Europska unija okreće leđa neoliberalizmu

Europska unija, nastala 1993. godine potpisivanjem Ugovora iz Maastrichta, dijete je neoliberalizma – doktrine o primatu tržišta i ograničavanju državnih intervencija koja je zahvatila svijet od 1980-ih nadalje. Globalizacija i jedinstveno tržište osigurali su Europskoj uniji motor rasta. Jedinstvena valuta i europska regulatorna tijela poticali su integraciju, a oslanjanjem na vanjske partnere u Uniji se održavao privid da je ona posebno mjesto, predvodnica civilizacijskog napretka. Dokle god su Kinezi bili zaduženi za proizvodnju, SAD je plaćao obranu, a Rusi su osiguravali energente, EU si je mogao priuštiti izdašnu državu blagostanja i zelenu tranziciju.

Globalni otpor neoliberalizmu napokon je stigao i do Bruxellesa. Prošli vikend bavio sam se tipično europskim stvarima – raspravljao sam o budućnosti te organizacije s raznim eurofanaticima u šarmantnom toskanskom selu. Svi su se složili da je pred nama epohalna promjena. Razbacivali smo se pomodnim izrazima na tragu "industrijske strategije" koju je predstavio Mario Draghi u svojem izvješću iz 2024. godine: EU Inc., smanjenje ovisnosti o SAD-u, arsenal demokracije, proizvedeno u/s Europom, AI suverenitet, vojni kejnezijanizam, europske obveznice za obranu/IT/demokraciju i uska grla.

Klub zastupnika Europske pučke stranke, najveća grupacija u Europskom parlamentu, 2023. godine objavio je samodopadno izvješće povodom tridesete obljetnice jedinstvenog tržišta EU-a. Prema njima, sve što je tada bilo potrebno bio je snažan poticaj sektoru usluga. Danas se eurofili prisjećaju upozorenja Jacquesa Delorsa iz 1988. godine: "Nikoga nije osvojilo zajedničko tržište."

Zašto se Europska unija udaljava od ideologije koja joj je dosad dobro služila? Još važnije, što može postaviti kao temelj kako bi europski konglomerat održala na okupu ili barem spriječila njegov raspad? Mnogo je razloga zašto tržište više nije ono što je nekad bilo. Globalno gospodarstvo se fragmentira. Logika geostrategije zamjenjuje logiku tržišta. Ruska prijetnja raste: ako Putin izgubi u Ukrajini, njegov bi se režim mogao urušiti, no ako Zapad izgubi, Rusija će nastaviti nadirati u potrazi za novim žrtvama i novom tampon-zonom. Ipak, možemo izdvojiti dva ključna razloga za ovaj preokret.

Prvi je činjenica da Amerika više nije pouzdan saveznik. Europska zabrinutost oko Trumpa dosegnula je vrhunac, ne samo zbog njegovih pogrešnih procjena u Perzijskom zaljevu, već i zbog njegovog sve bizarnijeg ponašanja (njegove kritike upućene papi Lavu XIV. nisu naišle na odobravanje u Toskani). No dogodilo se nešto značajnije: europski rezervoar povjerenja u SAD, koje se akumulira još od 1940-ih, polako presušuje. Europljani shvaćaju da Trump nije tek anomalija, već simbol šireg povlačenja. Ne radi se samo o tome da MAGA krilo Republikanske stranke dužnosnike EU-a doživljava kao stranu verziju domaće elitne kaste koja upravlja sveučilištima, vladinim organizacijama i nevladinim udrugama (drugim riječima, kao neprijatelje). Problem je u tome što su čak i Demokrati više zainteresirani za Aziju koja raste nego za Europu koja je u padu. Udio EU-a u svjetskom BDP-u prema paritetu kupovne moći smanjio se s 21,6 posto u 2000. godini na današnjih 14,2 do 14,7 posto.

