Zašto je hitno okončanje sukoba na Bliskom istoku u zajedničkom interesu SAD-a i Irana

Iako SAD i Iran koketiraju s povratkom pregovorima, čini se da su obje strane uvjerene kako mogu nanijeti, ali i podnijeti više štete od svog protivnika. Za obje strane bi bilo mudrije prihvatiti kompromise potrebne za okončanje šestotjednog sukoba.

Još uvijek je nejasno što je točno pošlo po krivu u maratonskim mirovnim pregovorima u Islamabadu prošlog vikenda i jesu li oni doista bili nadomak uspješnog zaključenja, kako tvrdi iranski ministar vanjskih poslova. Izvješća sugeriraju da su glavne točke spoticanja bile oko toga hoće li Iran obustaviti program nuklearnog obogaćivanja na razdoblje od 20 godina i predati svoje zalihe uranija koji je blizu razine potrebne za izradu oružja. Ne zna se kakav je napredak (ako ga je uopće i bilo) postignut u pogledu ponovne uspostave slobodne plovidbe u Hormuškom tjesnacu ili ograničavanja iranskog raketnog arsenala i podrške terorističkim skupinama.

Obje strane vide razlog za ustrajanje pri svojim stavovima. Američki dužnosnici smatraju da je iransko gospodarstvo pred kolapsom te vjeruju da će blokada iranskih luka gurnuti režim u duboku krizu. Iako troškovi za globalno gospodarstvo i novčanike američkih građana nastavljaju rasti, i dalje je moguće da će se situacija smiriti prije izbora za Kongres u studenom.

Istovremeno, američki predsjednik je pod pritiskom da postigne bolji dogovor od njegovih prethodnika kako bi opravdao pokretanje rata i udovoljio ratoborne saveznike u Washingtonu i Jeruzalemu.

Iranski čelnici pak očito smatraju da nakon godina sankcija i tjedana američkih i izraelskih zračnih napada imaju daleko viši prag tolerancije na bol od svojih suparnika. Blokada, čak i ako bude uspješna, vjerojatno neće prisiliti Teheran na brzu kapitulaciju. Iranski pregovarači također imaju nesretnu sklonost precjenjivanju vlastitog položaja. U nedogled se cjenkaju za malo više prednosti, a zatim se čude kada pregovori propadnu. Činjenica da je iranski režim sada fragmentiran nakon izraelskih napada na samo vodstvo mogla bi otežati interni dogovor o teškim ustupcima.

 

Obje bi nacije trebale procijeniti vlastite slabosti jednako pažljivo kao i one svojih protivnika. SAD mora pronaći način da izvuče barem nekakvu stratešku korist iz ove nepromišljene vojne avanture. Povratak sukobima dodatno bi iscrpio kritične zalihe projektila, povisio cijene goriva, naštetio gospodarstvu, povećao rizik od vojnih žrtava i odvratio pozornost donositelja odluka od globalnih izazova koji su vjerojatno važniji. Isto tako, ako iranski režim želi preživjeti, trebat će mu sredstva za obnovu, kraj ekonomske izolacije i mir sa susjedima u Perzijskom zaljevu.

Kad se sve to uzme u obzir, kompromis odjednom djeluje znatno privlačnije. Ne moraju se svi problemi riješiti odmah. Sudeći prema američkim i izraelskim tvrdnjama o uspjehu njihovih napada, iranski projektili i posrednici sada bi trebali predstavljati manje neposrednu prijetnju, a režim će se u konačnici morati nagoditi sa svojim susjedima o oba pitanja ako želi uživati u stabilnosti potrebnoj za obnovu. K tome, sada kada je Iran pokazao da može blokirati promet kroz Hormuški tjesnac, teoretski si može priuštiti ublažavanje tih ograničenja, što će i morati učiniti prije nego što SAD ukine svoju blokadu.

Činjenica da diplomati sada raspravljaju o konkretnim vremenskim rokovima (iranski su pregovarači navodno ponudili obustavu obogaćivanja na tri do pet godina umjesto 20) sugerira da bi pronalaženje kompromisa u vezi s nuklearnim programom također trebalo biti moguće. Iako Iran tvrdi da je spreman samo razrijediti svoj visoko obogaćeni uran na manje rizične razine, prethodno je otpremao svoje zalihe izvan zemlje u sklopu nuklearnog sporazuma sa SAD-om iz 2015. godine. Takav potez očito ipak ne predstavlja kobnu uvredu nacionalnom suverenitetu. Jedan od neizostavnih prioriteta mora biti povratak međunarodnih inspektora kako bi se ponovno uspostavio potpuni nadzor nad iranskim nuklearnim postrojenjima.

 

Sjedinjene Američke Države su u ovaj rat ušle s grandioznim i nerealnim ciljevima. Kako bi iz njega izašle, trebat će im sasvim drugačiji pristup.