Blokada Hormuza odnosi se na Kinu koliko i na Iran

Crno tržište iranske nafte ne bi postojalo bez Kine. Prije početka rata s Iranom, Peking je kupovao 95 posto sve sirove nafte koju je Teheran otpremao putem mreže sankcioniranih tankera, tajanstvenih trgovaca i mračnih financijskih veza. Stoga, američki predsjednik Donald Trump svojom blokadom Hormuškog tjesnaca ne cilja samo na Teheran – on cilja i na Peking.

U ponedjeljak je SAD priopćio da će plovila u iranskim vodama biti podložna "presretanju, preusmjeravanju i zapljeni". Ako američka mornarica provede blokadu brodova koji ulaze i izlaze iz iranskih luka i obalnih područja istočno od Hormuškog tjesnaca u Omanskom zaljevu i Arapskom moru, Teheran neće moći izvesti niti jedan jedini barel nafte.

Računica u Washingtonu čini se dvostrukom: prvo, nametnuti nepodnošljiv ekonomski trošak Iranu; drugo, prisiliti Kinu da podijeli dio te boli. Ako Peking ima više uloga, možda će izvršiti pritisak na Teheran da pregovara – barem tako glasi teorija. Međutim, naftna matematika je obeshrabrujuća.

Teheran je sigurno pretpostavljao da će njegov izvoz nafte biti zaustavljen tijekom rata s SAD-om, posebno ako zatvori Hormuški tjesnac. No sedam tjedana nakon početka rata, i unatoč tome što je zatvorio plovni put, Iran je umjesto ekonomske boli uživao u neočekivanoj dobiti. Tijekom više od 40 dana borbi, Washington je dopustio Teheranu da ukrca onoliko tankera koliko je želio, profitirajući od rasta cijena. Još veći dar bio je to što je Bijela kuća privremeno ukinula sankcije na iranske barele; umjesto da prodaje sirovu naftu uz popust, Islamska Republika mogla je naplaćivati višu cijenu.

Prema mojim grubim izračunima, Iran je prije rata zarađivao oko 100 milijuna dolara dnevno prodajući svoju sirovu naftu. Od 27. veljače taj je iznos porastao na oko 175 milijuna dolara dnevno. Naravno, Iran se mučio s povratom dijela te dobiti zbog bankovnih sankcija, ali taj je višak gotovine bio dovoljno velik da Iranu omogući stvaranje financijske rezerve. Koliko velike? Prema mojoj matematici, dodatna sredstva prikupljena tijekom sukoba jednaka su otprilike mjesečnom prihodu od nafte prije rata.

Ako SAD provede blokadu, iransko će gospodarstvo pretrpjeti ogroman udarac povrh ratnih razaranja; Teheran će u idućih nekoliko dana i tjedana morati početi zatvarati naftne bušotine kako se njegovi spremnici budu punili. No ostaje za vidjeti hoće li se taj ekonomski udarac pretvoriti u mekši pristup pregovorima. Ciljanje iranskih prihoda od nafte pokušavalo se i ranije – i nije uspjelo. Tijekom 2020. i 2021. godine, kada je Trump pokrenuo kampanju maksimalnog pritiska sankcijama, izvoz iranske sirove nafte pao je na manje od 250.000 barela dnevno tijekom nekoliko mjeseci, upravo u vrijeme kada su cijene nafte bile niske zbog utjecaja pandemije. Čak i ako se uzme u obzir da je dio izvoza prošao nezapaženo, Iran je od prodaje nafte zarađivao najviše 10 milijuna dolara dnevno – i svejedno nije popustio.

 

Što je s Kinom? Dosad je ona azijska nacija koja je najmanje pogođena ratom. Prije početka sukoba, Peking je uvozio više od 11 posto svoje nafte iz Irana, što je bilo tek iza 20 posto iz Rusije i 14 posto iz Saudijske Arabije. Iranski bareli nastavili su pritjecati, održavajući Peking relativno dobro opskrbljenim u usporedbi s njegovim susjedima. Američka blokada iranskih luka promijenila bi tu jednadžbu. Kina je već izgubila najmanje petinu svog uvoza nafte, unatoč mjerama zaobilaženja Hormuza koje su proveli Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Uskoro bi se Peking suočio s još većim manjkom. Njegova jedina opcija bila bi posegnuti za svojim strateškim rezervama nafte, što je dosad izbjegavao. Tijekom proteklog desetljeća, Kina je izgradila najveće svjetske zalihe nafte za hitne slučajeve – višeslojnu riznicu strateških i komercijalnih rezervi s više od milijardu barela.

Washington se vjerojatno nada da će Peking uvjeriti Iran da ublaži svoje zahtjeve za pregovaračkim stolom, kao što je to činio ranije: 2023. godine posredovao je u dogovoru između Saudijske Arabije i Irana. No većina utjecaja koji je Peking imao na Teheran počivala je na novcu koji je plaćao za naftu – što će prestati ako blokada zaustavi izvoz. "Trenutačno primirje je krajnje krhko, a regija se nalazi na kritičnoj prekretnici", izjavio je u ponedjeljak kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi. "Neposredni prioritet je spriječiti nastavak neprijateljstava i održati teško stečeno primirje."

Umjesto da se osjeća primoranom pomoći u postizanju trajnog prekida vatre, Kineska komunistička partija može zauzeti poziciju iščekivanja oslanjajući se na svoje rezerve. S obzirom na količinu sirove nafte koju je nagomilala – možda se pripremajući za krizu oko Tajvana – Peking si može priuštiti život bez iranskih zaliha nekoliko tjedana. Čak i uz dvomjesečni embargo, Kina bi svoje hitne rezerve iscrpila za samo oko 10 posto.

Ukratko, naftna matematika ide na štetu Bijele kuće. Blokada ima male šanse za uspjeh. Uz isprike Johnu Maynardu Keynesu, Iran može ostati prkosan – a Kina bezbrižna – dulje nego što Trump može ostati solventan.