Svijet bi trebao imati riječ o Hormuškom tjesnacu

U ovom trenutku, hoće li se i kada Hormuški tjesnac ponovno otvoriti uvelike ovisi o Iranu. Upravljanje tim ključnim morskim prolazom ne bi smjelo ovisiti o njemu.

Izgledi za postizanje sporazuma koji bi obnovio normalan promet u Hormuzu u najboljem su slučaju neizvjesni. Procjenjujući da SAD nije voljan, a možda ni sposoban za vojnu eskalaciju, iranski se vođe čine ohrabrenima: neki već opsežnom popisu zahtjeva iz memoranduma o razumijevanju sklopljenog u lipnju dodaju nemoguće uvjete, poput zabrane prolaska američkih ratnih brodova kroz tjesnac. U međuvremenu, Bijela kuća se nada da će njezina pomorska blokada u konačnici potaknuti popustljiviji stav u Teheranu.

Bloomberg

 

Međutim, čak ni kompromis ne bi riješio pitanje kako će se tjesnacem upravljati na duge staze. Iran s Omanom raspravlja o dogovoru kojim bi se privremeno razgraničio ulazni pravac uz iransku obalu i izlazni pravac u blizini omanskih obala. Brodari bi se koordinirali s vlastima tih zemalja te bi s vremenom mogi plaćati dobrovoljne "naknade za usluge", oblikovane prema sličnom aranžmanu u Malajskom tjesnacu. Središnji bi se kanal očistio od mina i namijenio za budući promet.

Prepuštanje sudbine morskog prolaza samo tim dvjema zemljama bila bi pogreška. Bez obzira na uvjete početnog dogovora, Iran će s vremenom doći u iskušenje da blokira prolazak određenih brodova i zahtijeva dodatne cestarine, makar samo kako bi potvrdio svoj autoritet. Maleni Oman imao bi malo poluga utjecaja da se tome usprotivi. Obvezno plaćanje vjerojatno bi bilo u suprotnosti s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora i običajnim međunarodnim pravom, čime bi se stvorio presedan koji bi drugi mogli iskoristiti. S druge strane, presezanje vlasti bilo bi štetno i za sam Iran: pretjerane naknade i učestale blokade samo će ubrzati nastojanja da se to usko grlo zaobiđe, a da se i ne spominje rizik od povratka sukobima.

Umjesto da upućuje nove prijetnje, Bijela kuća trebala bi graditi širi konsenzus o tome da svako rješenje za tjesnac mora biti u skladu s međunarodnim pravom i da ga potvrdi Međunarodna pomorska organizacija UN-a. Izravno najpogođenije nacije – ostale obalne države Perzijskog zaljeva – već su trebale biti konzultirane, prema propalom lipanjskom memorandumu. No Kina (koja oko 95 posto svoje vanjske trgovine obavlja morem), Europa (približno 74 posto), Japan (više od 99 posto) i drugi također imaju golemu korist od održavanja međunarodnih morskih puteva otvorenima za plovidbu. Svi bi oni trebali željeti sporazum koji izbjegava nove i destabilizirajuće presedane te održava određeni međunarodni pritisak na Iran kako bi se pridržavao pravila.

Naravno, te će nacije imati i različite razine entuzijazma kada je riječ o pomoći SAD-u da se izvuče iz ove avanture. Europske bi zemlje mogle biti u boljem položaju da predvode pritisak na UN kako bi odigrao ulogu u određivanju konačnog statusa tjesnaca te da potraže podršku Kine. Kina će morati balansirati između zlobnoga zadovoljstva (schadenfreude) – i vlastite promjenjive prakse u poštivanju prava mora – te svog dugoročnog interesa za očuvanjem pouzdanog i neometanog protoka nafte i plina kroz tjesnac.

Traženje međunarodne podrške nije prvi instinkt sadašnje Bijele kuće, koja je ismijavala slabosti globalnog poretka "utemeljenog na pravilima" i zagovarala vrline vojne moći. Sada, kada je udarila u granice te iste vojne moći, možda bi mogla ponovno razmotriti vrijednost ovog prvog.