logistička i osiguravajuća ograničenja."

U najgorem scenariju - u slučaju smjene režima ili američke okupacije - došlo bi do potpune destabilizacije, zamrzavanja investicija i kolapsa logistike; za obnovu sektora trebalo bi 12 do 18 mjeseci i milijarde dolara. EU bi tako morala diverzificirati izvore proizvoda, povećati zalihe odgovarajuće kvalitete i unaprijed urediti logistiku i osiguranje. Dodatnu neizvjesnost donosi mogućnost uplitanja Rusije, Kine i Irana, što bi povećalo ratne i sankcijske premije te produljilo poremećaje u pomorskom prometu.