Trumpov nuklearni sporazum sa Saudijcima previše je važan da bi se o njemu lagalo

Donald Trump uključio se u raspravu oko izbijanja bune u vezi s navodnim, ali još uvijek neobjavljenim nuklearnim sporazumom njegove administracije sa Saudijskom Arabijom. Na svojoj je mreži Truth Social objavio da taj sporazum isključuje bilo kakav budući saudijski program obogaćivanja uranija te da je uvjetovan pristupanjem Rijada takozvanim Abrahamovim sporazumima s Izraelom. Nadajmo se da je to, u nedostatku bolje riječi, istina.

Administracija ima neke snažne argumente za sklapanje takvog sporazuma. Na vrhu popisa nalazi se zabrinutost da će se Rijad na kraju okrenuti Rusiji ili Kini ako Washington odbije isporučiti nuklearnu tehnologiju. Zatim je tu i nesigurno stanje američko-saudijskog saveza, kojem je potrebna pozitivna intervencija kakvu bi pružio takav sporazum. Osim toga, kao i svaka druga nacija, Kraljevina ima pravo i razlog dodati nuklearnu energiju u svoj civilni energetski miks. Ne treba zaboraviti ni komercijalnu korist koja bi iz toga proizašla za američke tvrtke.

No sve to znači ne vidjeti šumu od drveća, jer se ovdje moraju primijeniti dva testa koja nadilaze sva druga razmatranja.

Prvi je da bilo kakav nuklearni sporazum s bilo kojom zemljom na Bliskom istoku mora njezinim susjedima zajamčiti da ona ne stvara nuklearni arsenal. To ostaje točno bez obzira na pretpostavljeni arsenal koji posjeduje Izrael. Ovaj navodni sporazum nipošto ne jamči saudijsko obogaćivanje uranija, a kamoli program naoružanja, no osim ako Trumpova izjava nije u potpunosti točna, Egipat, Iran, Izrael, Turska i Ujedinjeni Arapski Emirati mogu je pročitati samo kao otvaranje vrata u tom smjeru.

 

 

Drugi je test ovisi li opravdanost riskiranja nuklearne proliferacije na ovaj način o trenutnom vodstvu u Rijadu. Drugim riječima, može li SAD biti siguran da bi – ako bi kuća Saud jednoga dana bila zamijenjena ili promijenila svoju ideološku sliku – i dalje bilo u interesu SAD-a da ona obogaćuje uranij? Odgovor na to pitanje je izričito "ne", i to još više sa stajališta Izraela, osobito sve dok Saudijska Arabija ostaje izvan Abrahamovih sporazuma.

Apsolutna suština, kako mi je to formulirao John Calabrese, viši znanstveni suradnik na Middle East Instituteu u Washingtonu, jest sljedeća: naravno da je za Saudijsku Arabiju bolje da razvija civilni nuklearni program pod nadzorom SAD-a nego s Rusijom ili Kinom, ali to ne rješava raspravu. Pitanje je, rekao je, "prevladavaju li koristi od sporazuma pod vodstvom SAD-a – veća transparentnost, zaštitne mjere i utjecaj – nad rizicima poticanja regionalnog nuklearnog natjecanja". Odgovor je da ne prevladavaju.

Pitanje obogaćivanja uranija toliko je osjetljivo jer je SAD u ratu s Iranom u velikoj mjeri upravo zato što je Iran odbio prestati s obogaćivanjem uranija – procesom koji otvara put prema izradi nuklearnog oružja. Pa ipak, ako su izvješća o američko-saudijskom sporazumu točna, taj se isti proces sada nudi Saudijskoj Arabiji, glavnom geostrateškom rivalu Teherana na Bliskom istoku.

Naravno, novi sporazum sadrži određene osigurače, opet prema navodima iz izvješća. On bi, primjerice, samo stvorio okvir za razmatranje budućeg obogaćivanja. Također navodno stoji da bi SAD, ako do takvog programa dođe, nadzirao i kontrolirao proces kako bi se spriječio prijenos tehnologije. No u svijetu sigurnosti takva jamstva nisu dovoljna. Uostalom, i Iran ustraje u tvrdnji da nema namjeru napraviti bombu, ali SAD i njegovi saveznici te tvrdnje s pravom odbacuju. Iran je nastavio s obogaćivanjem unatoč ekonomskim i političkim troškovima, a to može posijati samo sumnju.