Drugi problem je "drugi kineski šok" koji potresa temelje gospodarstava. Nova generacija visokokvalitetnih, a relativno pristupačnih kineskih vozila, osobito onih električnih, počinje preplavljivati Europu, što bi moglo imati razorne posljedice za njezinu najjaču industriju i najveće gospodarstvo – Njemačku. Prvi je kineski šok bio ublažen time što je Kina bila pouzdano tržište za njemačke alatne strojeve. Danas, međutim, Kina izvozi sve sofisticiranije proizvode. Za Europu koja kombinira visoke troškove s niskom razinom inovacija, globalizacija u bilo kojem obliku, bila ona fragmentirana ili ne, prije predstavlja prijetnju nego priliku.

Izgradnja europskog suvereniteta

U knjizi koja izlazi krajem kolovoza ove godine pod naslovom Uspon i pad američke Europe, Glyn Morgan sa Sveučilišta Syracuse tvrdi da je Europska zajednica započela kao američki projekt, pri čemu su glavni arhitekti američke poslijeratne politike podržali ujedinjenje Europe iz ekonomskih i strateških razloga. Bilo bi zanimljivo kad bi američko povlačenje iz Europe potaknulo sljedeću fazu ujedinjenja.

Sve je jasnije da smanjenje ovisnosti o SAD-u za sobom povlači brojne promjene. Prije svega, ono neizbježno zahtijeva širi projekt izgradnje državnih i industrijskih kapaciteta. Europa se može osloboditi vojne ovisnosti o SAD-u samo ako stvori neovisnu vojnu zapovjednu strukturu. Jednostavno rečeno, ratovi se ne dobivaju sazivanjem odbora. Što se ovisnosti o američkoj tehnološkoj industriji tiče, Europa se može osamostaliti isključivo stvaranjem vlastitih tehnoloških divova. To bi moglo podrazumijevati mijenjanje pravila o spajanjima poduzeća radi postizanja konkurentnih veličina, ali i šire državne intervencije. Naposljetku, Europa može proizvoditi oružje koje je Ukrajini očajnički potrebno samo ako ima snažan proizvodni sektor. To pak zahtijeva zaokret prema carinskoj politici kakvu provodi Trump. Europa se uzda u to da će razvoj državnih kapaciteta zamijeniti stari model rasta temeljen na globalizaciji.

S obzirom na sve veći naglasak na smanjenju ovisnosti o Americi i jačanju uloge države, Delors bi danas vjerojatno upozorio da nikoga nije osvojio razvoj državnih i industrijskih kapaciteta. Europa je učvrstila svoj ugled zaštitnice demokracije Akcijskim planom za europsku demokraciju iz 2020. godine i paketom mjera za obranu demokracije iz 2023. godine. To se dotjerivanje imidža isplatilo na nedavnim mađarskim izborima. Europi bi bilo mudro staviti veći naglasak i na obranu civilizacije od negativnih strana tehnološke ekonomije, recimo udaljavanjem pametnih telefona iz učionica i suzbijanjem namjernog širenja dezinformacija. Iznad svega, EU mora prikazati borbu protiv Putina i ostatka osovine autokratskih zemalja kao bitku civilizacije protiv barbarstva.

 

Mnogo bi toga moglo poći po zlu s europskim projektom u postneoliberalnom svijetu. Intervencionistički pristup lako bi mogao skliznuti u protekcionizam. "Tvrđava Europa" mogla bi početi uvoditi carine kako bi se zaštitila od kineskih automobila ili uvesti kontrolu kapitala kako bi spriječila odljev europskog novca u potrazi za boljim prinosima u SAD-u. U sklopu strategije smanjenja ovisnosti o Americi, EU bi trebao sklopiti obrambene sporazume sa što više zemalja, a pogotovo s Ujedinjenim Kraljevstvom. Također, prilagodba novoj fazi globalizacije trebala bi uključivati jačanje bilateralnih trgovinskih odnosa sa što više država, uključujući i "srednje sile", kako ih naziva kanadski premijer Mark Carney.

Čini se da su Europljani napokon shvatili da nova vremena iziskuju nove načine razmišljanja. Posljednjih nekoliko godina obilježilo je kolebanje i oklijevanje, bezlični birokrati koji recitiraju naučene formule i uspaničeni političari koji na krize odgovaraju ishitrenim ad hoc rješenjima. Sada cirkuliraju nove ideje. Možda će europski projekt ponovno postati zanimljiv.