Druge bi se zemlje sada, na sličan način, morale zapitati zašto su Saudijci odbili prihvatiti ograničenja koja je SAD nametnuo Ujedinjenim Arapskim Emiratima za njihov nuklearni sporazum. UAE se obvezao da nikada neće samostalno obogaćivati vlastito gorivo te da će prihvatiti takozvani Dodatni protokol Međunarodne agencije za kalibraciju i nuklearnu energiju (IAEA) – globalni zlatni standard za transparentnost temeljenu na inspekcijama. Zašto bi onda Saudijska Arabija inzistirala na ostavljanju otvorenog puta prema obogaćivanju i odbijala zadiruće međunarodne inspekcije? Kave god argumente ponudila, malo je vjerojatno da će biti uvjerljivi.

SAD i Saudijska Arabija već dugo pregovaraju o ovom aranžmanu. Bidenova administracija željela je strože zaštitne mjere. Također je željela iskoristiti dodjelu nuklearne suradnje kako bi primamila Rijad na priznavanje Izraela u sklopu paketa – drugim riječima, pristupanju Abrahamovim sporazumima – i time pretvorila komercijalni nuklearni sporazum u širi mirovni pakt. Trump je u četvrtak rekao da traži isto, ali sporazum je potpisan, a iz Rijada još nema nikakvih vijesti o pristupanju tim sporazumima.

Ako se izvješća o sporazumu pokažu točnima, to može odražavati samo gubitak američke poluge utjecaja na Bliskom istoku kao rezultat rata s Iranom – pothvata kojem se Saudijska Arabija protivila i od kojeg je pretrpjela štetu. Kraljevina je bila nezadovoljna i tražila je nove izvore sigurnosti, pa "Washington pokušava umiriti nervozni Rijad, demonstrirati nastavak američke predanosti Zaljevu i spriječiti Saudijsku Arabiju da zaključi kako se mora dodatno osigurati na drugim stranama", kaže Calabrese. To bi taj tajming učinilo razumljivim, "ali također nosi rizik slanja potpuno pogrešnog signala u vezi s iranskim nuklearnim pitanjem: da regionalni akteri mogu izvući ustupke nakon što je utjecaj Sjedinjenih Država oslabljen."

Ovo lovljenje kratkoročnih dobitaka bez brige o onome što slijedi proizašlo je kao ključna značajka američke vanjske politike pod Trumpom. Zapovijedio je zračne napade na Iran ne razmišljajući o tome što će se dogoditi kada Iranci blokiraju Hormuški tjesnac. Sada se vratio ratu, očito bez puno brige o iranskim prijetnjama da će, zajedno sa svojim saveznicima jemenskim hutistima, zatvoriti pristup Crvenom moru. Uspiju li hutisti u tome, Iran će također moći blokirati oko pet milijuna barela nafte dnevno koje je Saudijska Arabija preusmjeravala cjevovodom kako bi izbjegla Hormuz, što će povećati pritisak na cijene nafte, globalno gospodarstvo i samog Trumpa.

Saudijski nuklearni sporazum na isti je način osmišljen za rješavanje taktičkog problema izazvanog ratom s Iranom, dok se zanemaruju vjerojatne strateške posljedice koje će imati na neširenje nuklearnog oružja diljem Bliskog istoka i šire. Jer ako se SAD-u dopusti savijanje pravila o neširenju nuklearnog oružja za Saudijsku Arabiju, zašto to ne bi učinio i za Egipat, Tursku, Južnu Koreju ili Japan? A ako je to u redu za američke saveznike, zašto ne bi bilo i za ruske i kineske? U međuvremenu, i onako težak zadatak nagovaranja Irana da prihvati ta ograničenja sada izgleda gotovo nemoguć.